Don Mili, nemio sinonim za mržnju

Svi mi, kad stiže prinova u obitelj bez obzira na to je li riječ o djeci ili unucima, imamo svoj popis imena za djevojčicu i dječaka. Dio obitelji navija za tradicionalna, starinska, znate ona kakvima su nazivali naše bake i djedove.

Drugi dio familije je za biblijska, treći vire u katoličke kalendare da vide što se “nudi” oko termina koji već na prvom pregledu odredio ginekolog.

Djeca k’o djeca daju neka svoja. Uglavnom kratka, trendovska, sa ili bez značenja na koje stariji uvrijeđeno frkću nosom citirajući onu latinsku: “Nomen est omen!”

Kad god se povede priča o imenima i tome je li ili nije predznak, određuje li nam život, sjetim se bake. Uvijek je govorila kako se valja čuvati imena s jasnim značenjem. Ne zato što će nam odrediti život, nego stoga što je u trenutku rođenja djeteta nemoguće predvidjeti u kakvog će se čovjeka bebač razviti – fizički i mentalno.

I zaista, svi smo bez razlike poznavali neke nemirne Mirne, kržljave Velebite, depresivne Vesele, neke nesretne Sretene, Dušane bez duše, nevjerne Vjere ili Božidare koji su bili sve samo ne dar Božji. Zbilja kriva imena, “imena luda” nose se posvuda.

Otkako je politici 21. stoljeća nedorasli Zlatko Hasanbegović poveo tu desničarsku kontrarevoluciju propisujući količinu hrvatstva Hrvatima i dio svećenstva prepoznao je virtualni prostor kao mjesto na kojemu “vjera” nekažnjeno može prijeći u zločinačku ideologiju i obilato ga koristi

Prošli tjedan hrvatska javnost imala je priliku upoznati čovjeka takvog “krivog” imena, jednog od onih koji je sve samo ne dar Božji. Ne, ne zove se ni Božo, ni Božidar! No jest Božji čovjek. Svećenik, župnik i vjeroučitelj.

Riječ je, naravno, o hvarskome svećeniku kojega su vjerojatno raznježeni roditelji, gledajući zaljubljeno u “paketić” s roza bebom i duboko vjerujući da je ime predznak, nazvali Mili, Mili Plenković.

Kako su gadno pogriješili dajući tako meko i gotovo tepajući blago ime čovjeku koji, istina, nije odgovoran za to kako se zove, ali jest za svoje ponašanje i odabir za njega sigurno krivog svećeničkoga poziva.

Da nije tog don ispred “premijerskog” prezimena, to njegovo prošlotjedno morbidno radovanje zbog smrti jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca židovskoga porijekla, publiciste i povjesničara Slavka Goldsteina, bilo bi samo još jedno primitivno i neukusno desničarenje.

Otvorena netrpeljivost i mržnja prosula se u ogromnim količinama po društvenim mrežama.

Nailazimo na nju svakodnevno. Otkako je politici 21. stoljeća nedorasli Zlatko Hasanbegović poveo tu desničarsku kontrarevoluciju propisujući količinu hrvatstva Hrvatima i dio svećenstva prepoznao je virtualni prostor kao mjesto na kojemu “vjera” nekažnjeno može prijeći u zločinačku ideologiju i obilato ga koristi .

Ratuju verbalno.

Ne samo s umrlim pripadnicima druge vjere, već i sa sustavom koji je već dugo mrtav (boljševizmom i socijalizmom koji oni dosljedno krivo nazivaju komunizmom, valjda zbog Partije koja je bila na vlasti), potajice se nadajući da će valjda tim svojim virtualnim širenjem ksenofobije i mrtvih ideja oživjeti jedan drugi kadaver od sustava – onaj koji je ponekad i uz njihovu podršku i zatvaranje očiju fizički uništavao Židove, Rome, Srbe i komuniste.

Da nije tog don ispred “premijerskog” prezimena, to njegovo prošlotjedno morbidno radovanje zbog smrti jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca židovskoga porijekla, publiciste i povjesničara Slavka Goldsteina bilo bi samo još jedno primitivno i neukusno desničarenje

U je srcima dijela njih ostao sačuvan, balzamiran i ponekad mi se učini da samo čekaju trenutak da ga javno podrže.

No, vratimo se mi donu hvarskome koji očito nema strpljenja više čekati trenutak u kojemu će se biti prihvatljivo radovati umrlome Židovu ili komunistu.

Požurio je svjestan da to očito postaje mjera hrvatstva i domoljublja otkako nam do jučer marginalni hasanbegovići prekrajaju povijest i od pobjednika rade gubitnike.

Do nekih novih smrti nad kojima će mu zaigrati srce vježbaju oni koji se s takvim stavovima slažu. Spomenici su hrabro porušeni još devedesetih. Danas se uništavaju ostaci ostataka u nazivima ulica i trgova.

Hvarski primjer govori kako se očito neće smiriti dok ne unište i zadnji trag, i posljednje sjećanje da se na ovim prostorima lijepo i mirno živjelo gotovo pola stoljeća. Bez mržnje i egzistencijalnog straha, ali pod vodstvom čovjeka nepretenciozna starinskog imena i lijepog, zvučnog internacionalnog nadimka.

Oba su Titu savršeno pristajala. Toliko dobro da i danas, trideset i sedam godina nakon njegove smrti, iritiraju i plaše sve koji politički parazitiraju na kadaveru NDH i mržnji koju je propagirala.

Otvorena netrpeljivost i mržnja prosula se u ogromnim količinama po društvenim mrežama. Nailazimo na nju svakodnevno

Zato nas ne smije zavarati isprika koju je svećenik, krivo odabranog imena Mili, na brzinu sklepao, iako mi je drago što je na nju vjerojatno primoran od crkvenog vrha. Daje nade.

Monstruozna izjava, pisana u trenutku nečije smrti, dok obitelj i svi koji su cijenili angažman vrhunskog intelektualca Slavka Goldsteina žale, ne može se tek tako izbrisati kurtoaznim žaljenjem zbog štete načinjene župljanima, biskupu, Crkvi.

Osveta i mržnja se, onako poput bumeranga, kad-tad vrate pošiljatelju. Kod svećenika, od kojih se to ne očekuje, taj proces ide brzo.

Mili je mnogima postao nemio sinonim za mržnju i primitivizam.

S pravom.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora