novinarstvo s potpisom
Najavila sam da ću se baviti čitanim knjigama, knjigama za koje možemo pretpostaviti da imaju neki odjek. Predmet ove kolumne također je takva knjiga, iako je odjek za sada ograničen na njemačko govorno područje.
Riječ je o knjizi ”Zeit der Zauberer, 1919-1929” (Vrijeme čarobnjaka) Wolframa Eilenbergera (Klett-Cotta, Stuttgart), njemačkoga filozofa i dugogodišnjeg urednika uspješnog časopisa Philosophie koji je pobudio novo, šire zanimanje za filozofijske rasprave.
Najjednostavnije rečeno, knjiga opisuje život i rad četiri filozofa u razdoblju navedenom u naslovu, u deset godina – od 1919. do 1929. To su svakako važne godine u životu Martina Heideggera, Waltera Benjamina, Ludwiga Wittgensteina i Ernsta Cassirera.
Barem trojica od njih do danas imaju sasvim izniman status, značajni su svakako i izvan znanstvene zajednice, a Cassirerov je učinak također trajan, iako s manje obilježja kulta.
Sljedbenici pojedinog od navedenih filozofa u velikoj će većini pokazivati netrpeljivost ili prezir prema ostaloj trojici, no Eilenbergerov prikaz u najmanju ruku pokazuje koliko je za njih značajan zajednički kontekst, ne samo u vremenskom i prostornom smislu već po osnovnim pitanjima, po novom i dramatičnom postavljanju zadaće filozofije.
Neki su susreti među njima značajni i zabilježeni: tako sučeljavanje profesionalnih filozofa Cassirera i Heideggera u ožujku 1929. na takozvanim Sveučilišnim susretima u Davosu.
Wittgeinsteinov život odvijao se na poznato neobičan način, studij, ratovanje, odricanje od nasljeđa, godine kada je radio kao učitelj u osnovnim školama austrijskih zaseoka, iako se na kraju ipak, više-manje, skrasio među filozofima u Cambridgeu i u lipnju 1929. prošao kroz neki postupak podjele doktorata.
Cassirer će te 1929. postati rektor hamburškoga univerziteta – i 1933. biti prinuđen otići iz Njemačke, dok će Heidegger 1933. postati rektor u Freiburgu…
Benjamin 1929. konačno odustaje od pokušaja da dobije mjesto na nekom sveučilištu, a u ranijim pokušajima nije pokazivao neku volju da se drži pravila i bude barem minimalno pragmatičan. No i on je te 1929. bio jasno prepoznatljiv sudionik u intelektualnoj produkciji, nositelj novih ideja, novoga pisanja.
Eilenberger sjajno vlada građom: njegova kombinacije slikanja osobnosti i talenta za izlaganje složenih filozofijskih sadržaja dovodi da sjajnih prikaza kako već spomenute rasprave u Davosu, tako npr. i Wittgeinsteinovog ”Traktata” i njegove recepcije.
Simpatije koje pokazuje za Cassirerovu obranu racionalnoga raščlanjivanja ne sprečava ga da ukaže na ograničenja njegovog idealizma, a osjeća se kod njega i suzdržana kritika Benjaminove nezaustavljive autodestruktivnosti: kao oblika neodgovornosti…
Čak će i dobri poznavatelji anegdota o filozofima saznati ponešto novo: na primjer o Wittgensteinovom rječniku namijenjenom osnovnoškolcima u udaljenim selima i o njegovim ne baš pedagoškim postupcima u ophođenju s njima.
A u proširenom popisu sudionika u filozofskom životu saznajemo i kako se veliki Levinas kao student okrutno i neukusno rugao Cassireru u studentskom satiričkom prikazu nakon razgovora u Davosu.
Sve to i još puno pojedinosti pravi su užitak, no Eilenbergeru je ipak više stalo do filozofije nego do priča o filozofima.
Filozofija je, dakako, poduhvat vezan uz individualnu misao, ne možemo je anonimizirati i formula poput kategoričkoga imperativa ostaje Kantov kategorički imperativ, pa osobno uvijek predstavlja dio priče.
Filozofi-čarobnjaci iz naslova su stvorili novi jezik, novi pristup – čak i veliki sljedbenik Kanta i Goethea Cassirer svojim određenjem čovjeka kao bića koje stvara simbole, čija je egzistencija presudno simbolički posredovana otvara sasvim nov način razmišljanja s brojnim sljedbenicima.
Wittgenstein misli bez ikakvih štaka tradicije, toliko koncentrirano i strogo da ostavlja malo toga što se može tvrditi s nekim opravdanjem: eventualno se ovo i ono može pokazati.
Benjamin spoznajne procese isprepliće s konkretnošću zbivanja i artefakata i usput razvija teoriju medija, tehničkih posrednika.
Heideggerov je pak čovjek opisan kao tubitak i pitanje se istine za Heideggera postavlja tek njegovim postojanjem i njegovom vremenitošću. Strah i smrt te iskustvo ništavila su ono što omogućuje razumijevanje bitka.
Iskustvo vremena i iskustvo jezika značajni su za svu četvoricu, ali ne tako da bismo nekom paralelnom tablicom mogli ekstrapolirati razne definicije i izabrati svoju. No usporedno praćenje njihovih ideja jest novi uvid.
Ne znam da li su se svi oni zbog kojih je ova knjiga već dugo na popisu bestselera njemačkoga časopisa Der Spiegel pažljivo suočili s filozofijskom argumentacijom, ali nisu mogli ne osjetiti koliko je djelatnost filozofiranja, djelatnost mišljenja zanimljiva, napeta stvar.
Zato što je to očito i autorova strast: te je usporedne životopise svakako napisao dobro i strastveno.