autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Gospa i maršal Tito: neka se vidi vjera naša!

AUTOR: Ante Tomić / 19.08.2017.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Pedeset petogodišnjeg Jakova iz Sinja Bog je prije nekoliko godina poslao da zapali travu i nisko raslinje. “Jakove, pali”, poručio mu je glas s nebesa i Jakov je, jasno, uzeo šibice i benzin i pošao u brdo.

Da se ne lažemo, svatko bi na njegovom mjestu jednako učinio. Tko smije Boga ne poslušati?

No, netko je Jakova vidio i nazvao policiju. Nesretnik je zbog izazivanja požara završio na sudu, a tu ga je vještačio psihijatar, koji je spremno zaključio: “Časni sude, taj čovjek je lud.”

I tako je Jakov završio u duševnoj bolnici, u plavoj flanelskoj pidžami i papučama. Ujutro i navečer dežurna sestra na jezik mu stavi zelenu pilulu i pazi da je popije. Većinu vremena spava.

Institucije su sredile Jakova, efikasno i brzo su ga isključile iz društva, a da se nitko nije upitao: a da nismo možda pogriješili? Što ako je Bog njemu stvarno rekao da pali travu i nisko raslinje?

Kad vidite vjernike kako hodaju do Sinja ili Marije Bistrice, sjetite li se stotina onih omladinaca, vojnika, udarnika i proletera koji su nekad, i po kiši i po žegi, i snijegu i vjetru, iz cijele Jugoslavije pješke stizali na grob voljenog maršala?

Je li njega zbilja trebao psihijatar pregledati, ili je možda primjerenije bilo da Jakova vještači nekakav kaptolski teolog, ili čak vatikanska komisija?

Jer, tko bi inače zasigurno, potpuno i bez ostatka, izvan svake sumnje mogao kazati što je shizofrenija, a što nadnaravni događaj, tko je bolesni piroman, a tko Božji poslanik?

Ima li netko lijepo biblijsko ime Jakov, meni, laiku, nije teško zamisliti da je Stvoritelj razgovarao s njim, da je glas s nebesa bio autentičan baš kao u Međugorju.

Zašto je zaista Jakov lud, a vidjelica Vicka, eto, nije?

Napokon, Bog je u prošlosti od ljudi tražio i čudnije stvari od paljenja suhe trave i niskog raslinja. Jakov iz Sinja još je dobro i prošao: što bi da ga je Jahve, kao oca Abrahama, poslao da ubije sina jedinca?

U vezi Boga i vjere mnogo mi je toga čudno, proturječno i nevjerojatno i desetljećima me zbunjuje.

Upravo kao što se vjernici zavjetuju za zdravlje svoje djece, za poslovni uspjeh ili da im žena ostane noseća, i komunistički hodočasnici su imali svoj zavjet: “Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”

U jednoj maglovitoj uspomeni s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća ja sam mali dječak koji hoda uz babu, koja na koljenima, bolno i mučno, puzi oko crkve šapćući molitve.
Ne bih znao reći koja je crkva ni vjerski blagdan, ni zašto se baba zavjetovala ni kome, ali u uspomeni mi je jasno ostala nelagoda, sram i nerazumijevanje: zašto, Isuse?

Zašto bi Bog od jedne žene tražio da se tako ponizi? Da se sirotica pognute glave vuče kao bogalj, da mučno mili na golim, razderanim koljenima kao pred nekakvim faraonom ili carem, Staljinom, Pinochetom ili Idi Aminom, tiranskim vladarom što nesmiljenim okrutnostima podanike vazda drži u stravi.

Još onda, kad sam imao četiri ili pet, to mi se neljudsko poniženje činilo nelogično, nisam mogao zamisliti zašto bi naš milosrdni i veliki Otac na nebesima tražio da ga tako štujemo.

Ili hodočašća, poput onih na koje su se za Velu Gospu na tisuće naših građana uputili. Ako je Bog sveprisutan, uvijek Ga jednako ima u svakoj točki svemira, koji je smisao hodati čitavu noć uz rub ceste od točke A do točke B, u nekakvom marijanskom svetištu?

Što god bilo, nije ovo samo kršćanski običaj. Jednako kao što vi hodočastite u Međugorje, Sinj ili Lourdes, ili kao što se pravoslavni vjernici mole na grobu svetog Vasilija Ostruškog, milijuni se muslimana iz cijeloga svijeta slijevaju u Meku i Medinu.

Nije to čak ni religijska osobitost, jednako su činili i komunisti. Kad vidite vjernike kako hodaju do Sinja ili Marije Bistrice, sjetite li se stotina onih omladinaca, vojnika, udarnika i proletera koji su nekad, i po kiši i po žegi, i snijegu i vjetru, iz cijele Jugoslavije pješke stizali na grob voljenog maršala?

Pedeset petogodišnjeg Jakova iz Sinja Bog je prije nekoliko godina poslao da zapali travu i nisko raslinje. “Jakove, pali”, poručio mu je glas s nebesa i Jakov je, jasno, uzeo šibice i benzin i pošao u brdo

Nije to tako različito kao što vam se možda čini. Upravo kao što se vjernici zavjetuju za zdravlje svoje djece, za poslovni uspjeh ili da im žena ostane noseća, i komunistički hodočasnici su imali svoj zavjet: “Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo.”

Pa onda, kad su sovjetske vlasti balzamirale velikog vođu revolucije Vladimira Iliča Lenjina, a milijuni sovjetskih građana još desetljećima kasnije u nepreglednim, tihim povorkama obilazili njegovo voštano truplo na Crvenom trgu, zar to nije neobično nalik slučaju da su tisuće naših katolika disciplinirano obišle neraspadnuto tijelo svetog Leopolda Mandića?

Kažem vam, te religijske stvari baš znaju biti čudne i zapanjujuće.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: