Prestanite s optužbama – ateisti ne tvrde da je sve besmisleno

Ako mene pitate što je glavni razlog činjenici da su mnogi ljudi, unatoč svem napretku našega znanja i ovladavanja svijetom, i dalje religiozni, ponudio bih vam jednostavan odgovor: nalaženje smisla.

Religiozni ljudi vide smisao u postojanju svemira, u postojanju Zemlje i nas kao zasebne vrste, vide smisao svog života, pa čak i smisao svojih patnji. A u ateizmu – glasio bi valjda glavni prigovor kojega se mnogi sjete kad se pokrene ta tema – tog smisla nema.

Svemir je nastao slučajno, Zemlja je nastala slučajno, život je nastao slučajno, mi smo ovdje sasvim slučajno i jedino što je nužno je da nakon svega umiremo i nestajemo. Nestat će i naša vrsta, nestat će jednom i svemir, ništa nije vječno u toj ateističkoj (zapravo znanstvenoj) mega-priči.

Mene jest briga i za druge bebe i ljude općenito, dio mog životnog projekta nije da samo ispunim svoje osobne želje i ciljeve nego i da makar malo pomognem svojoj zajednici, ljudima oko sebe, od onih najbližih do onih najdaljih. I svatko bi trebao pronaći neki način kako će drugima biti od koristi ili barem smanjiti štetu

I ja sad ovdje nemam namjeru reći da ateisti uopće tako ne misle ili da su im sve prišili vjernici – premda uvijek reagiram kad se riječ ”slučajno” olako upotrijebi. Jer prirodni procesi su obično posljedica sinergije slučaja i nužnosti – ne ide tek po pukoj lutriji.

U određenim kontekstima broj mogućnosti je ograničen, a kad se jedna od njih i ostvari, onda slijede neke nužne posljedice, posve objašnjive prirodnim zakonima. Uglavnom, stvarno stojim iza tvrdnje da svemir nema dubljeg smisla, jedino što ne stojim iza tvrdnje da onda i naš život nema nikakvog smisla.

Da prvo raščistimo o svemiru, jer znam da će se neki zajapureno sjetiti argumenta iz ugođenosti svemira – bez koje ne bi bilo života, pa ni nas na ovoj Zemlji.

Mnogima je ta prilično složena matematičko-fizička rasprava, u koju su se upetljali i filozofi i – tko bi drugi do li teolozi – dovoljan dokaz da je Netko morao sve naštimati kako bismo mi ovdje, smješteni na rubu jedne od stotinjak milijardi galaksija, mogli imati život.

I taj Netko, gle čuda, nije npr. Manitu ili Perun, nego baš kršćanski svemoćni Bog ljubavi.

Kad uvedete Boga u tu raspravu, čini se da ste riješili sve probleme, ali ste ih više stvorili nego riješili.

Svaki makar priučeni astronom ukazao bi vam na to da je lijepi dio svemira toliko razlupan novama i supernovama, kvazarima i pulsarima, crnim rupama i sudarima galaksija da više liči na jednu rasturenu igračku nego na djelo kakvog genija.

Samo zamislite eksploziju supernove i posljedice koje to učini po ”okolici” od tko zna koliko tisuća svjetlosnih godina uokolo. I ako se tamo zadesio kakav život – ili, još gore, kakva civilizacija – sve nestaje na neopisivo brutalan način.

Davni teološki argument kako je Bog unaprijed osmislio cjelokupni razvoj – čime se izbjegava ekstremni intervencionizam – pada u vodu kad vidimo izbliza i konkretno što je to Bog smislio od postanja svijeta: svemir prepun katastrofa, povijest života isprekidana istrebljenjima, ledenim dobima, udarima asteroida – čisto se čovjek zapita nije li postojao neki jednostavniji, manje strahovit način da Bog sebi pribavi Crkvu i sljedbenike

Ili kad jednu od zvijezda dvojnog sustava u sebe uvuče crna rupa (koja nastaje nakon određenih supernova) – ona druga zvijezda nerijetko bude katapultirana izvan vlastite galaksije. Vjerojatno na veliku radost eventualnih stanovnika okolnog planeta koji ili nestanu u djeliću sekunde ili zauvijek ostanu bez svog sunca (pa onda opet nestanu, ali u malo dužem periodu).

Ako je itko stvorio svemir – za što nikada nisam našao neki valjani argument – onda se radi o nekome tko se jako voli igrati i razarati.

Isto je tako jako teško naći smisla u razvoju života na Zemlji. Neki katolički teolozi, među kojima je svakako najpoznatiji Pierre Teilhard de Chardin, u razvoju života vidjeli su neku logiku, neki put k ”točki omega”, k stvorenjima koja će biti sposobna upoznati Boga.

Svakako je zanimljiva činjenica da je evolucija od jednostaničnih organizama na koncu došla do nas, samo što je put do tog raja bio popločan zlim namjerama.

Pet velikih istrebljenja, izumiranje praktički 99,99% vrsta koje su nastale tijekom evolucije sigurno nisu činjenice koje nas navode na pomisao da je netko sve ovo programirao s plemenitim ciljem da ima svoje klanjatelje.

Davni teološki argument kako je Bog unaprijed osmislio cjelokupni razvoj – čime se izbjegava ekstremni intervencionizam – pada u vodu kad vidimo izbliza i konkretno što je to Bog smislio od postanja svijeta: svemir prepun katastrofa, povijest života isprekidana istrebljenjima, ledenim dobima, udarima asteroida – čisto se čovjek zapita nije li postojao neki jednostavniji, manje strahovit način da Bog sebi pribavi Crkvu i sljedbenike.

Da zaključimo ovaj dio – svemir nema dubljeg smisla, život na Zemlji nema dubljeg smisla. Ali time uopće nemam namjeru reći da moj i bilo čiji život na ovom svijetu nema smisla.

Kad govorimo o smislu života, onda o njemu možemo govoriti na dvije razine – osobnoj i široj.

Na osobnoj razini mi imamo vlastiti smisao koji, načelno, bira svatko od nas. Moj je smisao neko izvršenje životnog projekta – to što sam doživio već i unučad mene veseli, vidim da se priča duga milijunima godina lagano nastavlja. Ima još puno stvari koje smatram dijelom svog osobnog životnog projekta – i sve to ispunjava moj život nekim smislom. Imam još planova; ako ih sve ispunim, mislim da ću umrijeti sretan

Na osobnoj razini mi imamo vlastiti smisao koji, načelno, bira svatko od nas. Moj je smisao neko izvršenje životnog projekta – to što sam doživio već i unučad mene veseli, vidim da se priča duga milijunima godina lagano nastavlja. Ima još puno stvari koje smatram dijelom svog osobnog životnog projekta – i sve to ispunjava moj život nekim smislom. Imam još planova; ako ih sve ispunim, mislim da ću umrijeti sretan.

A duboko sam svjestan i činjenice da se sve može završiti i prije no što završim pisanje ovog retka, da neki nesretni slučaj ili bolest mogu zauvijek zapečatiti knjigu mog života.

Oni koji nisu spremni živjeti s prihvaćanjem takve mogućnosti obično onda utjehu potraže u Bogu koji se brine za njih. I nije ih briga za, primjerice, činjenicu kako je donedavno smrtnost beba bila 60% – važno da su oni osobno živi i zdravi i da im se događaju ”čuda”, to im je sasvim dovoljno za vjeru.

Mene jest briga i za druge bebe i ljude općenito, dio mog životnog projekta nije da samo ispunim svoje osobne želje i ciljeve nego i da makar malo pomognem svojoj zajednici, ljudima oko sebe, od onih najbližih do onih najdaljih. I svatko bi trebao pronaći neki način kako će drugima biti od koristi ili barem smanjiti štetu.

A postoji i druga dimenzija našeg smisla života, ona na koju uvijek pomislim kad, primjerice, čitam o evoluciji čovjeka.

Zamislite, primjerice, život nekog homo erectusa prije kakvih milijun godina. Bolje i nemojte, bilo je to sve samo ne ono što bismo mi nazvali životom.

Neprestana potraga za hranom i zaštitom, neprestana briga da ne postane plijen namjesto lovca. Ne bih se čudio da mu je često padalo na pamet pitanje čemu sve to – iako, istinu govoreći, nismo sigurni da je sebi mogao postavljati i tako apstraktna pitanja.

Da zaključimo ovaj dio – svemir nema dubljeg smisla, život na Zemlji nema dubljeg smisla. Ali time uopće nemam namjeru reći da moj i bilo čiji život na ovom svijetu nema smisla

Ali to biće koje je ovladalo vatrom i izradom oruđa (čiju tehnologiju nije nikada promijenio) zaslužno je za to što mi danas postojimo. Ja – i svi vi koji ovo čitate, i svi koji smo napučili ovu nekoć užarenu kuglu – dugujemo tom biću samu činjenicu postojanja.

To što je on davno mrtav i što ćemo mi jednoga dana također biti davno mrtvi ne znači da nije imalo smisla živjeti. Nije smisao u tome da mi vječno nastavimo svoje postojanje, nego da omogućimo postojanje drugima – onima koji su sada oko nas i onima koji će doći nakon nas.

Da ne bude zabune, ne mora svatko od nas imati vlastito potomstvo, bitno je da oni iza nas, kao što je uvjerljivo obrazlagao i filozof Hans Jonas, imaju priliku za svoje životne projekte.

Tko zna, možda će jednoga dana neki naš daleki potomak naći fosil današnjeg čovjeka i tko god on bio, sigurno neće reći nešto poput ”Njegov život nije imao smisla”.

A bude li to fosil moje lubanje – uvjeravam vas da će biti nasmijan.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora