autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

U nadi je spas – ne i za nas!

AUTOR: Nela Vlašić / 20.10.2017.

AUTOGRAF Nela VlašićU nadi je spas. Prvo smo se nadali kako će netragom nestati kriminalci što su ih na površinu i pozicije izbacili valovi rata. Ružna, huda vremena. Uvijek su ih kroz povijest koristili ljudi bez empatije i morala, što bi nama bilo drukčije? Vjerovali smo ipak kako će mir, sam po sebi, sve posložiti. Dovesti u red.

Zatvorenike i švercere oružjem, nekontrolirano puštene s lanca na bojišta vratiti pod ključ, na sigurno. Samouke generale bez vojnih akademija umiroviti ili poslati na školovanje i onda napokon – svoj na svome, malo turizma, mrvu poljoprivrede i uloženog kapitala dijaspore i eto za tren od nas Njemačke ili u najgorem slučaju Italije.

Nije išlo.

Dijaspora je nekako radije davala novac za oružje nego za tvornice. Sa sigurne udaljenosti od hrvatske bijede dijelila je lekcije o domoljublju i doma vraćala još goru sirotinju no što smo sami bili.

Kad može Predsjednikova obitelj, što ne bi mogli i drugi osloboditi sve svoje “potencijale” zatomljene u mraku. Na svjetlo novoga sustava izmililo je doslovno sve i svašta. Talenata na pretek – od perača prljavoga novca, do geodeta i švercera zlatnim polugama… Akumuliralo se sve u šesnaest. Marine, brodogradilišta, izdavačka poduzeća, novine, hoteli i moteli, socijalističke tvornice po kunu. Zgrtalo se. Gomilalo da se sve se prašilo

Novac za oružje naplatili su dvostrukim državljanstvima. Ponekad i mjestima u Saboru ili tek onim na diplomatskim prijemima s kojih su na lošem hrvatskome – poneseni folklornim cupkanjem i kojom čašicom više – davali obećanja o povratku i ulaganjima.

Pusta obećanja. Izjalovila bi se i bivala zaboravljena prije no što bi zrakoplov državnika dotaknuo pistu stare domovine.

U poraću smo se tješili da smo si na izborima sami odabrali demokraciju i promjenu političkog sustava, mada smo znali da kapitalizma nema bez prvobitne akumulacije. Znao je to i prvi hrvatski Predsjednik, tvorac ideje koju njegov sin uporno niječe, o “dvjesto privilegiranih obitelji”.

I dio njegove obitelji, djece i unuka u tim ranim devedesetima otkrio je nevjerojatan talent za poduzetništvo i biznis, koji je u njima zatomljen čučao u socijalizmu krajnje nesklonom talentima tog tipa.

Kad može Predsjednikova obitelj, što ne bi mogli i drugi osloboditi sve svoje “potencijale” zatomljene u mraku. Na svjetlo novoga sustava izmililo je doslovno sve i svašta. Talenata na pretek – od perača prljavoga novca, do geodeta i švercera zlatnim polugama…

Akumuliralo se sve u šesnaest. Marine, brodogradilišta, izdavačka poduzeća, novine, hoteli i moteli, socijalističke tvornice po kunu. Zgrtalo se. Gomilalo da se sve se prašilo. Oduzimalo se radnicima. Kupovalo po kunu. Prodavalo i preprodavalo.

U tom procesu pretvaranja “viška vrijednosti u kapital” nekim su čudom radnici dobili naziv zaposlenici i – ostali bez posla.

Makar zna da se poklič ne jede, novostvorena masa tješila se i nadala kako će odmakom vremena sve doći na svoje. Zaslužni i privilegirani sjetit će se valjda i njih kad nagomilaju i zgrnu, akumuliraju dovoljno za tri generacije, dati im posao, pristojno ih platiti…  Nisu ih se sjetili.

Zadatak odabranih, zaslužnih i privilegiranih bliskih pretežno jednoj stranci bio je radničku klasu u što kraćem roku etiketom, prijetnjom, čime god, otkazom pretvoriti u domoljubnu masu prestrašenu vlastite sjene.

Umjesto “Tvornice radnicima” dobili su parolu “Imamo Hrvatsku”, pa i dan danas kad se pobune političari, ti vječni plaćenici privilegiranih, posežu za Tuđmanovim pokličem.

Makar zna da se poklič ne jede, novostvorena masa tješila se i nadala kako će odmakom vremena sve doći na svoje. Zaslužni i privilegirani sjetit će se valjda i njih kad nagomilaju i zgrnu, akumuliraju dovoljno za tri generacije, dati im posao, pristojno ih platiti…

Nisu ih se sjetili.

Tek povremeno prirede kakav TV spektakl s hapšenjem svojih. Pratimo ih kao sapunice. Danima na svim televizijama. Taman kad se ponadamo da je ovaj slučaj škola za budućnost, kad naučimo kojim autom će u istražni zatvor stići branjeniku Anto Nobilo, a kojim Čedo Prodanović, sve se najedanput razvodni i postane predvidivo.

Vječno isti, hadezeov pisac scenarija ne može se maknuti od ranojutarnjih privođenja od kojih mnoga nikad ne okončaju na sudu.

I ona što završe u sudnici nekako u pravilu nemaju epilog, ili barem nemaju onakav kakav se očekivao. Nagledali smo se osumnjičenih optuženih i suđenih tokom ovih četvrt stoljeća toliko da im ni broja ne znamo…

Sin se vraća iz inozemstva. Tata se još uvijek brani blogom. Teško se valjda suočava i s kratkotrajnim noćenjem u Remeticu. Hoće li i on posegnuti za “alibijem ministra Zdravka Marića” i reći kako je slijepo vjerovao menadžmentu i stručnjacima Agrokora koje je dobro plaćao da mu vode financije i savjetuju ga oko poreza i profita?

Spektakl ispred kovane ograde Kulmerovih dvora podsjetio je mnoge ovih dana na neke druge TV predstave HDZ–ove politike, koje su danima pa i mjesecima plijenile pažnju, budile nadu obespravljene mase koja “ima Hrvatsku”, ali ne i sutrašnji ručak.

Na Gucića, Kutlu, Sanadera, Vidoševića ali i brojne druge zaslužne i privilegirane “akumulatore kapitala” zbog kojih i članovi obitelji Todorić danas mogu mirno spavati, ma gdje bili.

Menadžmentu, sporednim glumcima u ovoj novoj hadezevoj sapunici pritvor nije ni određen, a i da jest, znamo kako bi to okončalo. Isto kao u slučaju Sanader vadili bi se na Gazdu i njegove zahtjeve koji se nisu smjeli odbiti…

Same old, same old.

Sin se vraća iz inozemstva. Tata se još uvijek brani blogom. Teško se valjda suočava i s kratkotrajnim noćenjem u Remeticu. Hoće li i on posegnuti za “alibijem ministra Zdravka Marića” i reći kako je slijepo vjerovao menadžmentu i stručnjacima Agrokora koje je dobro plaćao da mu vode financije i savjetuju ga oko poreza i profita.

Odvjetnik Piroške Canjuga kazao je kako je za njegovu klijenticu upravo ministar krunski svjedok, jer ako je on mogao ne znati – mogu to i drugi. I mogu.

Ima nade za Gazdu, za njih – ne i za nas. Mi “imamo Hrvatsku”!

Još tekstova ovog autora:

     Mozgovi okovani žilet žicom
     Dobrodošlica ispisana kundakom
     Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
     ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
     A Boro a Day Keeps Illness Away
     Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
     Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
     Hrvatska iz nehata na pravoj strani
     HRT politički plijen ili javni servis?
     Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija