Od roda odnarođeni, rodom ustrašeni

(Opaska uredništva: ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).

Svojevremeno sam negdje pročitala kako nije nebitno ime i prezime koje nosimo. Ime što ga odaberu i prezime dobiveno, jer su nam baš to dvoje ljudi roditelji, tvrdilo se u tekstu, bitno utječe na naš uspjeh, na to kako će nas prihvaćati okolina, hoćemo li biti skloni delinkvenciji i neprimjerenom ponašanju.

Ukratko, ime i prezime uvelike određuju naš život, pa ih stoga treba oprezno birati i kombinirati s prezimenom – poruka je autora teksta. Bio je to jedan od onih laganih, pitkih napisa pogodnih za male, neformalne razgovore uz pićence i kavu.

No, ja sam jedno vrijeme sve koji su očekivali djecu i unuke upozoravala na istraživanje navedeno u tekstu. Uvjeravala ih da djeci odabiru imena znanstvenika, velikih državnika, umjetnika ne bi li ih predodredili za isti uspjeh, jer, eto, to kako se zovemo određuje nam sudbinu.

Zlatan, složit ćete se, govori sam za sebe, a prezime moram podijeliti u dva dijela; na Hasan (muško ime arapskoga porijekla, a znači biti lijep, krasan, ljubak) i begović (što bi pretpostavljam bio deminutiv od beg, starješina, vođa, časnik, glavar). Bolje rečeno, od svega u tom imenu i prezimenu ostao je deminutiv. Umanjenica onoga što bi po nekim općim kriterijima bila ljepota. Ne mislim pritom uopće na fizički izgled čelnika Neovisnih za Hrvatsku

Ispričavam se i povlačim  izrečeno uz kavicu! Pitate se što je razlog?

Jedan nedavni govor u Saboru na temu ratifikacije Istanbulske konvencije. Neki su ga nazvali epskim (?). Bio je tek strastven i isključiv, manipulativan na način da ga se ne bi posramila Hrvatska, a bogami ni Njemačka pred osamdesetak godina. Eto takav!

Izrekao ga je zastupnik koji ne nosi ime velikih znanstvenika ili političara, ali koji bi, da je istraživanje koje sam čitala istinito, trebao po svom imenu i prezimenu biti zlatan, mladi čovjek – jedan od onih koji plijene unutrašnjom i vanjskom ljepotom.

Roditelji su to zasigurno i htjeli. Nisam sigurna, ali mora da je odnos okoline prema odabranom imenu i prezimenu bio potpuno suprotan njegovu značenju.

Zlatan, složit ćete se, govori sam za sebe, a prezime moram podijeliti u dva dijela; na

Hasan (muško ime arapskoga porijekla, a znači biti lijep, krasan, ljubak) i begović (što bi, pretpostavljam, bio deminutiv od beg, starješina, vođa, časnika, glavar).

Bolje rečeno, od svega u tom imenu i prezimenu ostao je deminutiv. Umanjenica onoga što bi po nekim općim kriterijima bila ljepota. Ne mislim pritom uopće na fizički izgled čelnika Neovisnih za Hrvatsku.

Fizički je on O.K. – možda čak i iznadprosječan u odnosu na druge zastupnike i ministre koji već u ranim četrdesetima puštaju trbuhe iz dva broja manjih odijela. Štoviše, vanjski izgled mu je primjeren godinama i odjeven je vrlo trendovski i urbano. Sve pet!

Nešto ga je gonilo na neprimjereno ponašanje, na članstvo u ratobornoj, nasilju nerijetko sklonoj navijačkoj skupini, na uslikavanje uz neprimjerene insignije bez obzira nalazile se one na njegovoj glavi ili zastavi kraj koje stoji. Možda potreba da se uklopi u onaj malograđanski, sitnoobrtnički, snobovski Zagreb. Onaj, srećom manji, ali zato okrutniji, lošiji dio glavnoga grada, vječno spreman okrenuti se u smjeru aktualnog vjetra

Problem je unutra. Ne znam je li to ime i prezime. Nešto ga je gonilo na neprimjereno ponašanje, na članstvo u ratobornoj, nasilju nerijetko sklonoj navijačkoj skupini, na uslikavanje uz neprimjerene insignije bez obzira nalazile se one na njegovoj glavi ili zastavi kraj koje stoji.

Možda potreba da se uklopi u onaj malograđanski, sitnoobrtnički, snobovski Zagreb. Onaj, srećom manji, ali zato okrutniji, lošiji dio glavnoga grada, vječno spreman okrenuti se u smjeru aktualnog vjetra. Nekoć vjetra socijalizma, a danas nacionalizma – a u tom zaokretu poreći i bez milosti zgaziti sve različito, pa i one što u prezimenima nose krasotu i ljupkost na arapskome.

A kad jedan vjetar puše, i borovi ukrivo rastu, rekao bi pjesnik kojega nije oportuno citirati u tekstu o Zlatku Hasanbegoviću. Istina, Ljubivoje Ršumović bi rekao “vetar” i “duva” – no poruka je ista. Vjetar koji je zapuhao devedesetih godina prošlog stoljeća, u formativnim godinama mladića koji je trebao i mogao biti zlatan, ljubak i lijep iznutra i izvana, em je odnarodio našeg junaka, em ga je, ako sudimo po nadahnutom saborskome istupu kontra Istanbulske konvencije, i rodom ustrašio.

Možda vama to ne izgleda tako, ali nekadašnji od roda odnarođeni ministar kulture prestrašen je i rodom i takozvanom rodnom ideologijom.

Reći ćete da je s govornice odšetao gegajući se lagano do svog mjesta u sabornici, hodom na način “jači smo od sudbine”, vjerojatno vježbavanim pred ogledalom po modelu Bad Blue Boysa. Ja ipak u njemu čitam strah od novih vjetrova.

U toj mjeri da pristaje i na ulogu žrtve. On je, ako ste ga slušali pažljivo, ne samo žrtva odluke Plenkovićeve Vlade, već i medijske manipulacije kojom je stvorena dihotomija po kojoj si kao zagovornik Konvencije građanski emancipiran, dok kao protivnik bivaš karakteriziran kao zatucani konzervativac, desni ekstremist ili vjerski fundamentalist… Potencijalni Joseph Fritzl ili Ebu Bekr al-Bagdadi.

Siroti Hasanbegović tako se trudio odnaroditi i uklopiti, a sad bi ga rod mogao doći glave.

Smije li postojati drugačije shvaćanje? zavapio je s govornice.

Siroti Hasanbegović tako se trudio odnaroditi i uklopiti, a sad bi ga rod mogao doći glave. Smije li postojati drugačije shvaćanje? zavapio je s govornice. Smije i postoji naravno, ali usprkos pomno pripremljenom saborskome govoru poruka koju je odaslao ne razlikuje ga bitno od onih splitskih jadničaka. Onih koji su sa skupa protiv Istanbulske konvencije uz zvuke Thompsona poručili: “Nisu naši muškarci barbari koji tuču svoje žene”!

Smije i postoji naravno, ali usprkos pomno pripremljenom saborskome govoru poruka koju je odaslao ne razlikuje ga bitno od onih splitskih jadničaka. Onih koji su sa skupa protiv Istanbulske konvencije uz zvuke Thompsona poručili: “Nisu naši muškarci barbari koji tuču svoje žene”!

Zapuhao je neki novi vjetar. Različit od onoga iz devedesetih. Vjetar koji ravna borove. Omogućava da se napokon nasmijemo tim vječnim žrtvama svih sustava, svima onima koji su nas plašili i uniformirali devedesetih, a to čine i danas.

Onima koji “više ne tuču”, ali i onima koji, dokazujući se uvijek iznova velikim Hrvatima, nazadnjaštvo loše prikrivaju sofisticiranim govorima o novome totalitarnome duhu inspiriranom “rodnom ideologijom”. Omogućava nam da se smijemo hodu samozadovoljnog mangupa koji preimenovanjem ulica i rušenjem bista ubija sjećanja…

Eto, a mogao je biti zlatan i ljubak da se nije uporno prilagođavao gorima od sebe, onima koji “tuču”, pa “ne tuču”.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora