Filozofska kritika totalitarizma (3)

Popperova i Guardinijeva kritka totalitarizama

Svakako najpoznatiji kritičar totalitarizama svojom idejom o “otvorenom društvu” bio je, i sam najprije zagrijani simpatizer komunizma i začetnik filozofije “kritičkog racionalizma”, nedavno preminuli Sir K. R. Popper.

Popper drži da ideja “otvorenog društva” predstavlja pouzdani bedem za obranu slobode od svih autoritarnih (zatvorenih) političkih teorija za koje je značajna vjera u magijske zabrane, izražavana u krutosti i ukočenosti vladajućih običaja društvenog života.

Korijeni su “otvorenog društva” (koje bismo mogli nazvati i liberalno-pluralističko društvo) prepoznatljivi već u staroj Grčkoj. No, taj se ideal počeo rastakati utjecajem novih društvenih slojeva koji su svoju moć zasnivali na trgovini i pomorstvu. S tim su prevratom nastale dvije suprotne političke struje: Sparta koja je predstavljala težnju da se silom prigrabi i zadrži vlast, druga je pak demokratska struja dovela do duhovne revolucije i rođenja slobodne i kritičke misli, one misli s kojom je mythos ustupio mjesto logosu.

Popper drži da ideja “otvorenog društva” predstavlja pouzdani bedem za obranu slobode od svih autoritarnih (zatvorenih) političkih teorija za koje je značajna vjera u magijske zabrane, izražavana u krutosti i ukočenosti vladajućih običaja društvenog života

Da bi zaoštrio ovu razliku Popper je suprotstavio Perikla i Platona u njihovim političkim polazištima. Platon je “partijski političar”. Previše je u građanskom metežu svojega doba računao s moralnim krepostima jednoga vladara s kojima je opravdavao i njegovu neograničenu vlast. Ako je tvrdio da filozofi trebaju biti kraljevi i kraljevi filozofi napravio je pogrešnu identifikaciju i iznevjerio bit filozofije.

Filozofija je samo onda filozofija ako je slobodna i kritička misao. U tome se Popper priklanja Kantu koji je mudro zapazio: “Da će kraljevi postati filozofi ili filozofi kraljevi, to se ne može očekivati, a nije ni poželjno, jer vlast kvari slobodno umsko rasuđivanje.”

Protiv Platona Popper se oslanja na Periklov ideal demokaracije i Kantovu ideju ustava i građanske jednakosti te drži da je totalitarizam napad na prosvjetiteljsko-liberalistički poklad čovječanstva: um i slobodu.

Popper, dakle, u smislu liberalističke tradicije pledira za altruistički individualizam koji se protivi kolektivizmu bilo Platona, bilo Hegela, bilo Marxa. Zdravi ljudski razum protivi se prihvaćanju bilo koje od ekstremnih postavki.

Golemu pozornost u kritici totalitarnih ideja Popper pridaje shvaćanju pojma pravde bez kojega se ne može odrediti smisao i svrha individualne slobode ali i narav odnosa pojedinca i države. U liberalistički zacrtanom smjeru Popper ukazuje i na formalni element demokracije pozitivno pravo koji je zagovarao tvorac “čiste teorije prava” H. Kelsen. Jedina je i potpuna stvarnost u društvu pojedinac shvaćen u post-prosvjetiteljski-liberalnom smislu pozitivističkog tipa razmišljanja.

Nasuprot novovjekovno liberalističko-pozitivističkom shvaćanju pojedinca R. Guardini je pošao drugim putem. On ustraje na ontološkom i etičkom karakteru osobe. Čovjek je kao osoba stvarnost. Njegov mu osobni bitak određuje sve ono što on jest i što čini.

U toj kritici, koja se dakako prvotno tiče dijeljenja teoretske i praktične filozofije te iz toga proizašle posljedice, Guardini pojašnjava da mu je pogrešan svaki pojam realnosti koji isključuje osobu i da je nevaljan svaki pojam osobe koji iz objektivne stvarnosti izolira osobnost čovjeka.

Stvarnost ne oduzima čovjeku zadaću da bude osoba, ona ga na to ne prisiljava, nego se u protivnom izručuje njegovoj slobodi. No, etos se osobe ne konstituira u nekom bilo kakvom stvarnosti stranom, praznom prostoru, nego je vlastiti, osobni odgovor na logos bitka.

Što je Guardini formulirao već u predgovoru svojeg, 1939. g., završenog djela “Welt und Person” može postati leitmotiv njegova razmišljanja o spašavanju prostora smisla osobe: “čovjek nije zaokruženi blok stvarnosti ili samodostatni, iz sebe samoga razvijajući objekt (predmet), on egzistira prema onome što mu dolazi u susret”.

Guardinijev prinos tome treba prepoznati u odlučnoj kritici apoteoze omasovljavanja koje završava antihumanizmom. Za njega je zajedništvo u opasnosti da se izrodi i da postane nadomjestak smisla kada želi oktroirati neuspjelu autonomnu subjektivnost projekta autonomije preko mase

Guardinijevo djelo, gledano filozofski, ostaje stoga suptilna analiza kraha prosvjetiteljske ideje autonomne subjektivnosti, ali istodobno i pokušaj doprinosa terapiji stanja ljudskosti koju treba iznjeti vlastitim razvojem, s onim od renesanse započetim, a onda uvijek dalje i dalje razrađenim zahtjevom čovjeka da sam bude razlog određenja stvarnosti. U trenutku rasapa autonomnog shvaćanja čovjekovog tubitka Guardini je istodobno postavio koordinate za predstojeći obrat prema istinskoj religioznosti.

Guardinijev prinos tome treba prepoznati u odlučnoj kritici apoteoze omasovljavanja koje završava antihumanizmom. Za njega je zajedništvo u opasnosti da se izrodi i da postane nadomjestak smisla kada želi oktroirati neuspjelu autonomnu subjektivnost projekta autonomije preko mase.

Antihumanistički trenutak takave cesije u ime autonomije postaje totalitarizam. Već je u slutnji NS 1932. g. Guardini napisao raspravu “O mogućnostima i granicama zajedništva” u kojoj je odlučno kritizirao maloprije spomenute tendencije.

Guardini je, naime, primijetio da univerzalizacija načela zajedništva vodi do od-osobljavanja pojedinca tako da se višeznačno pojavljuje otuđeni, u masu izgubljeni čovjek. Komunitarizam bilo koje boje djeluje antihumanistički. On čovjeku oduzima odgovornost za vlastiti bitak.

Gdje se pak to zbiva, tamo čovjek jednostavno postaje manipulirajući objekt čija se vrijednost isključivo mjeri, prema tome, što se i koliko pridonosi zajedništvu. Svi masovni totalitaristički sustavi imaju, stoga, jedini cilj: to sugerirati te tako pojedinca podvlastiti.

No, na temelju neiscrpne dubine i jedinstvenosti svojega bitka, svoga apsolutnog dostojanstva, svatko treba i svakome treba biti omogućena distanca prema drugima. Priznavajući poklad prosvjetiteljske i liberalističke tradicije, Guardini drži da je čovjek kao osoba najprije sebi, a tim više onda i za druge, tajna. On se izvorno doživljava kao onaj koji nije sam po sebi razumljiv.

U tome je čovjek i sam sebi neprestana zadaća, zahtjev čijim se ispunjenjem odlučuje smisao njegova života. Tajna uvijek želi ostati tajna. Ona treba zaštitu od nasrtaja, povreda i poniženja.

Današnja se očita depersonalizacija čovjeka mogla dogoditi u tim razmjerima samo zbog toga jer je čovjek, radi ostvarenja svoje autonomije, zanijekao i svoju odgovornost.

Odricanje odgovora (odgovornosti) i bijeg od sebe zadobivaju u postprosvjetiteljsko vrijeme najprije oblik u prizemnom, autonomnom samopotvrđivanju pojedinca, koji radi te autonomije ne priznaje nikakvu tajnu, nego pripušta kao istinu i stvarnost samo ono što može postati mogući objekt vlastitog raspolaganja, vlastite moći i nasilja.

Stara kršćansko-augustinovska mudrost govori da je Bog čovjeku prisutniji nego što je to čovjek samome sebi. Čovjek u sebi susreće Boga, tajna susreće Tajnu. Tu otpočinje i istinska odgovornost i istinski humanizam koji je više nego tek puka prizemna sociološka veličina, praksa potekla iz iskustva susreta stvora i Stvoritelja

Stoga Guardini i zaključuje da se na kraju novoga vremena, na raspadu koncepta novovjeke autonomije subjekta, umnaža eliminacija tajne u zbijegu u kolektivizam.

Tamo gdje čovjek u iskustvu vlastitog apsolutnog dostojanstva pazi na osobno doživljenu tajnu svoga bitka, tamo on postaje siguran i u ono što nije objašnjivo kao rezultat njegove konačnosti. On osjeća da svoje osobno dostojanstvo mora zahvaliti onoj, u sebi samom tajnovito prisutnoj, ali i bezuvjetnoj stvarnosti koja se nastoji izraziti u svim njegovim mislima i svim njegovim djelima.

Stara kršćansko-augustinovska mudrost govori da je Bog čovjeku prisutniji nego što je to čovjek samome sebi. Čovjek u sebi susreće Boga, tajna susreće Tajnu. Tu otpočinje i istinska odgovornost i istinski humanizam koji je više nego tek puka prizemna sociološka veličina, praksa potekla iz iskustva susreta stvora i Stvoritelja.

Ako se danas u doba antihumanističkih tendencija igdje govori o humanizmu, o ljudskom dostojanstvu, slobodi i ljudskim pravima kao mogućem spasu od totalitarističkih tendencija onda se prvotno mora govoriti o tajni čovjeka kao osobe. U tome je i Guardinijeva misao nadahnjujuća.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Filozofska kritika totalitarizma (4)
    •  Filozofska kritika totalitarizma (2)
    •  Filozofska kritika totalitarizma (1)

> Svi tekstovi ovog autora