I ministar čini što hoće

Na današnji dan, prije 70 godina, u Jajcu je održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a). Tom prilikom AVNOJ je konstituiran kao zakonodavno te izvršno i predstavničko tijelo nove države, uspostavljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), a izbjegličkoj vladi i kralju Petru II. Karađorđeviću zabranjen je povratak do kraja rata. Tako je službeno ovjerovljena nova država, pa se 29. studenoga godinama slavio kao Dan republike i najvažniji praznik komunističke Jugoslavije.

 

U novim okolnostima taj datum se prešućuje, a ako ga tko spominje, automatski se svrstava u tabor jugonostalgičara, bez obzira koliko takva atribucija bila opravdana i bez obzira na činjenicu da je ignoriranje prošlosti svojstveno fundamentalističkim režimima ili jednoj vrsti demagoga koji vjeruju da povijest počinje upravo u času kad su oni kročili na povijesnu pozornicu. Narod koji ignorira prošlost, teško može imati ružičastu budućnost. Jer kako je davno pisao Eliot: ”Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ Možda su oba u vremenu budućem,/ A buduće vrijeme u prošlom sadržano./ Ako je sve vrijeme vječno prisutno/ Sve je vrijeme neiskupljivo.” (pohrvatili Antun Šoljan i Ivan Slamnig)

Iz Ljubljane stiže vijest da je slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar podnio neopozivu ostavku. Teško da bi se štogod slično moglo očekivati od hrvatskih MINIstara, koji se za svoje fotelje vežu čvršće od putnika na interkontinentalnim letovima

 

Do vječne prisutnosti i neiskupljivosti vremena u Hrvatskoj se posljednjih 20 i nekoliko godina drži koliko i do lanjskog snijega. S posljedicama koje bodu u oči na svakom koraku; kaos i pustoš vjenčali su se s mržnjom i šovinizmom, pretvarajući je u državu koja je formalno u Europi, iako je svojim standardima ponašanja, materijalnom i moralnom bijedom od te iste Europe dalje nego ikad. Žalosno je da od prošlosti ništa nismo naučili, pa apostrofiranje avnojevske obljetnice može biti samo šlagvort za novu najezdu insinuacija, svojstvenu onoj sorti samozvanih domoljuba koji na svako spominjanje bivše države reagiraju kao bik na crvenu krpu. U dnevničkoj knjizi ”Slovensko poslanstvo”, u nas prevedenoj pod naslovom ”Put u Jajce”, o Drugom zajedanju AVNOJ-a svjedočio je jedan od njegovih najvažnijih aktera, znameniti pjesnik Edvard Kocbek.

 

Taj dnevnik važan je zbog toga što ga je napisao pjesnik čije djelo svojim dimenzijama daleko nadilazi granice njegove male domovine, ali i zato što je Kocbek u vlastitoj sudbini utjelovio antinomije koje tako dugo i tako fatalno razdiru naše nacionalno biće; bio je istodobno kršćanin i partizan, vjernik i apostat, noseći svoj križ snagom i autentičnošću koja je darovana samo odabranima.

 

Kocbek je impozantno poglavlje novije slovenske povijesti i književnosti, inspirativan u pjesmama i dalekosežan u predviđanjima. No, Slovenci i Hrvati, premda ne samo oni, toliko su zabavljeni ideologijskim sljepilom da teško mogu razumjeti išta više od onog što je trenutačno i što će trajati koliko i svaki oblik id(i)olatrije. Dok razmišljam o Kocbeku, u kojem su se tako impresivno združili poetski rafinman i neopozivost ljudskog stava, iz Ljubljane stiže vijest da je slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar podnio neopozivu ostavku.

 

Gantar je upozorio da je ostavku najavio prije šest mjeseci, a kad su otpori modernizaciji i korekciji zakonskih okvira dodatno potkrijepljeni smanjenjem sredstava za 300 milijuna eura godišnje, učinio je što je i obećao. Teško da bi se štogod slično moglo očekivati od hrvatskih MINIstara, koji se za svoje fotelje vežu čvršće od putnika na interkontinentalnim letovima. Ali kakvi ministri! U Hrvatskoj nije u stanju abdicirati ni jedna županica, koja se uspjela izdići iz anonimnosti kad se pročulo da je na leasing nabavila Audi A6 u kakvima se, izuzev balkanskih lezilebovića, šepure bavarski magnati i arapski šeici. A kako je tek dotična dama, županica Marina Lovrić Merzel, nasrnula u obrani svoje vlastodržačke nevinosti!

Županica Marina Lovrić Merzel obećala je da će već sutra luksuznu makinu zamijeniti traljavom Škodom. Ma kakva Škoda: vozila bi se ona i romobilom, samo da ostane ondje gdje jest. Takvi su Hrvati i Hrvatice – i tu nema pomoći

 

U dobro režiranom napadu inspiracije, na sjednici sisačko-moslavačke Županijske skupštine divanila je punim plućima 26 minuta. Moj rijetki štioče, ne sumnjaš valjda da se posipala pepelom, uvlačeći se svom dobrodušnom elektoratu, obećavajući da će i dalje raditi 24 sata dnevno, a i više, ako bude potrebno, prelijevajući iz šupljeg u prazno i dokazujući da je zapravo uštedjela kad se odlučila za manevre s jednim takvim autom. Jedno gore od drugoga, nepodnošljivo i neprobavljivo do gadljivosti. Naravno, Audi A6 bit će vraćen, nevina županica podmirit će svojim novcem sve troškove, a o njoj i njezinu postupku loše misle samo zlobnici i članovi opozicijske stranke.

 

Dokle je u svom ludilu dospjela Marina Lovrić Merzel? Dotle da čovjek, makar u njezinu slučaju, mora braniti HDZ. Ali to nije sve! Za svoju pravdoljubivu apologiju sisačko-moslavačka prvakinja dobila je nedopustivo velik timing u Trećem dnevniku državne dalekovidnice. Dok je brzala kao da je navijena, dežurni novinar ju je bespomoćno gledao. Kako zaustaviti ženu koja juri brže nego Audi? Gospođa županica obećala je da će već sutra luksuznu makinu zamijeniti traljavom Škodom. Ma kakva Škoda: vozila bi se ona i romobilom, samo da ostane ondje gdje jest. Takvi su Hrvati i Hrvatice – i tu nema pomoći.

 

Znakovito je da Zoran Milanović nije priprijetio hiperelokventnoj županici, a kamoli da joj je dao šupkartu kao što je to priuštio Mireli Holy. Na sastanku sa studentima Strojarstva i brodogradnje, Milanović je pokušao biti duhovit na svoj račun; priznao je da je njegova diplomatska karijera završila neslavno, a kako će proći ona druga, premijerska, tek će se pokazati. Sve bi to bilo u redu, kad račun za taj eksperiment ne bi na kraju podmirivali građani; to je cijena demokracije koja potvrđuje da je svaka vlast na svoj način okrutna i terorizirajuća, kako je još u 19. stoljeću zaključio R. W. Emerson.

 

Odličan primjer za to je zakleti socijalist Slavko Linić koji svoju politiku oporezivanja i podcjenjivanja zdrave pameti prakticira s odlučnošću koja je svojstvena samo genijalcima i provincijskim ignorantima. Što je Linić od toga dvoga, neka svatko prosudi sam, ali ako jedan ministar u stanju totalnog osiromašenja ne može ponuditi ništa originalnije od novih i kastrirajućih nameta, onda je to znak definitivne nemoći. I njega i njegove Vlade. Jasno je to i Milanoviću, ali kako ni on nema nikakvih ideja, osim da se svađa s Karamarkom i vukovarskim stožerom, dao je carte blanche Liniću da čini što hoće. I ministar čini što hoće.

Kad je postao srbijanskim ministrom, 29-godišnji Lazar Krstić  izjavio je da treba smanjiti državne troškove, za razliku od njegova hrvatskog kolege koji misli da treba smanjiti (i uniziti) hrvatske građane

 

Nije ga briga što je kopanje po smeću postalo rentabilnim zanimanjem, još ga manje brine što ekonomski eksperti u njegovoj kemoterapiji ne vide ničeg dobrog, a najmanje ga brine što njegovi najžešći osporavatelji sjede u istoj Vladi. Prije ili kasnije, natjerat će ih svim mogućim manevrima na novi program ozdravljenja, a kad pacijent odapne, krivca će naći u globalnoj krizi, u opoziciji, u primorskoj buri, u bilo čemu i u bilo kome. Samo ne u sebi i u svome ministarskom besmislu. Liniću, ne zanimaju nas zakoni, nego kakva-takva pravičnost od koje u vašoj ozakonjenoj pljački nema ni traga! Ali da bi se shvatilo gdje živimo, nije potrebno ići daleko.

 

Dovoljno je zaviriti u susjednu Srbiju, zemlju s kojom se prosječno indoktrinirani Hrvati uspoređuju onda kad žele pobjeći pred vlastitim frustracijama. Srbijanski ministar financija zove se Lazar Krstić. Diplomirao je ekonomiju na Yaleu, u Sjedinjenim Državama, dokazavši se kao jedan od najboljih studenata svoje generacije. Neko vrijeme bio je suradnik velike konzultantske tvrtke McKinsey, a vijest da je kao 29-godišnjak ušao u srbijansku vladu, u regiji je odjeknula kao bomba. Kad je postao ministrom, Krstić je izjavio da treba smanjiti državne troškove, za razliku od njegova hrvatskog kolege koji misli da treba smanjiti (i uniziti) hrvatske građane.

 

Umjesto deserta, još nekoliko indikativnih činjenica. Lazar Krstić rodio se 1984. u Nišu, dok se Slavko Linić rodio 1949. u Čavlima. Linić je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, osnovanom 1961. godine, dok je Krstić diplomirao na američkom sveučilištu, osnovanom 1701. godine. Hrvatski ministar je 35 godina stariji od svog srbijanskog parnjaka, ali je zato američko sveučilište 260 godina starije od riječkog fakulteta. Dok su drugdje na cijeni stara sveučilišta i mladi stručnjaci, u Hrvatskoj su u modi novokomponirani fakulteti i senilni ministri. I onda još ima takvih koji se čude što nam tako dobro ide?

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  Tiho puzajući fašizam

> Svi tekstovi ovog autora