Vučić u Hrvatskoj: Razgovarati se mora!

Mnogo se – nepotrebne – prašine podiglo u dijelu hrvatske javnosti oko nedavnog službenog posjeta Hrvatskoj predsjednika Srbije Vučića. Kažem: nepotrebne, jer ima li išta logičnije, nego razgovarati s najvišim predstavnikom zemlje s kojom imamo čitav niz otvorenih i neriješenih pitanja? Naravno da nema.

Samo – nekima to ne odgovara, onima – naime – koji su bili u ratu i koji su u njemu mentalno ostali, onima (a to nikako nije većina branitelja) kojima je taj rat dao osjećaj važnosti, temeljem čega danas pretenciozno tvrde kako su oni stvorili Hrvatsku.

Naravno, da su to marginalci u društvenom smislu, bez obzira na to što se neki kite i zvučnim titulama saborskih zastupnika.

Ukratko: razgovarati se mora, ali ozbiljno, s dobrim namjerama, bez ikakvog prepucavanja kroz medije koje jest i može biti sračunato samo na pridobivanje podrške zaista marginalnih, ali zato ne i bezopasnih pojedinaca i skupina, sve to bez predrasuda i dnevno-političkih računica

U tome kontekstu bila je potpuno u pravu Predsjednica (koja kroz Vučićev posjet nastavlja i latentni tinjajući sukob s premijerom, premda su oboje iz iste stranke) kada je rekla kako ne smijemo dopustiti da nam marginalci vode politiku.

Nažalost, na graju što se nakon toga digla – a diglo ju je uglavnom njezino biračko tijelo – Predsjednica je promptno pokleknula (nije joj to prvi puta) i pokušala relativizirati stvar govoreći kako je mislila na neke marginalne elemente s desnice i ljevice (kao da ljevica u Hrvatskoj još uopće postoji). Podsjeća to neodoljivo na formulu o osudi svih totalitarizama samo kako bi se izbjeglo izrijekom osuditi zločinački režim tzv. NDH.

No, bilo kako bilo, Vučić je svoj posjet Hrvatskoj apsolvirao pokazujući se superiornim svojim domaćinima (osim kada je negirao da je u famoznom govoru u Glini, godine 1995., spomenuo ”veliku Srbiju”, što je notorna laž, lako dokaziva snimkom toga govora). Ostavljao je dojam otvorenog, kooperativnog i za dijalog spremnog sugovornika.

Zahtjeve da javno izrekne ispriku zbog uloge Srbije, ali i svoje osobne, u ratu u Hrvatskoj spretno je dijelom izbjegao, ali dijelom i zadovoljio tekstom na portalu Politico, objavljenom, svakako ne slučajno, baš u vrijeme njegova boravka u Hrvatskoj.

Je li taj tekst, kao i cijeli posjet Hrvatskoj, tek dio napora da se zadovolje oni krugovi o kojima ovisi napredak Srbije na njezinome putu prema ujedinjenoj Europi pokazat će budućnost. Baš kao i to je li poziv Vučiću bio diktiran u prvome redu potrebom da se zadovolje ”nalogodavci” iz SAD i EU, a usput ubode u bolno mjesto i premijera koji je u posljednji trenutak posjet pokušao sabotirati otvarajući temu ratne odštete.

Što želim reći upozoravajući na ove pojedinosti? Naprosto to da na obje strane mora postojati iskrena i dugoročna politička volja da se odnosi između dviju zemalja, ali i između Hrvata i Srba, normaliziraju, postave na nove osnove.

Usuđujem se sumnjati u to, kako takva volja postoji – bilo u  Zagrebu, bilo u Beogradu.

Mnogo se – nepotrebne – prašine podiglo u dijelu hrvatske javnosti oko nedavnog službenog posjeta Hrvatskoj predsjednika Srbije Vučića. Kažem: nepotrebne, jer ima li išta logičnije, nego razgovarati s najvišim predstavnikom zemlje s kojom imamo čitav niz otvorenih i neriješenih pitanja? Naravno da nema

U prilog toj sumnji govore ne samo dreka društvenih marginalaca nego i izjave nekih koji to svakako nisu – u Hrvatskoj, kao i razna mračna predviđanja, plasirana uoči Vučićevog posjeta iz kruga njemu bliskih ljudi.

O pisanju beogradskih tabloida suvišno je i govoriti, osim da se upozori na činjenicu kako je i ono u ovome kontekstu bilo simptomatično. Dakle, ako je posjet predsjednika Srbije bio samo političko-medijski spektakl u kojega je svaka strana ušla sa svojom računicom, ali i s figom u džepu, onda je on potpuni promašaj.

Svjesno kažem ”ako”, jer možda na obje strane ipak negdje tinja spoznaja o potrebi normaliziranja odnosa, a posebno normaliziranja odnosa prema Srbima u Hrvatskoj, kao i prema Hrvatima u Srbiji.

Možda će se netko ipak prisjetiti puta stvarno, a ne samo deklarativno započetog u vrijeme mojeg predsjedničkog mandata. Tada smo najprije definirali načela dalje normalizacije odnosa, da bismo nakon toga putem normalizacije i krenuli.

Nisam se tada u jednoj bitnoj stvari slagao s onima koji su sjedili u Banskim dvorima, kao što se ne slažem ni s onima koji danas tamo sjede. Ulaziti u razgovore postavljajući uvjete i otvarajući najkompleksnije teme znači unaprijed ih osuditi na propast. A mi, Hrvatska i Srbija, razgovarati moramo.

Ako svijest o tom političkom imperativu postane dio dnevne politike koja se vodi, onda ima šanse za postupno suzbijanje ”ratnog mentaliteta”, za stezanje omče oko grla (figurativno, naravno) iz kojih kuljaju govor mržnje, ksenofobija i otvorena simpatija prema fašizmu.

Zahtjeve da javno izrekne ispriku zbog uloge Srbije, ali i svoje osobne, u ratu u Hrvatskoj spretno je dijelom izbjegao, ali dijelom i zadovoljio tekstom na portalu Politico, objavljenom, svakako ne slučajno, baš u vrijeme njegova boravka u Hrvatskoj

I da ne bude zabune: odnosi se to podjednako na obje strane.

U proces razgovora, jer nitko nije valjda toliko glup da misli kako se stvari mogu postaviti na svoje mjesto jednim susretom, valja ući polazeći od najjednostavnijih pitanja, onih na kojima ćemo se najlakše složiti. Tako će se malo po malo stvarati atmosfera međusobnog razumijevanja, pa povjerenja.

I tek kada takva atmosfera bude stvorena, a sve pod pretpostavkom da obje strane žele pozitivan ishod, moći će se otvoriti i teža pitanja, sve do onih najtežih.

Ratna odšteta je tu na ”staklenim nogama”, jer formalno Srbija i Hrvatska nikada nisu proglasile da su u ratnom stanju. Premijer je pravnik i on to dobro zna.

Sudbina nestalih, i to na obje strane (jer srpski je popis otprilike jednako dugačak kao i hrvatski), rješavat će se godinama, pa i desetljećima i to obiteljima nestalih treba jednom otvoreno reći – ma kako bolno to za njih bilo. Nema rata nakon kojega je razjašnjena sudbina svih koji se vode na popisima nestalih. Nema! Što nikako ne znači kako ne treba poduzeti maksimalne napore da se popisi nestalih smanjuju.

Ono što je bitno, što je temelj bez kojega se nećemo pomaknuti ni koraka dalje, omogućavajući i društvenim marginalcima i desnim radikalima na obje strane (lijevi, ponavljam, ne postoje) da ”kolo vode”, to je raskinuti s predrasudama, odbaciti stereotipe, otvorenih očiju i bez laganja gledati u prošlost – i tuđu, ali najprije svoju – i definirati područja na kojima možemo surađivati na obostranu korist.

U proces razgovora, jer nitko nije valjda toliko glup da misli kako se stvari mogu postaviti na svoje mjesto jednim susretom, valja ući polazeći od najjednostavnijih pitanja, onih na kojima ćemo se najlakše složiti. Tako će se malo po malo stvarati atmosfera međusobnog razumijevanja, pa povjerenja

Tu nedvojbeno vidim i raskidanje s predrasudama prema cijelim narodima (Srbi su četnici, Hrvati su ustaše) i uspostavljanje bitno drugačijih odnosa, ne samo kroz mjere države, nego i kroz obrazovni sustav i medije, prema Srbima u Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji.

Velik je to posao što ga ni uz najbolju volju (a pod pretpostavkom da ona postoji) neće biti moguće obaviti od danas do sutra. Previše je zla učinjeno u samome ratu i počinjeno nakon njega. Trebamo sa sebe otresti breme zla i falsificiranja prošlosti, trebamo prestati samo za sebe svojatati statuse žrtve i pobjednika i trebamo, napokon, početi gledati u budućnost. A ona će nam nužno makar i samo dijelom biti zajednička.

Ukratko: razgovarati se mora, ali ozbiljno, s dobrim namjerama, bez ikakvog prepucavanja kroz medije koje jest i može biti sračunato samo na pridobivanje podrške zaista marginalnih, ali zato ne i bezopasnih pojedinaca i skupina, sve to bez predrasuda i dnevno-političkih računica.

I Srbija i Hrvatska su tu gdje jesu. Jedni od dugih pobjeći ne možemo. Ali ponavljam još jednom – razgovarati moramo!

    •  Zašto ću podržati Zorana Milanovića
    •  Hajka na Budimira Lončara sramoti Hrvatsku
    •  Naša odgovornost za budućnost
    •  Vlada RH mora prestati pobijati izbor Željka Komšića
    •  Posljednji je čas da spasimo mlade iz gliba neznanja o Holokaustu
    •  Podnosim ostavku, znam da sam razočarao i mnoge antifašiste
    •  Preuzimam odgovornost, duboko žalim, jer sam pogriješio, i ispričavam se
    •  Bio sam nesmotren i zbog toga ja se ispričavam
    •  Antifašistički program nije bio program smrti. Ustaški - je.
    •  Europska unija stoji ili pada na pitanju izbjeglica

> Svi tekstovi ovog autora