novinarstvo s potpisom
Dvije referendumske inicijative, ona o otkazivanju Istanbulske konvencije i ona o promjeni izbornog sustava, dio su maskenbala u kojem su desni revolucionari stavili demokratske maske. Korištenjem demokratskih instrumenata žele ostvariti nedemokratske ciljeve i Hrvatsku nastaviti mijenjati u rigidno društvo utemeljeno na desničarskim idejama.
Do sada su bili prilično uspješni. Snažna i prilično uspjela revizionistička ofenziva kada je riječ o Drugom svjetskom ratu i antifašizmu zaista je promijenila duhovni i politički prostor Hrvatske.
Nadalje, prvi put teze o Hrvatskoj koja nije sekularna država dobile su širok javni prostor.
Konačno, stalni nasrtaji na prava različitih manjina postali su dio svakodnevnog medijskog i političkog života.
Ali, zašto maskenbal? Zato jer ultradesni politički krugovi svoju aktivnost ”guraju” kroz nevladine inicijative čuvajući se mogućih negativnih posljedica po sebe. Pa ako prođe, to je glas naroda koji treba poštovati, ako ne prođe, onda su oni ti koji su na braniku demokracije.
Tako je i s dvije recentne referendumske inicijative.
Ako pogledamo inicijatore, možemo ustvrditi da u formalnom smislu nije riječ o ”pravim” političarima, političkim strankama ili drugim važnim društvenim i političkim faktorima poput Katoličke Crkve. Ali, njihova je veza s desnim centrima političke moći, političkim strankama, pa i Katoličkom Crkvom nesumnjiva.
Međutim, ovaj put kao da se stvar otela kontroli, pa su referendumske inicijative previše, čak i za HDZ, ali onaj Plenkovićev. Onaj drugi, vjerojatno jači, ali trenutno pritajeni HDZ, uz smijuljenje, s figom u džepu, odobrava inicijative nadajući se da će i one pomoći da sruše relativno liberalnog šefa.
Ali, javno zagovaranje inicijative Plenković ne smije prihvatiti jer bi sigurno ostao bez koalicijskih partnera, a time i bez vlasti.
U nekim drugim okolnostima HDZ bi vjerojatno javno podržao inicijative i promjene koje zagovara desni NGO pokret. Da je tome tako, govori i jasna podrška predsjednice Grabar-Kitarović referendumskim inicijativama i kroz druženje s gđom. Markić i kroz izjave u kojima inicijative, trčeći pred rudo, naziva voljom naroda.
Sigurno je da Grabar-Kitarović ima pravo podržavati bilo koju inicijativu, ali time nesumnjivo definitivno skida s lica masku liberalne predsjednice koja podržava ljudska prava, jedinstvo hrvatskog društva i europske vrijednosti te jasno pokazuje lice rigidne političarke koja podržava desničarsku politiku.
Da li to čini iz uvjerenja ili iz političke pragme, nije osobito važno, važno je da Hrvatska konačno prepozna koga ima na čelu države.
O inicijativi da Hrvatska otkaže svoje članstvo u Istanbulskoj konvenciji gotovo je nepotrebno trošiti riječi. Ultrakonzervativni i klerikalni krugovi nastoje uvjeriti građanke i građane, posebno vjernike, da nužna i humana tendencija zaštite žena i djevojčica od nasilja predstavlja atak na kršćanstvo, hrvatstvo i vjeru.
Već smo mnogi, pa i ja, bezbroj puta govorili o besmislenosti takva tumačenja Istanbulske konvencije tvrdeći da u pogledu tzv. rodne ideologije ona ne donosi u naš pravni sustav ništa što već nemamo. Donosi tek prevažnu obvezu države da se sustavno i efikasno bori protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.
Zato je referendumska inicijativa o izlasku iz Konvencije objektivno, bez obzira na to da li je tko podržava iz ovih ili onih razloga, grubi nasrtaj na humanu Hrvatsku.
Dakako, tu je problem i formalni aspekt: može li se referendumom odlučivati o međunarodnom ugovoru. Osobno ne vjerujem da ta inicijativa može uspjeti, ali i kad bi uspjela, mogla bi, s obzirom na odredbe Ustava o nadležnosti za zaključivanje međunarodnih ugovora i njihovom položaju u hijerarhiji pravnih normi, jer iznad su domaćeg prava, biti tek preporuka Vladi i Saboru.
Naravno, ako referendumsko pitanje o izlasku iz Istanbulske konvencije Ustavni sud uopće i odobri, u što sumnjam.
Referendumska inicijativa o izbornom sustavu samo naizgled nema veze s onom o Istanbulskoj konvenciji. Sadržajno, naoko su potpuno različite, ali su u biti snažno povezane. Dio su istog ultradesnog vala, nedemokratske, pod zajedničkom maskom demokratske referendumske inicijative.
I sama pitanja zapravo su maskenbal.
Građane se na podršku motivira nekim realnim problemima izbornog sustava i političke prakse.
Da, zašto ne bismo smanjili broj zastupnika?
Zar ne bi bilo dobro demonopolizirati politiku smanjenjem izbornog praga i širenjem lepeze stranaka koje bi participirale u Saboru?
Zar izbori s više preferencijalnih glasova nisu bolji izraz volje birača?
Zašto svi državljani Hrvatske ne bi mogli glasovati dopisno, da se ni jedan glas ne izgubi?
I konačno, zar izbori manjinskih zastupnika zaista moraju biti ovakvi kakvi su sada i zar loša praksa koja u svom ekstremnom obliku dobiva etiketu etnobiznisa ne treba biti promijenjena?
Upravo u tim pitanjima leži zamka. Prava namjera predlagatelja referenduma o promjeni izbornog sustava nije demokratska i zato je ne podržavam.
I sam sam davao različite inicijative za promjenu izbornog sustava, pa i Ustava u cjelini.
Ali promjena ustavnih načela o izborima, posebno ne onaj dio koji se odnosi na prava manjina i njihovu zastupljenost u tijelima državne vlasti, ne donosi se referendumom.
Diskriminacija zastupnika po nacionalnosti zadire u temelje ustavnog i demokratskog poretka i njeno uvođenje udar je na ustavne i političke temelje hrvatske države.
To treba ustvrditi neovisno o tome slažemo li se sa politikom koju vode pojedini zastupnici izabrani na ”manjinskim izborima”.
Uostalom, puno se više mnogi od nas ne slažu s politikom brojnih zastupnika izabranih na stranačkim listama, pa zato ne predlažemo dokidanje stranačkih lista.
Na istom je tragu i navodno demokratsko i velikodušno omogućavanje glasovanja dopisnim putem. Danas tehnički neprovedivo na način kvalitetnog demokratskog nadzora moglo bi biti izvor mnogih manipulacija i, ako ništa drugo, izvor sumnji i novih podjela u društvu.
Konačno, zašto sistemska pitanja hrvatskog ustavnopravnog poretka, ona koja se odnose na temelje demokratskog ustroja, ne bi trebalo rješavati na referendumu, barem ne ovakvom kakav imamo sada.
Prvo, ne znam zašto, gotovo je općeprihvaćeno tumačenje da se rok za predaju potpisa ne poklapa s onim za njihovo prikupljanje. Dakle, nakon što je istekao rok za prikupljanje potpisa, oni koji su pokrenuli inicijativu mogu otezati s njihovom predajom Saboru dan, dva, sedam ili sedamdeset i sedam dana. Zapravo, nema definiranog roka za predaju potpisa.
Zašto bismo vjerovali da inicijatori referenduma još i nakon isteka roka za prikupljanje potpisa i dalje, ”u tišini”, ne prikupljaju potpise?
Jasna procedura i mogućnost nadzora, posebno kada je riječ o pitanjima u kojima postoji podijeljenost u društvu, jedino su jamstvo demokratičnosti, legitimnosti i legalnosti. Zato je jedino razumno tumačenje da se potpisi moraju predati danom isteka roka za njihovo prikupljanje. Pa neka u Saboru organiziraju brojenje potpisa i to od strane od Sabora određenog tijela, a ne da potpise, uz tek kontrolu nasumičnog uzorka, broje sami inicijatori referenduma.
Isto tako nije demokratski da važne političke inicijative, očito dobro financijski potkovane, ulaze na političku scenu financijama čije porijeklo nije jasno. Kriteriji transparentnosti financiranja referendumske kampanje moraju biti potpuno isti onima koji vrijede za sudionike izbornih kampanja.
Nadalje, na samom referendumu moguće je da se Ustav promijeni relativno malim brojem glasova. U parlamentarnoj demokraciji u kojoj redovito o promjeni Ustava odlučuje parlament kvalificiranom većinom, kod nas s dvije trećine svih zastupnika, postoji pretpostavka političke podrške promjeni ustava od strane građana koji su izabrali zastupnike koji odobravaju promjenu ustava, dakle njih dvije trećine.
Da, u praksi to nije sasvim točno, podrška može biti veća ili manja. Uz to, u parlamentarnoj proceduri promjena ustava prolazi relativno dugotrajnu i kompliciranu proceduru koja treba jamčiti određenu kvalitetu promjena i prihvatljivu razinu društvenog konsenzusa o njima.
Referendum, ovakav kakav imamo danas, to sigurno ne jamči.
Zbog navedenog sam protiv obje inicijative, razumijem ih kao desni nasrtaj na ustavni poredak, posebno na prava nacionalnih manjina i pokušaj destabilizacije izbornog sustava.
Vidim ih kao maskenbal u kojemu, pod krinkom demokratskog instituta, nažalost loše normiranog, desna politička scena, ona najdesnija, želi steći institucionalnu prednost i nastaviti desnu revoluciju kojoj svjedočimo zadnjih nekoliko godina.