Put kojim se rjeđe ide

Slušajući kakav govor o kršćanstvu prevladava u našim crkvama i u društvu, mogao bi se steći dojam da je svrha kršćanstva vjera u određene dogmatske istine, održavanje crkvenosti, uključujući i njezin hijerarhijski te što viša razina besprijekornosti u životu moralnoga reda. Govor o povjerenju u Boga, o zajedništvu Tijela Kristova čiji smo svi udovi, o moralu kao posljedici toga povjerenja, o jedinstvu s Bogom koje počinje već za ovoga života – sve to odveć rijetko čujemo. O potpunoj preobrazbi ljudskoga bića i njegove svijesti još manje. Bez obzira na to što je to bila glavna poruka Isusova učenja – cjelokupnoga njegova života, djelovanja te smrti i uskrsnuća. Bez obzira što je to bila glavna zaokupljenost prvih kršćana i crkvenih otaca. Mi smo, današnji kršćani, poput učenika koji su pratili Isusa za njegova života i malo toga razumjeli. Štoviše, često postajemo poput pojedinih farizeja koji su bili glavna meta Isusove kritike zbog njihova licemjerja.

Kršćanstvokao da više nema ništa bitnoga reći svijetu. Crkvena hijerarhija, a onda i vjernici, zbijaju redove u strahu od gubitka identiteta, a i kad progovaraju o duhovnim zbiljama, čine to jezikom koji nije razumljiv suvremenom čovjeku. Riječi su ispražnjene od punine svojih značenja, s nelagodom i strahom se poseže za vrelom univerzalnih istina različitih duhovnih tradicija koje bi nam mogle pomoći da dublje razumijemo svoju vlastitu. Događa se često da se tragaoci za autentičnim kršćanskim životom osjećaju bližima tragaocima za istinom u drugim duhovnim tradicijama nego braći i sestrama koji se bave uvjerenjima, moralnim zakonima, politizacijom kršćanstva, a s kojima dijele istu vjeru u kršćanskoj tradiciji.

Kršćanstvo kao da više nema ništa bitnoga reći svijetu. Crkvena hijerarhija, a onda i vjernici, zbijaju redove u strahu od gubitka identiteta, a i kad progovaraju o duhovnim zbiljama, čine to jezikom koji nije razumljiv suvremenom čovjeku. Riječi su ispražnjene od punine svojih značenja

Kontemplativci su, izuzev možda u vrijeme otaca, u kršćanskoj, posebice katoličkoj i protestantskoj tradiciji, često bili neshvaćeni i marginalizirani, a onda eventualno slavljeni poslije svoje smrti zbog svetosti, a ne uvijek i zbog poziva što nam ga svima upućuju –da kročimo putem kojim su oni hodili. Kontemplativni put je onaj put kojim se rjeđe ide. Ne bude li više kršćana krenulo putem preobrazbe vlastita bića, sâmo kršćanstvo, a onda i svijet, teško da će imati plodonosne ili čak ikakve budućnosti.

Živjeti kontemplativnim životom znači barem nekoliko stvari: nastojati gdje god se nalazili biti svjesni i zahvalni te budni. Potom vidjeti što treba učiniti u danom trenutku i to činiti u smjeru sve veće suosjećajnosti, ljubavi i razumijevanja.

Put je jednostavan, premda ne lak, ne bi ga trebalousložniti pobožnim govorom o Bogu.Svako je ljudsko biće već posvećeno samom činjenicom da je rođeno. Dan nam je život da ga živimo svjesno ili da se provučemo kroz njega spavajući. A ukoliko živimo budni i svjesni, susrećemo druge ljude koji jednako tako žive te zajedno oblikujemo svojevrsno spremište buđenja ponuđeno svim ljudima. Sve tradicije sudjeluju u tomu na svoj način kako bi svi zajedno otkrili božansku ljubav utjelovljenu i očitovanu u stvorenom obliku. To je jedna od stvari koju smo skloni zaboraviti na ovom planetu jer smo tisuću godina proveli najveći dio svojega vremena misleći da nešto nije u redu s time da smo ovdje, na zemlji, da je to iluzija, maya, proizvod prvoga grijeha.

Takav stav još je i u naše dane prisutan u mnogim učenjima: počinju od toga da nešto nije u redu s ljudskim stanjem te da je duhovna preobrazba nužna da bismo izašli iz njega. Zaboravljamo ono što je zapravo u srcu kršćanstva, a to je da je „Bog (toliko) volio svijet“. Dakle, da u ovoj našoj zemaljskoj dimenziji postoji nešto vrlo dragocjeno unatoč mješavini ljubavi i odbacivanja, duhovnog i tjelesnog, patnje i smrti, nešto što se upravo kroz sve to očituje kao božanska ljubav koja se na drukčiji način ne bi mogla očitovati.

Svako je ljudsko biće već posvećeno samom činjenicom da je rođeno. Dan nam je život da ga živimo svjesno ili da se provučemo kroz njega spavajući. A ukoliko živimo budni i svjesni, susrećemo druge ljude koji jednako tako žive te zajedno oblikujemo svojevrsno spremište buđenja ponuđeno svim ljudima

Kršćanstvo o takvoj perspektivi govori jezikom predaje te darom sakramentalnoga života (posebice euharistijom) i pobožnosti,prenoseći tako temeljnu iscjeljiteljsku i mudrosnu energiju kakva dolazi iz trpećega Krista na križu. No, problem nastaje kada se taj prijenos energije odjene u teološke i pobožnjačke koncepte kakvi nas često udaljuju od poziva koji nam upućuje događaj križa, a to je da otvorimo naša srca i naše misli te dopustimo da u nama otpočne svjestan nutarnji rad Kristova puta.

Temeljna praksa kakva, nažalost, izostaje iz svakodnevnoga vjerskog života kršćana, jest jednostavna meditacija kakvu su kršćani poznavali u počecima kršćanstva i kakva se vraća u život kršćana koji žele autentično živjeti svoju vjeru. Kontemplativna molitva kao meditacija neprianjanja ni uz što, učenje otpuštanja svega bez otpora: otpuštanja svake misli i osjećaja koji dolaze i odlaze, vlastite prošlosti i budućnosti, svojih priča o sebi, drugima i životu te, naposljetku, otpuštanja i samih sebe, što sveti Pavao zove kenozom, pražnjenjem od sebe samog, praksom koja tvori temelj Kristova djelovanja i života (usp. Fil 2,9-16). Stavimo li na stranu sve što mislimo da znamo o Isusu i pristupimo li Evanđelju kao da nam je prvi put, štogod čudesnoga će nam se dogoditi: susrest ćemo Isusa kao učitelja preobrazbe svijesti. Kontemplativna nije drugo do meditacijski oblik kenoze.

Preobražena svijest ne isključuje ono što se obično u kršćanskoj teologiji zove grijehom, a što nije drugo do naša odvojenost od Boga, od drugih, od sebe, zapravo. Preobražena svijest, budući ispražnjena od ega, sve prigrljuje: i naš mrak i našu svjetlost, kao što to čini i nebeski Otac koji pušta da kiša pada i sunce sja i nad zlima i nad dobrima, u Isusu trpeći našu odvojenost od Sebe.

Izgovorimo li riječi: „Bože, smiluj mi se“ iz punine srca i praznine uma, razumjet ćemo da nije riječi o molitvi Bogu da nam se smiluje u našoj bijedi, nego prije o zadivljenosti pred ljepotom i strahotom, pred velom prekrivenom svetošću Božjom. Ljepota i bol pripadaju jedna drugoj. One su dvije neizbježne strane istog novčića – Božje intimnosti. U dubokoj kontemplaciji „slušamo Zemlju kako plače“, kako kaže ThichNhatHanh.

To iskustvo jeposve zbiljsko, no nema smisla na razini puke misli. Kada se potpuno smirimo u puninu utjelovljenog bića, počinjemo čuti i vidjeti te odgovarati na ove niti koherencije umjesto da ih projiciramo na van.

Preobražena svijest ne isključuje ono što se obično u kršćanskoj teologiji zove grijehom, a što nije drugo do naša odvojenost od Boga, od drugih, od sebe, zapravo. Preobražena svijest, budući ispražnjena od ega, sve prigrljuje: i naš mrak i našu svjetlost, kao što to čini i nebeski Otac koji pušta da kiša pada i sunce sja i nad zlima i nad dobrima, u Isusu trpeći našu odvojenost od Sebe

Postoji golema razlika između objašnjenja i značenja. Crkva nam uglavnom nudi objašnjenja. A objašnjenjima se može zadovoljiti eventualno tek naš mozak, a ne i srce. Tek nam značenje može govoriti o smislu, o tomu da pripadamo, da smo ovdje, da smo utjelovljene duše, da je naše tijelo sredstvo traganja za duhovnim istinama te da bi trebalo cijeniti dobrotu i mudrost naših tijela.

Naše tijelo je put do našega srca. I povjerenje i ponašanje prirodno proizlaze iz našega srca kada je ono otvoreno te ga, ugađajući se s njegovom frekvencijom, možemo slušati i čuti. Zapravo, naše najdublje biće i jest naše srce. A ono je tamo gdje je naše blago.

No, kako se ugađati i ugoditi s njim?

Niz je načina i pronaći nam je naš vlastiti: u rasponu od stavljanja otvorena dlana na područje srca kada o čemu trebamo odlučiti, od čega se smiriti, s kim povezati, sići dublje od naših strahova i osuđivanja, preko usmjeravanja naše pozornosti i osjeta na odaje našega srca gdje nam je Bog intimniji nego što smo sami sebi („Interior intimo meo“ – kaže sveti Augustin), sve do „molitve srca“ kakvu nam nudi duhovna mudrost istočnoga kršćanstva. Ta molitva, koja se najčešće svodi na obrazac „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“, srž je pokajanja kakvo nije usmjereno na naše promašaje, nego na njihov uzrok, pa samim time i na naše ponovno nalaženje.

Philokalia, zbirka duhovnih spisa kršćanskog Istoka, iz stranice u stranicu ponavlja isto: „Um svoj stavite u srce“ ili „Neka vam misli budu u srcu“. Da osjetimo plodove te pozornosti dane srcu, potrebno je iskustvo. Ništa drugo do samo iskustvo ne može dotaći ono što će nam se dogoditi kada svoj razum i cijelo svoje biće stavimo u svoje srce i to srce otvorimo Bogu. Iskustvo je to, ni sa čime usporedivo, punine i pripadanja onkraj dualnosti ovoga svijeta.

Da osjetimo plodove te pozornosti dane srcu, potrebno je iskustvo. Ništa drugo do samo iskustvo ne može dotaći ono što će nam se dogoditi kada svoj razum i cijelo svoje biće stavimo u svoje srce i to srce otvorimo Bogu. Iskustvo je to, ni sa čime usporedivo, punine i pripadanja onkraj dualnosti ovoga svijeta

Temeljna gesta duhovnoga života jest gesta povjerenja, prihvaćanja vlastite krhkosti, vlastite pripadnosti tijelu, svijetu, kozmosu. Nije potrebno odvajati se od objekta koji želimo vidjeti da bismo ga mogli vidjeti. To smo stoljećima činili u odnosu na Boga. A On je onaj koji podržava cjelinu našega bića dok učimo živjeti kao cjelovita, što znači spašena bića.

Tek kada shvatimo i opetovano se podsjećamo da je život dar Božji, priznajući pritom vlastitu bespomoćnost a ne negirajući ju, postupno, i katkada bolno, preobrazba nam se počinje događati. Energija koju smo dotad trošili za podupiranje obrazaca našega ega malo-pomalo biva usmjerena u područje budnosti, pomnosti, područje u kojem se ne poistovjećujemo s našim reakcijama i koje postaje „gnijezdo“ za dublje, cjelovitije i mudrije naše sebstvo. Tada počinjemo „biti“, a ne više „imati“. Tada počinjemo imati „biti“. I iz toga „biti“ katkada možemo izaći iz spirale u koju smo uvučeni i početi svijetu nuditi sebe kao ljubav, kao pomoć, kao poticaj na energetski obrat, što sufiji zovu baraka: kontinuirana duhovna prisutnost što počinje s Bogom i teče kroz Božje prijatelje da bi se vratila Bogu, domu našemu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora