Nasuprot Kolindi: imperativ je da se bude čestit spram prošlosti

”Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti.

Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod” (Kolinda Grabar-Kitarović, 21.11.2017., u povodu promocije knjige ”General Praljak”).

Teško je sabrati toliko gluposti i laži, toliko razarajućih pojmova, tolikog prezira spram međunarodnog sudovanja, toliko krive politologije, pa ako hoćete, i filozofije i teologije koliko to uspijeva hrvatskoj Predsjednici u navedenoj poruci.

Mogu li političke budale prakticirati uspješno takav nacionalizam? Mogu, povijest HDZ-a ih je prepuna. Grabar-Kitarović je jedna u nizu. Ono što me najviše kopka je sljedeće: koliki gad, kolika ništarija zaista moraš biti da ubojice iz Ahmića ili rušitelje Staroga mosta uzdigneš na pijedestal?

Valja, stoga, ponoviti izjavu Documente, centra za suočavanje s prošlošću, u povodu izjave Kolinde Grabar-Kitarović upućene organizatorima promocije knjige ”General Praljak”, održane u Zagrebu 21. studenoga.

Citiram:

Ovom porukom Predsjednica Republike demonstrira:

• nedopustiv pritisak na djelovanje suda tjedan dana prije objavljivanje pravomoćne presude u postupku u kojemu se sudi i Slobodanu Praljku (jer je svaka presuda osim oslobađajuće unaprijed proglašena nepravednom);

• prijezir spram prvostupanjske presude haškog sudišta (koje je i hrvatsko sudbeno tijelo) kojom je Slobodan Praljak osuđen na dvadeset godina zatvora ”za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od do 1994. godine” temeljem udruženog zločinačkog pothvata koji je doveo do ”sustavnog protjerivanja Bošnjaka putem ubojstava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zatočenja civila u zatvorima i logorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli, Helidromu…”;

• nerazumijevanje sadržaja vlastite, temeljne ustavne obveze (iz članka 94.) da ”predstavlja i zastupa Hrvatsku u zemlji inozemstvu”, jer svojim stavom Hrvatsku kao državu dovodi u poziciju jedne od stranaka u sudskom postupku za ratne zločine (a ne tako davno državni su organi predlagali da se Hrvatskoj u Haagu prizna status ”prijateljice suda”);

• ”zahvalnost” Slobodanu Praljku za ”obranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije”, ne spominjući uopće treću, bošnjačku, stranu u sukobu – a baš zbog žrtava na bošnjačkoj strani Praljak i ostali bili su osuđeni na teške zatvorske kazne.

Ovakav – u najmanju ruku neodgovoran – postupak najviše hrvatske državne dužnosnice zaslužuje ne samo najoštriju osudu (koja je do sada u javnosti izostala), nego i ozbiljno propitivanje njezinog cjelokupnog djelovanja.”

Progovorit ću danas ne toliko kao novinar koliko kao politički teolog. Gustavo Gutiérrez, otac teologije oslobođenja, gotovo osupnut Bouillardovim uzvikom: ”Teologija koja ne bi bila aktualna bila bi lažna teologija!”, slažući argumente za svoju teologiju, opširno opisuje njenu zadaću: ”Osim toga, podsjećajući na izvore objave, teologija pomaže usmjeravanju pastorala: stavlja ga u širi kontekst i čuva da ne upadne u aktivizam i ‘imedijatizam’ (neposredno ostvarivanje).

Predsjednica Republike demonstrira nedopustiv pritisak na djelovanje suda tjedan dana prije objavljivanje pravomoćne presude u postupku u kojemu se sudi i Slobodanu Praljku (jer je svaka presuda osim oslobađajuće unaprijed proglašena nepravednom)

Teologija kao kritičko razmišljanje vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto izbjegava pogubni i osiromašujući narcizam. Tako shvaćena, teologija ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće podhranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Gospodinovoj.”

Moja je zadaća kao teologa oslobađati od vrste robovanja. Totalitarizam i nacionalizam su neka.

Riječi Predsjednice još jednom opovrgavaju demokratska kretanja u Republici Hrvatskoj nakon pada komunizma. Zašto? Jer su slika totalitarnog stanja u Hrvatskoj. Uz to su i nacionalistička pretjerivanja.

Glavni je problem hrvatskoga političkog stanja (pisao je prof. Lalović) u nesposobnosti Hrvatske demokratske zajednice (pa tako i onih koje je ta stranka iznjedrila, op. D. P.) da javnopolitički prostor konstituira kao državu, a socijalno polje kao građansko društvo. Stoga je HDZ izvorište koje generira totalitarne tendencije u današnjoj hrvatskoj državi. Hrvatska nije postala totalitarnom zajednicom, nego autoritarnom državom s jakim i izrazitim totalitarnim značajkama.

Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi hrvatski narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo kao poseban tip fašizma postao je i ostao redovan način razmišljanja u Hrvatskoj; sve je jači utjecaj jedne crkve u hrvatskom društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije; televizija je pod punom kontrolom vladajućih; identificira se stranka HDZ s hrvatstvom u njegovoj cjelovitosti; vojska i tajne službe postaju privilegirani i nedodirljivi staleži, izdvojeni iz društva ne samo uniformom; bivši tzv. društveni tisak je podržavljen, tj. pod kontrolom je ili međunarodnih koncerna ili vladajuće stranke, osim rijetkih izuzetaka kao što je portal koji čitate.

U redu, slažem se: totalitarizam nije moguć bez osnovnih pretpostavki, a to su (kako tumači filozof Žarko Paić) jasna i artikulirana ideologija s elementom mržnje koja pokreće na akciju, element terora, te logori gdje se taj teror provodi, pa možemo reći da totalitarizam danas ne postoji, kako je postojao u 20. stoljeću, osim kao eksces u Sjevernoj Koreji. Ali, nije poanta u tome da je fašizam pobijeđen vojno, pa i onaj koji je potekao iz Srbije, u ratovima devedesetih, već što ono nije pobijeđeno i kulturno.

Trebalo bi u tom smislu pročitati, ako niste, knjigu ”Izvori totalitarizma” koju je napisala Hannah Arendt 1949. pokušavajući odgovoriti na ključna pitanja koja su morila Njemačku: Što se dogodilo? Zašto se dogodilo? Kako se moglo dogoditi?

Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi hrvatski narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo kao poseban tip fašizma postao je i ostao redovan način razmišljanja u Hrvatskoj; sve je jači utjecaj jedne crkve u hrvatskom društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije

Ja ne kažem da je Kolinda Grabar-Kitarović opasna kao Hitler. Sam bih skočio u vlastita usta nakon što sam objavio članak Ante Tomića u kojem se, zapravo, kaže da je Predsjednica nebitna, efemerna i ridikulozna pojava, beznačajna figura s ruba politike. Ja samo tvrdim da, ako tu i takvu Kolindu građani drže za važnu političarku te da bi velik dio sugrađana njoj opet dalo povjerenje, da je nešto jako gadno zahvatilo hrvatsko društvo.

Naime, ne može nikako biti dobro da građani hvale osobu koja veliča ratnog zločinca i koja ne pokazuje ama baš nikakav pijetet prema žrtvama politike Praljkova HVO-a i njegove, ali i Tuđmanove, Herceg-Bosne.

Često se tvrdi da će presuda liderima Herceg-Bosne biti presuda Hrvatskoj, što nije točno, ili se netočno prikazuje uloga Hrvatske u BiH tako da se zanemaruje razdoblje 1993.-94. za koji je Haški sud ustanovio da je u BiH postojao međunarodni oružani sukob u kojem je sudjelovala Hrvatska direktno svojim jedinicama i kontrolom nad HVO-om.

Kolinda G-K koketira s nacionalizmom najgore vrste i puno riskira. Ako šestorka (njen ljubimac Slobodan Praljak i ekipa) 29. studenoga i pravomoćno bude osuđena, to će ukazivati na političku odgovornost neoptuženih članova udruženog zločinačkog pothvata (Tuđman, Šušak…) jer su zlorabili institucije hrvatske države, dok je veliki dio javnosti i javnih ličnosti (bilo nas je, dakako) bio protiv takve politike.

Hrvatska bi, neovisno kako bude presuđeno, trebala preuzeti odgovornost za politiku koju je vodila u BiH 1993. i 1994., osmisliti program reparacija za žrtve i ponovo uspostaviti suradnju s BiH u istragama ratnih zločina.

Ali to ne možemo očekivati ni od Predsjednice ni od HDZ-a.

Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se je okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla domovinu, prvijenci su nam izginuli kod Osijeka, Zadra, Vukovara, Siska, Dubrovnika, Šibenika, Vinkovaca… Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!”

Meni se svojim ponašanjem Kolinda Grabar-Kitarović prikazuje kao faraonova svećenica.

Nacionalizam je grijeh protiv interesa vlastite nacije (i naroda) i u našem ovom domaćem košmaru ne bi se smjelo olako eksperimentirati s tim pojmom; on je ”egoističan” (Drugi vatikanski sabor) i ugrožava dobre odnose među narodima.

Ne znam, nisam dovoljno pametan, možda gospođa Grabar-Kitarović baš želi potpuni belaj između Bošnjaka i Hrvata, novi ciklus mržnje i razaranja.

Kolinda G-K koketira s nacionalizmom najgore vrste i puno riskira. Ako šestorka (njen ljubimac Slobodan Praljak i ekipa) 29. studenoga i pravomoćno bude osuđena, to će ukazivati na političku odgovornost neoptuženih članova udruženog zločinačkog pothvata (Tuđman, Šušak…) jer su zlorabili institucije hrvatske države, dok je veliki dio javnosti i javnih ličnosti (bilo nas je, dakako) bio protiv takve politike

Nacionalizam koji se promovira, kako to čini hrvatska Predsjednica, tako da se od vlastitog naroda – razumije se, od njegovih potlačenih slojeva – traže enormne žrtve u svrhu jačanja nacionalnog prestiža, bilo stvaranjem goleme vojske za zastrašivanje susjeda i zavojevačke namjere, bilo kakvim drugim postupcima koji neće poslužiti pravom općem dobru, nego nacionalnoj nadutosti, mora biti najstrožije osuđen.

Rekao bih ovako, nasuprot Kolindi: imperativ je da se bude čestit spram prošlosti!

Jer takav nacionalizam postoji ako jedan narod posiže za teritorijem drugog naroda ili za njegovim dobrima, ili želi drugi narod ekonomski, ili kulturno, ili politički ili čak nacionalno sebi potčiniti, ukinuti njegovu nacionalnu samobitnost, u sebe ga apsorbirati i odnaroditi. Bez obzira na to da li se to čini otvoreno i bez prikrivanja ili se prikriva krilaticama o redu i poretku…

Mogu li političke budale prakticirati uspješno takav nacionalizam? Mogu, povijest HDZ-a ih je prepuna. Grabar-Kitarović je jedna u nizu. Ono što me najviše kopka je sljedeće: koliki gad, kolika ništarija zaista moraš biti da ubojice iz Ahmića ili rušitelje Staroga mosta uzdigneš na pijedestal?

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora