novinarstvo s potpisom
Svi pozivaju na prozor: ”Vidi, vidi!”
Pogledam..
Klatno se njiše s lijeva na desno, pa zapne.
Ravnotežni položaj maglom je ovijen.
Pogledam kroz prozor.
Pozivaju da zajedno gledamo u vremena natrag.
No, neka su sjećanja zabranjena i oteta,
a iz ropotarnice vire glave nemani.
Pogledam kroz prozor:
veledostojnici zatvoreni u svoje visoke dveri.
Mašu narodu i dobacuju im oglodane kosti,
neke s ispisanim receptima, druge lažima oblijepljene.
Pogledam kroz prozor: umjesto slobodnih žena,
lebde kuharice, čistačice, strojevi za rađanje.
Vidim i rulju što viče: ”Raspni ga, raspni ju!”,
a nad njom hladno lice ravnodušna čovjeka.
Pogledam kroz prozor i vidim: svijet je naopako.
Radije ostajem u sobi i šutim.
Riječi se uzdignu, pa padnu poput uvela lišća,
zagledam se u rane i u ožiljke rasute po sobi.
U krilo mi pada ježić što ga Saša dobio od majke umrle djevojčice.
Nije ga htio ispustiti – imao je osjećaj da drži djevojčičinu ruku.
U krilo mi padaju krhotine nade i apatične kiše.
U krilo mi padaju bombe iz Sirije i krikovi iz Palestine.
Tješi me baka sa svojih posljednjih dvadeset kuna,
tiha dobrota iz osmijeha, pogleda, tišine.
Tješi me lepet krila zarobljene ptice.
Zagledam se unutra – tamo Isusovo lice.
S prozora se ne nazire svjetlo.
Gleda li itko u vremena naprijed?
Gleda li itko u onkraj vremena?
Izgovaram tiho riječi don Branka Sbutege kao da su moje:
”U trenutku kad nas svi pozivaju na prozor
da zajedno gledamo u vremena naprijed ili natrag,
radije ostajem u sobi svoga danas,
zagledan u svoje srce kojemu ni najbolniji ožiljak
nikada nije oduzeo spontanu želju za pulsiranjem koje život znači.
A prozoru ću prići kad osjetim da su krila dovoljno očvrsla za let
kojemu nikakvo vrijeme i nijedna povijest neće biti prepreka.”
Pogledam još jednoč kroz prozor, u daljinu:
ponad magle, jato ptica leti…