novinarstvo s potpisom
Da je kojim slučajem premijer Plenković, a ne potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, artikulirao prijedlog o potrebi dijaloga i suglasja između HDZ-a i SDP-a o problemima egzodusa građana Republike Hrvatske, možda bi javnost i ona druga strana kojoj je prijedlog upućen uspjela prepoznati nekakvu dobru namjeru za koliko-toliko iskrenim dijalogom.
Nema dvojbe da je dijalog nužan. Ali s obzirom na sliku zajedništva kakvu je do jučer u javni prostor plasirao Milijan Brkić, prema kojoj je ustaški pozdrav ”Za dom spremni” društveno prihvatljiv sadržaj, ili kada je šovinistički poručivao kako u Hrvatskoj odlučuju Hrvati i Hrvatice, ili kada je, plagirajući svoj diplomski rad i ne priznavajući tu očevidnu činjenicu mada je bio razotkriven, obezvređivao etički, akademski i vrijednosni sustav vlastite države inaugurirajući taj oblik ponašanja kao društveno poželjan, čovjek ne može a da ne postavi pitanje njegovih motiva.
Je li Brkić motiviran HDZ-ovom izvjesnom koalicijskom impotencijom na sljedećim parlamentarnim izborima, je li shvatio kako i HDZ-ovo biračko tijelo polako zahvaća plima migracije, je li, vidjevši slobodni pad župana ličko-senjskog Darka Milinovića, i sam osjetio ugroženost, je li uvidio da Plenkovićeva tiha voda i njegove brege dere; možda je prepoznao da mu stranački utjecaj kopni ili nešto sasvim deseto, tko će ga znati – na kraju krajeva to i nije od presudne važnosti.
Kako god bilo, on je samoga sebe svojim riječima i djelima isključio iz dijaloga koji sada najednom zagovara, jer vrijednosti kako ih je on svojim političkim djelovanjem demonstrirao zasigurno nisu one za koje se može kazati da čine zdravo društvo. Upravo suprotno.
Kada potpredsjednik Sabora Brkić poziva na dijalog o egzodusu, nejasno je shvaća li on što uopće znači čin dijaloga.
Naime, govoriti o masovnom odljevu stanovništva danas znači u najvećoj mjeri, između ostalog, govoriti o HDZ-ovoj malignoj politici u proteklih dvadeset i sedam godina.
Shodno praksi kojoj smo bili svjedoci kroz veleizdajnički lopovluk pretvorbe i privatizacije, HDZ je državu doživljavao, a i dan-danas je tako doživljava, kao ratni plijen.
Taj militantni pogled na zajednicu u miru zrcali se u ona dva pitanja koja služe kao opravdanje za sve, čak i za moralno upitne postupke: ”Gdje si bio ’91?” i ”Jesmo li se za ovo borili?”
Da, bio je i rat. Nesreća svake vrste. Najbolje bi bilo da nije. Ali budući da jest, valja i ratna djela i zlodjela primjereno vrednovati.
Ako se potpredsjednik Sabora Brkić istakao kakvim herojstvom, žrtvom ili bilo kakvom drugom plemenitom zaslugom, dajte mu orden i pošaljite ga u zasluženu penziju.
S druge strane, ako se istaknuo nekakvom opačinom, postoji mjera i za to. I svakome tako.
Međutim odgovornost u ratu i društvena odgovornost donekle se razlikuju. Za jednog političara društvena odgovornost spada među vrline najvišeg reda upravo zato jer se demonstrira vlastitim primjerom u odnosu na sve građane zajednice, a ne samo na Hrvatice i Hrvate.
E, tu je Brkić zakazao. I ne samo tu.
Zapravo, on to čini opetovano i kontinuirano. A zajednica ili, solidarno rečeno, zajedništvo najnježniji je cvijet. Ne čupaju se njegove latice, ne kidaju se njegovi listovi. Jer kao što svjedočimo, ”ruža hrvatska” vene.
Nije država, zajednica, zajedništvo – nešto što se ima. Država, zajednica, zajedništvo – to je aktivan proces koji se gradi, izgrađuje, nadograđuje.
Zajedništvo se ne posjeduje, zajedništvo se čini. Ono se živi. Primjera radi, kao deklarirani rimokatolik Brkić je, recimo, mogao uzeti u ruke i pročitati knjigu ”Čovjek i država” ili ”Cjeloviti humanizam” neotomista Jacquesa Maritaina. Možda bi u tom slučaju drugačije shvaćao zajednicu i zajedništvo.
Postavimo si retoričko pitanje: Hoće li prije nestati ljudi, a time i volje da se radi i djeluje na svekolikom procesu boljitka i izgradnje hrvatskog društva ili će prije nestati resursa kojima se to može postići?
Te je resurse prethodna HDZ-ova politika odavno jamila. Ta politika je i ljude jamila. Barem one koji su pristajali uz takvu politiku.
Nepremostiv problem takvog političkog djelovanja je neznanje. Valjda nisu znali da se otimanjem materijalnog bogatstva društva otima i njegova budućnost. Time se građanima toga društva sužava te u konačnici uskraćuje sva ona utopija života koju zajednica pojedincu i kolektivu može pružiti. Jer valja prvo namiriti tijelo kako duh ne bi klonuo. Nažalost, upravo to se događa.
Naša zajednica klonula je duhom. I figurativno i doslovno širi se glad. Postajemo prostor, društvo bez nade, a tamo gdje nema nade život prestaje. Zajednica nestaje.
Čini mi se da je najrazornija posljedica upravo to – ta izmještenost nade. Naprosto ljudi nadu ovdje više ne vide. Nepoznate zemlje postaju naši zavičaji. Nadu ljudi vide na nekim drugim mjestima, u nekim drugim zajednicama. Ne zato jer je ovdje odbijaju vidjeti, već zato jer je uskraćen prostor unutar kojega se ona može dozvati u postojanje.
A taj prostor je budućnost. Ono sutra. Naime, nada je, između ostalog, zamišljaj onog neizvjesno budućeg koje nam pruža utjehu. Možda neizvjesnu, ali ipak utjehu. Upravo jer je izvjesnost sada-stvarnosti za čovjeka postala nepodnošljiva.
A kako čovjeku koji danas živi u Hrvatskoj to zamjeriti! U okolnostima kakve su barabe izgradile to ljudima nitko ne može i ne smije uzimati kao teret! Takva zajednica i zaslužuje propasti!
Na kraju, što čovjek može osjećati kada isti oni koji su ovu zajednicu doveli na rub propasti sebe predstavljaju kao spasitelje?
Osobno ćutim ogorčenost. Nažalost, u tome vidim samo prijetvornost i lažnost.
Volio bih tu prepoznati plemenite namjere, ali proteklih dvadeset i sedam ukradenih godina daje mi za pravo. Držim kako donekle nešto valjano o ovome mogu kazati jer se, eto, nalazim pred obranom svoje doktorske radnje koja nosi naslov ”Procesualnost ljudskog i utopijska savršenost”; nezaposlen. Ovo govorim kao netko tko je i sam suočen s neizvjesnošću odlaska, a ne želi otići.
Prvo su nestajala bogatstva stvorena radom i rukama ljudi, a sada nestaju i ljudi. Odavde je i nada emigrirala. Pa kamo će čovjek bez budućnosti nego za nadom.