Neka Slaven Letica mirno spava: Tito i ja ne držimo snajper

Pred sam Uskrs 26 hrvatskih i inozemnih znanstvenika – pod dirigentskom palicom Slavena Letice – odlučilo je čitateljima Večernjaka obznaniti svoj stav o odnosu vjere i znanosti. Okupilo se donekle šareno društvo – što pravih znanstvenika-istraživača, što medicinskih i psihijatrijskih djelatnika, a njima su se priključili i filozofi i teolozi, kao jedna, moram reći, prilično egzotična vrsta ”znanstvenika” (ja sam inače filozof i teolog, pa znam što govorim).

Ako je vjerovati Letici, trebalo je pisaca biti i više, no, kako je on dramatično objasnio, u nekima od njih i dalje titra strah što od komunista, što od – kako se izrazio – od nesnošljivih i agresivnih ”znanstvenih” i ”umjetničkih” novih ateista.

Letici nije palo na pamet da neki nisu pisali jednostavno zato što im se ne piše, a ne zato što se plaše da na njih Tito i ja motrimo kroz durbin snajpera.

Ateiste se, naravno, spominjalo u cijelom ovom uratku od 80-ak stranica, dovodilo ih se u vezu s komunizmom i najvećim zločinima 20. stoljeća, ”znanstvenik” Raspudić im je tepao da su scijentistički masturbatori, Dawkinsa se posprdno nazivalo pametnjakovićem – a čini mi se da je najčešća metafora bila Nikoletina Bursać, simpatični puškomitraljezac iz nekoliko odličnih romana Branka Ćopića

No, Letici kao plus upisujem to što je iskreno priznao da nije obdaren vjerom, pa nas je tako poštedio od još jednog slučaja Tomac.

Ateiste se, naravno, spominjalo u cijelom ovom uratku od 80-ak stranica, dovodilo ih se u vezu s komunizmom i najvećim zločinima 20. stoljeća, ”znanstvenik” Raspudić im je tepao da su scijentistički masturbatori, Dawkinsa se posprdno nazivalo pametnjakovićem – a čini mi se da je najčešća metafora bila Nikoletina Bursać, simpatični puškomitraljezac iz nekoliko odličnih romana Branka Ćopića.

Meni iskreno čak i ne smeta ta usporedba (pomalo mi i godi, jer se radilo o hrabrom i dobroćudnom čovjeku), iako se njome prije svega htjelo reći da su ateisti zapravo nepromišljeni baš kao taj lik kojemu je komesar rekao da Boga nema, pa on to naivno prihvatio.

I što smo saznali čitajući tekstove 24 hrvatska i 2 inozemna znanstvenika i ”znanstvenika”?

Kao prvo, saznali smo činjenicu koju smo i prije znali – da postoje znanstvenici, čak i vrhunski, koji su ujedno i vjernici. Istina, priznalo se i u uvodu i u nekim člancima da je postotak ateista među znanstvenicima viši nego u široj populaciji – što je indikativna činjenica – ali smo ostali uskraćeni za odgovor na pitanje koliko je racionalno prihvatiti i znanost i vjeru (koja je kod svih znanstvenika iz ove knjižice isključivo kršćanska).

Nije da oni nisu to pokušali napraviti – osobito se, čini mi se, potrudio Igor Rudan, koji je nekako najozbiljnije shvatio zadaću pisanja članka za ovaj zbornik.

Između ostalog, dobili smo i potvrdu onog što smo u svojoj knjizi ”Horizonti ateizma” Pavel Gregorić i ja nazvali pistoplazijom ili usađivanjem vjere – jer zbornik vrvi priznanjima naših znanstvenika da su vjeru pokupili još od svojih roditelja, da su išli na crkveni vjeronauk, a neki su čak bili i ministranti.

I strašno su patili u vrijeme komunizma, napadali su ih razne Nikoletine Bursaći, valjda im prijetili puškomitraljezom, pa su traume žive i desetljećima kasnije.

Moram unaprijed reći da bi odgovor na sve njihove ideje i argumente tražio puno prostora, a za neke članke – poput Pavuninog trolanja – ne znam ni što bih točno rekao.

Ali ostaju neke opće primjedbe koje se tiču praktički svih članaka.

Kao prvo, meni kao filozofu upalo je u oči kakvom su se zastarjelom i plitkom filozofskom argumentacijom poslužili brojni pisci – na stranu sad katkad vrlo neumjesna retorika. Primjerice, dosta njih i dalje ističe kako su i teza o postojanju i o nepostojanju Boga jednako nedokazane.

Teorija dokaza – ona kakva se uči na satima srednjoškolske logike – po tom je pitanju vrlo jasna: dokaz treba podnijeti prije svega ona strana koja nešto tvrdi.

Neki će – poput Rudana – pošteno priznati da dokaza postojanja Boga nema. I za racionalne ljude tu bi trebala i prestati svaka rasprava o postojanju Boga.

Kao prvo, saznali smo činjenicu koju smo i prije znali – da postoje znanstvenici, čak i vrhunski, koji su ujedno i vjernici. Istina, priznalo se i u uvodu i u nekim člancima da je postotak ateista među znanstvenicima viši nego u široj populaciji – što je indikativna činjenica – ali smo ostali uskraćeni za odgovor na pitanje koliko je racionalno prihvatiti i znanost i vjeru (koja je kod svih znanstvenika iz ove knjižice isključivo kršćanska)

Još ako tome dodamo praktički beskonačno mnoštvo znanstvenih rezultata kojima nije potrebno nikakvo nadnaravno objašnjenje – slučaj je, zapravo, riješen, a ne fifty-fifty.

A kada, primjerice, filolog i arabist Daniel Bučan napravi oštru dihotomiju ili apsolutni moral (koji, naravno, dolazi od Boga) ili moral pojedinca, onda se pokazuje neshvaćanje da je moral uvijek bio društveno-povijesni konstrukt.

Apsolutni moral ne postoji, raznolikost morala po raznim društvima i epohama to bjelodano demonstrira – što, pak, ne znači da je moral čisto stvar pojedinca i njegovog ukusa.

Uz to, uvođenjem Boga u etičke rasprave ne postiže se zapravo ništa – jer uvijek imate pravo postaviti pitanje opravdanosti neke božanske zapovijedi i tu se nećete najbolje provesti.

Da ne spominjemo kako i sami kršćani vrlo raznoliko tumače što to točno Bog zapovijeda.

Neki od pisaca isticali su pozitivne aspekte svog vjerovanja i svoja vjernička iskustva – pa je tako neurokirurg Darko Chudy objašnjavao koliko mu vjera pomaže u njegovom iznimno odgovornom poslu. To je, dakako, tema za sebe (njome se opširno bavio još William James), ali, najkraće rečeno, da su i svi ljudi vjernici (a nisu) – i da je iskustvo vjere čisto pozitivno (a nije ) – to ne bi nosilo ni jedan gram težine u argumentiranju postojanja Boga.

U većini tekstova Bog je nekako najviše opravdavan etičkim i estetskim razlozima, prvenstveno po pitanju smisla postojanja i ovog svemira i nas samih.

Još od egzistencijalista jasno je kako smisao nije dio stvarnosti (to je prije njih zapazio i Wittgenstein), no mi možemo tu stvarnost osmisliti. To što Bog nije stvorio svemir (i time mu dao smisao) ne znači da za mene tu više ne može biti nikakvog smisla – i kritika na račun ateizma da završava u nihilizmu zapravo je potpuno promašena. Nisam nihilist, ne smatram svoj život besmislenim i – da dodam – čak i da postoji Bog, time se pitanje smisla ne bi automatski riješilo.

A vjerojatno je vrhunac filozofske nezrelosti kad se iz uviđanja granica znanstvene spoznaje skače u teologiju.

Pitanja etike, smisla i razna druga kojima se znanost uglavnom ne bavi ne iziskuju da odgovore potražimo u vjeri – jer su se njima bavili grčki filozofi još puno prije pojave kršćanstva (a kršćanstvo se – pročitajte pažljivo Novi zavjet – njima nije bavilo).

No, to što ovi znanstvenici nisu baš vični filozofiji i nije tako neočekivano – čak i kada se radi o filozofima po struci, koji najdalje odlaze do Heideggera i njega pogrešno tumače.

Stvar je još zanimljivija kad se vidi koliko oni malo poznaju teologiju.

Collins i Lennox, primjerice, o Isusovom životu naivno govore kao o nečemu što je nedvojbeno povijesno potvrđeno – a Lennoxova ”analiza” razloga zašto su Židovi odbacili Isusa ominozno je plitka.

Između ostalog, dobili smo i potvrdu onog što smo u svojoj knjizi ”Horizonti ateizma” Pavel Gregorić i ja nazvali pistoplazijom ili usađivanjem vjere – jer zbornik vrvi priznanjima naših znanstvenika da su vjeru pokupili još od svojih roditelja, da su išli na crkveni vjeronauk, a neki su čak bili i ministranti

Tko god poznaje Novi zavjet zna dobro da Isusa nisu odbacili Židovi kao narod, nego onodobna židovska politička elita. Čak i papa Franjo – čije je Pismo nevjerniku dodano na kraju zbornika – pogrešno tumači Isusove riječi ”Bogu Božje, caru carevo” (iako njegovo tumačenje nosi pozitivnu poruku, stranu našim biskupima).

Tako je Isusova ironija na račun srebroljublja tadašnjih vjerskih vođa shvaćena kao uvođenje načela sekularnosti – ideje koja se jednog židovskog rabina iz 1. stoljeća i gorljivog zagovornika teokracije nije ni najmanje ticala.

Da svemu ovome dodam ono što znaju i svi ozbiljniji studenti teologije – mi ne možemo nedvojbeno potvrditi ni samo Isusovo postojanje, a nekmoli reći da su događaji iz njegovog života i riječi koje mu se pripisuju povijesno potvrđene.

No, teološka nezrelost pisaca članaka osobito se otkriva u njihovom naivnom stavu da znanost i vjera nemaju nikakvih dodirnih točaka.

Postoje, doduše, teološki pravci koji Boga smještaju onkraj uma i bitka općenito – ali to nije katoličanstvo. U katoličkoj teologiji, prije svega utemeljenoj u Augustinu i Tomi Akvinskom, Božje se postojanje može vidjeti i kroz promatranje prirode, te nam prirodne znanosti svakako moraju reći nešto o tome.

Katoličanstvo je – za razliku od fundamentalističkih struja u protestantizmu – umaknulo doslovnosti tumačenja Postanka, pa ga se ne može pobiti radiometrijskim podacima o starosti Zemlje.

Svejedno, ako nakon ovakvog razvoja znanosti jednostavno ni u čemu i nigdje ne pronađete bilo što da upućuje na nadnaravnu intervenciju, ako vam na raspolaganju ostaje samo ukazivanje na to da još nije sasvim objašnjen Veliki prasak i nastanak života, onda vam ostaje preuzak prostor u koji biste uopće mogli utrpati Boga.

A ostaje i gorak okus u ustima nakon spoznaje da neki od znanstvenika nisu baš najbolje shvatili ni samu znanost.

Kada psihijatar Vlado Jukić izjavi da nikada nije doslovce ni prihvaćao ni odbijao Darwinovu teoriju evolucije – onda možete samo nemoćno slegnuti ramenima.

Ili kada Mirko Furić za statičnu teoriju svemira optuži komuniste, pitate se je li jedan Fred Hoyle zbog svoje odanosti Partiji i umro s čvrstim uvjerenjem da je Big Bang (kojega je on i imenovao) samo jedna zabluda.

Kad Pavuna ispali da je od 60.000 misli dnevno njih 95% negativno, onda kao da dobijemo neposredni uvid u njegov mozak.

A šlag na torti je Raspudić koji u svom nonšalantno-nadobudnom stilu optuži znanstvenike da postanak života na Zemlji namjerno smještaju u daleku prošlost, kako bi zamaglili nepojamnost njegovog nastanka.

Na puno dubljoj razini Rudan griješi kada od Boga želi napraviti znanstvenu hipotezu – jer hipoteza u znanosti nikada nije univerzalno objašnjenje svih fenomena u prirodi. Istini za volju treba priznati da najveći dio pisaca nema problema s temeljnim znanstvenim teorijama, samo što ne prihvaćaju njihove implikacije na religiju.

Još od egzistencijalista jasno je kako smisao nije dio stvarnosti (to je prije njih zapazio i Wittgenstein), no mi možemo tu stvarnost osmisliti. To što Bog nije stvorio svemir (i time mu dao smisao) ne znači da za mene tu više ne može biti nikakvog smisla – i kritika na račun ateizma da završava u nihilizmu zapravo je potpuno promašena. Nisam nihilist, ne smatram svoj život besmislenim i – da dodam – čak i da postoji Bog, time se pitanje smisla ne bi automatski riješilo

Na kraju, iskreno rečeno, ja sam ipak očekivao ozbiljnije štivo – iako sam za neka imena unaprijed znao kakvo me veselje čeka.

Ako knjižicu imate kod sebe, pročitajte Rudana, jedinog od autora s kojim sebe mogu zamisliti u smislenoj raspravi.

Pročitajte svakako i Papino Pismo nevjerniku, makar zbog vrlo pozitivne činjenice da papa Franjo ulazi u javnu raspravu s jednim nevjernikom, i to na vrlo pomirljiv i dobroćudan način (pa se doktora Scalfarija, zamislite, nigdje ne optužuje da je jugokomunist).

Ostalim bih autorima toplo savjetovao da se vrate u svoje laboratorije, klinike ili na katedre i ostave se pisanja o nečemu što prilično slabo razumiju.

Slobodno neka ostanu vjernici – ja, nesnošljivi novi ateist i intelektualni masturbator – uopće ih ne kanim odvesti u svoj tabor. Napokon, ne živim od milodara nego od vlastitog rada.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora