novinarstvo s potpisom
Zajednica vjere koja je ostala nakon završetka Isusove misije tumačila je starozavjetne tekstove, na kojima je većina njih odrasla, u svjetlu njegovih riječi i djela i, što je još važnije, njegove osobe. Nije čudno ni to da se razumijevanje ”Abrahamova blagoslova” nakon Isusa radikalno promijenilo.
Tako Petar u Djelima 3.25 u svojoj drugoj javnoj propovijedi citira Post 22.18: ”Tvojim će se potomstvom blagoslivljati sva plemena zemaljska” i kaže svojim slušateljima da se taj blagoslov upravo po Isusu daje najprije njima. No, nije ni kod njega tako lako sazrelo razumijevanje kako su i ”drugi” uključeni u taj blagoslov.
Tek poslije u kući rimskoga časnika Kornelija on izjavljuje: ”Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego je u svakome narodu onaj tko ga se boji i čini pravdu Njemu prihvatljiv” (Djela 10.34, 35). Iako je proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni. Petar je poslije zbog pritiska okoline opet reterirao na stare pozicije, zbog čega ga je Pavao, kako sam kaže, oštro ukorio: ”A kad Kefa (Petar) dođe u Antiohiju, u lice mu se suprotstavih, doista je zavrijedio osudu: jer prije no što će doći neki od Jakova blagovao je zajedno s poganima, a kad oni dođoše, povlačio se i odvajao od njih bojeći se onih iz obrezanja”. (Gal 2. 11-12).
To nam pokazuje da se duhovna bitka za ostvarenje božanske namisli ne dobiva tako lako, da je čovjek uvijek sklon vratiti se na staro, prihvatiti praksu koja u svojoj uskogrudnosti isključuje, koja se oslanja na postignuće tijela, a ne na slobodu i silu Duha.
S tim se slaže i Pavao u nekoliko svojih pisama. U poslanici Galaćanima ključna je rasprava o opravdanju po vjeri i odnosu prema Zakonu, ali u slijedu argumentacije uključena je rasprava o Abrahamovu blagoslovu koji Apostol razumije radikalno drugačije.
Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu. Bez Krista je obećanje da će postati ocem mnogih naroda, da će mnogi kraljevi iz njega izaći i da će biti blagoslov narodima, nemoguće razumjeti.
Oni od vjere sinovi su Abrahamovi i oni su taj Abrahamov blagoslov. Kako se on posreduje? Potomstvo (jed.) Abrahamovo je Krist i po njemu na ljude dolazi Duh Sveti. Pod “mi” misli na Židove i pogane – argument iz poslanice Efežanima: Isus je u svom tijelu od dva naroda stvorio jedan novi narod, zametak novoga stvorenja. Taj Duh jest Abrahamov blagoslov i on se poput rijeke izlijeva na sve ljude.
Pavao uopće nije zainteresiran za teologiju zemlje i sve ono što spada na ”zemaljski Jeruzalem”. Njegov je interes ”nebeski Jeruzalem” koji se ne može geografski locirati i sigurno nije riječ o gradu u Palestini. Ustrajavati na zemaljskom Jeruzalemu, iz Pavlove vizure, znači ustrajavati na starome Savezu, na Zakonu, na ropstvu, na prolaznosti i ograničenosti. Apostol pogana, kako je nazivan, zna da je Bog u svom spasenjskom djelu prisutan po cijelome svijetu i da grad Jeruzalem nije jamac bilo čega što polaže pravo na atribut ”vječno”.
Kod Pavla nigdje ne nalazimo distinkciju koja je tako draga dispenzacionalistima: s jedne strane Crkva, a druge Izrael. Za jedne vrijede jedni, a za druge drugi zakoni. Toga u Pismu Novoga zavjeta nema. Jedna je povijest spasenja.
Stjepan, prvi kršćanski mučenik, završava svoju propovijed u kojoj se spominje Izraelove povijesti i kaže: ”Nema Boga u Hramu” (Djela 7.49). Postavlja se pitanje odakle ”navijanje” među kršćanima za ponovnu izgradnju Hrama u Jeruzalemu?
Priča o rušenju džamije s pozlaćenim krovom (Dome of the Rock) posebno im je draga jer će na njezinu mjestu, drže, ponovno niknuti Hram. Osnovna je funkcija Hrama da se u njemu prinose žrtve. Zastupanjem ideje o obnovi Hrama jasno se iskazuje očekivanje ponovnog prinošenja životinjskih žrtava tijekom tisuću godina (milenij). No, nakon Isusovih riječi Samarijanki da se ”pravi klanjatelji ne klanjaju Bogu ni na ovom brdu (Gerizimu) ni u Jeruzalemu, već u duhu i istini”, nakon Pavlove i Stjepanove jasne tvrdnje da ”Bog ne prebiva u rukom načinjenim hramovima” (Dj 17.24) i u konačnici nakon Kristove žrtve na križu (Heb 7.27) kako je moguće tvrditi da je potrebno obnoviti staro kad proroci kazuju: ”Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43.19).
Ako vjerujemo nauku Isusa i njegovih apostola, kako istodobno možemo zazivati obnovu staroga sustava koji svojim žrtvama nije mogao očistiti grijeh i nije mogao umiriti prinositelja žrtve, kako će reći autor poslanice Hebrejima?
Širenje Abrahamova blagoslova na pogane nije prošlo bez otpora u prvoj crkvi. Zato je sazvan prvi crkveni sabor. Pitanje koje se postavilo bilo je: kako da pogani budu dio Božjeg naroda kad Mojsijev zakon stoji kao zapreka na tom putu? Zapreka u smislu: preko Zakona (tj. požidovljenja) do kršćanstva. Indikativan je i apostolski prvak Jakov na tom saboru. Citira riječi proroka Amosa 9.16-18:
16 Nakon toga ću se vratiti
i ponovno podignuti pali šator Davidov,
i ruševine ću njegove ponovno sagraditi
i podignuti ga
17 da preostali ljudi potraže Gospodina,
i svi pogani na koje je zazvano ime moje.
Na što se misli pod ”obnovom palog Davidova šatora”? U skladu s očekivanjima Židova, pomislimo na Davidovo kraljevstvo, ali Jakov to razumije potpuno drugačije. On tu obnovu vidi u tome što ”preostali ljudi – pogani” dolaze do spoznaje Boga i postaju dionicima Saveza. Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskoga kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom. Jakov je brzo dokučio Isusove riječi kad je umjesto najave obnove Izraelova kraljevstva na svom odlasku s ovoga svijeta rekao: ”Pođite u svijet i naviještajte evanđelje” (Djela 1.8).
Uzelo bi nam još puno prostora razmatranje opsežnog pisma Hebrejima kao i knjige Otkrivenja (Apokalipse) iz kojih je razvidno da kršćanska vjera svoje ispunjenje ne nalazi u restauraciji starog poretka, već u očekivanju i aktivnom zauzimanju za ono što je Isus zvao Božjim kraljevstvom.
U posljednjem nam nastavku ovog feljtona valja naznačiti neke moguće implikacije činjenice da Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta imaju ponešto drugačije viđenje spasenjske povijesti, no što je imaju dispenzacionalisti – u našem slučaju glasačko tijelo one politike koja nekritički podupire sve što Izrael čini, zlorabeći tako Isusov nauk.
(Nastavlja se).