novinarstvo s potpisom
Američki veleposlanik W. Robert Kohorst, očito nezadovoljan što će Rusi kontrolirati velik dio Agrokora, predlaže da pri postizanju nagodbe valja voditi računa da nijedna grupacija ne bi smjela imati više od 10 posto glasačkih prava u novom Agrokoru. Takav je prijedlog kontroverzan zbog nekoliko razloga.
Na prvom mjestu navodimo sasvim načelnu opasku da bi provedba Kohorstova prijedloga značila neposredno ograničavanje prava vlasništva, što je u suprotnosti s temeljnim postulatima našeg ekonomsko-političkog sustava, u kojem bi vlasništvo trebalo biti svetinja.
Kolikogod cijeli proces što ga vodi izvanredna uprava Agrokora zapravo intervenira u vlasnička pitanja i narušava ovo pravo, ipak je nevjerojatno tako nešto čuti od diplomatskog predstavnika zemlje koja sebe smatra globalnom perjanicom u zaštiti privatnog vlasništva.
Veleposlanikova upozorenja o lošim posljedicama velike koncentracije vlasništva, na načelnoj razini, vjerojatno su u redu. Ta upravo slučaj Agrokora predstavlja lekciju o kakvoj je opasnosti riječ i koji se sve rizici kriju u postojanju tako velike kompanije u tako malom sustavu kao što je hrvatsko gospodarstvo. Naravno da bi bilo dobro spriječiti stvaranje budućih Todorića.
No Kohorst od Plenkovićeve vlade, kako se čini, očekuje neposrednu intervenciju usmjerenu na preveniranje i smanjivanje rizika oko koncentracije vlasništva i glasačkih prava.
To se, po njegovom mišljenju, može postići i putem ograničavanja glasačkih prava vlasnika udjela.
Nije li zbog sličnog problema Hrvatska svojedobno ušla u spor s MOL-om, mađarskim suvlasnikom Ine, samo što se u tom sporu Hrvatska zauzima za respektiranje vlasničkih prava pri odlučivanju i upravljanju kompanijom?
Plenkovićeva vlada mogla bi, teoretski, poslušati Kohorsta samo u slučaju da je Agrokor nacionaliziran, ali, kao što znamo, to se nije dogodilo.
Kohorstova očekivanja zato će ostati neuslišana, jer Plenkovićeva vlada nema manevarskog prostora provesti američki zahtjev.
Druga je razina ovakvog nastupa veleposlanika Kohorsta temeljno pitanje (ne)primjerenosti ovakvog nastupa jednog diplomatskog predstavnika, pa bio on i američki.
Čak se i američki veleposlanik mora pridržavati osnovnih uzusa diplomatskog djelovanja.
Veleposlanik, bio on i američki, predstavlja svoju vladu i zemlju koja ga je poslala, objašnjava njezinu politiku i nudi njezine mogućnosti.
U ozbiljnim je zemljama nezamislivo da veleposlanici pokušavaju intervenirati u politiku zemlje domaćina, jer to, jednostavno, nije njihov posao.
A kada se to dogodi, onda imamo diplomatski skandal.
Kada je ovih dana novi američki veleposlanik u Berlinu Richard Grenell dao intervju britanskom ogranku američkog nacionalističko-populističkog portala Breitbart, u kojem je izjavio da želi ojačati konzervativne snage u Europi, koje se protive političkom establišmentu, Njemačka je burno reagirala.
Njegove kritike na račun arogantne političke elite i aktualne europske politike, njegova tobožnja sućut za obične radne ljude i njihovu dobrobit, shvaćeni su kao otvoreno miješanje u unutarnje stvari, što je, očekivano, izazvalo ogorčene reakcije njemačke javnosti i politike.
Čak je i bivši čelnik socijaldemokrata Martin Schultz ovim povodom izjavio da je Grenellovo ponašanje bez presedana za jednog diplomata i da bi ga odmah trebalo protjerati iz zemlje.
Tim više što Grenellu ovo nije prvi diplomatski ”faux-pas”. Čim je početkom svibnja stigao u Berlin Grenell je, nakon najave jednostranog američkog napuštanja nuklearnog sporazuma i uvođenja sankcija Iranu, od njemačkih kompanija zatražio da obustave svoje poslovanje s Teheranom.
Naravno, opet je riječ o ponašanju koje nema nikakve veze s temeljnim veleposlaničkim mandatom.
I tu valja podsjetiti da takvo ponašanje nije karakteristično isključivo za američke diplomate, jer je i svojedobni istup ruskog veleposlanika Anvara Azimova izlazio iz prihvatljivih diplomatskih okvira.
Azimov je, podsjetimo, početkom prošle godine, u svečanoj odori i ukrašen odličjima, u ime ruskih banaka – što je samo po sebi upitno, jer diplomati ne predstavljaju banke već države – poslao niz prijetećih poruka, koje su se neposredno odrazile na financijsku stabilnost Agrokora.
Zato i Azimovljevo i Kohorstovo ponašanje u Hrvatskoj izlazi iz okvira uobičajenog i prihvatljivog diplomatskog mandata, iako to u Hrvatskoj, osobito kada je riječ o američkom veleposlaniku, ne izaziva skoro nikakve reakcije, pogotovo među političarima. A to svjedoči o neozbiljnosti i manjku samopoštovanja.
Kohorst bi se u ovom slučaju mogao pokušati vaditi tezom da istodobno brani interese američkih fondova, kreditora Agrokora, što je samo djelomično točno, a i taj argument ima svoje naličje.
Američki veleposlanik, naime, zagovara ograničavanje vlasničkih prava ruskih vlasnika u Agrokoru, dok američki fondovi istodobno ”spašavaju” Agrokor inzistirajući prilikom produljenja roll-upa na nadrealno visokoj kamati od čak 15 posto u godinu dana, pri čemu moramo imati na umu da su upravo nerealno visoke kamate nametnute Agrokoru, pa i od strane ruskih banaka, velikim dijelom odgovorne za kolaps Todorićevog carstva.
Tako visoke kamate, nema nikakve sumnje, uništile bi i stabilnije sustave od Agrokora.
Kada imaš takve spasitelje, onda ti neprijatelji i ne trebaju!
(Prenosimo s portala Novoga lista).