Istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi

Moj je prvi motiv ovaj puta pisanje o autorici, iako je knjiga iz naslova svakako bestseler one ”bolje” vrste koji povezuje ovaj niz prikaza (izvorno: SPQR, A History of Ancient Rome). Nije najnoviji u nizu njezinih knjiga; njezin manifest o ”Ženama i moći” obavljen je nakon povijesti Rima i naravno izravno izražava Mary Beard kao javnu intelektualku, kao polemičarku.

No da biste to postali, potrebne su neke vjerodajnice, a znanstvena karijera Mary Beard je taj solidni temelj.

Mi na hrvatskom nemamo običaj jednom riječju označavati sve poznavatelje antike, govorimo o klasičnim filolozima i povjesničarima odvojeno, pa ”klasicist” kod nas nije uobičajen termin.

Ipak neće valjda biti zabune ako kažem da je Mary Beard najpoznatija klasicistica Velike Britanije, pa i šire, s televizijskom i blogerskom prisutnošću, poznata po dugoj sijedoj kosi i bez želje za sviđanjem na bilo koji način (posebnu je buru izazvao njezin komentar nakon 11. rujna, jer je spomenula razloge za postojanje mržnje prema SAD-u).

Ženski glasovi koji ne šapću i nisu umiljati doživljavaju se kao kreštavi, neugodni, napeti. Žene koje govore javno u pravilu razvijaju različite strategije da izađu na kraj s time; kao da se ispričavaju, tiše su no što ima smisla, manje se služe jakom retorikom

Mary Beard je objavila niz knjiga i članaka o antičkoj povijesti, o njenim posebnim aspektima, novim otkrićima, zabavnim detaljima: ”Smijeh u antičkom Rimu”, ”Partenon”, ”Pompeji”, ”Rimski trijumf”,…

Povijest staroga Rima u jednom tomu ne čini se posebno uzbudljivim štivom u usporedbi s manifestom o ženama i moći u kojemu se uz povijest trenutaka kada se moglo reći da žene doista odlučuju daje i vrlo uvjerljiva fenomenologija muških reakcija na ženski glas kada govori žena koja barem privremeno raspolaže moći – davno je već primijećeno da ono što se muškarcima konotira pozitivno: odlučnost, želja za uspjehom, razne druge manifestacije volje, kod žena ima negativne konotacije: konotacije pretjerane ambicioznosti, nametanja i guranja.

Ženski glasovi koji ne šapću i nisu umiljati doživljavaju se kao kreštavi, neugodni, napeti. Žene koje govore javno u pravilu razvijaju različite strategije da izađu na kraj s time; kao da se ispričavaju, tiše su no što ima smisla, manje se služe jakom retorikom…

No pogledajmo kako Mary Beard obrađuje građu koja je tako neupitno u dvije tisuće i više godina obilježila naš rječnik, našu imaginaciju i naše shvaćanje prava, politike i tako dalje.

Svi znamo kako je i dalje moguće proizvoditi fikcionalne bestselere iz rimske povijesti – nedavna tri toma oko Cicerona Roberta Harrisa (”Imperij”, ”Lustrum”, ”Diktator”), raniji ”August” legendarnoga Johna Williamsa, prije pola stoljeća Thornton Wilder s ”Martovskim idama” i mogli bismo tako stranicama.

Naše kulturno nasljeđe je osim svega ostaloga, naravno, i patrijarhalno, ali knjiga Mary Beard nije pokušaj pisanja protupovijesti Rima sa stajališta isključenih, žena ili pak robova.

Mary Beard je objavila niz knjiga i članaka o antičkoj povijesti, o njenim posebnim aspektima, novim otkrićima, zabavnim detaljima: ”Smijeh u antičkom Rimu”, ”Partenon”, ”Pompeji”, ”Rimski trijumf”

Ono o čemu piše je ono što možemo znati, što je u kamenu, u tekstovima, što je izvučeno iz zemlje. Nema proizvoljnih konstrukcija i inscenacija: ma koliko veliko bilo iskušenje da se da glas onima koji ga nisu imali.

Nema, naravno, ni uobičajenog neproblematičnog diskursa navodne objektivnosti, već je na djelu istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi.

Mary Beard poznaje i povijesne metode i povijest povijesti, a i funkcioniranje današnje medijske scene i njezinoga načina posredovanja rezultata znanstvene zajednice.

U ovoj knjizi desetljeća skupljanja znanja i iskustava pretočene su u čitljivo preispitivanje priče antičkoga Rima, likova, učinka, posljedica.

Postaje nam jasno i aktivno prekrajanje vlastite povijesti koje su Rimljani povremeno poduzimali, pa i na čemu je točno utemeljeno shvaćanje republikanskoga Rima kao paradigme za političke pokrete i revolucije.

Po čemu se traženje demokracije razlikuje od traženja slobode nećemo shvatiti bez povratka u rodno mjesto naših političkih ideja – grčko i rimsko. Iako grčka povijest nije predmet ove knjige, svakako je to i grčko nasljeđe u Rimu.

No posebno je zanimljivo, na primjer, kada se Mary Beard zapita što su u trećem ili drugom stoljeću prije naše ere mogli znati o geografskom okviru ili kada rekonstruira, doduše nešto poznatiju, povijest računanja vremena

Bez obzira na to koliko toga sam čitala o rimskoj povijesti u ovoj knjizi sam neprestano nailazila na nove momente. Naravno, mnogo toga se odnosi na razdoblja za koja ne znamo toliko anegdota ili tisućljetnih obrada priče. Kod poznatih stvari opet su na djelu korekcije.

No posebno je zanimljivo, na primjer, kada se Mary Beard zapita što su u trećem ili drugom stoljeću prije naše ere mogli znati o geografskom okviru ili kada rekonstruira, doduše nešto poznatiju, povijest računanja vremena…

SENATUS POPULUS QUE ROMANUS: Senat i narod Rima. Najprije nastaje Rim, a onda i carstvo. U tom procesu riječi koje izvorno znače, na primjer, tek odgovornost, neku vrstu posla i dužnosti pretvaraju se u oznake regije (”provincija”), pa onda i čitavog ”imperija”.

Taj je proces i danas beskrajno zanimljiv, a još je zanimljiviji proces u kojemu se nastojalo različitim procedurama, podjelom vlasti, izborima i ograničavanjem mandata, različitim vrstama nadzora i provjera postići bolju vlast.

    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  'Što će biti s ljubavlju koja o sebi tako mnogo zna?
    •  Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
    •  Rushdie nas kuša kako osmisliti bolji način života
    •  Pozdravimo novo: ''Ranije je bilo bolje!''
    •  Presudna činjenica našega vremena: zidovi rastu
    •  Djelatnost filozofiranja je napeta stvar

> Svi tekstovi ovog autora