Budućnost religije (1)

Marginalni redovnik imenom Martin Luther 1517. započeo je vjersku revoluciju. Pedeset godina kasnije, vjerski, društveni i politički ustroj Europe nepovratno se izmijenio. Izum tiskarskog stroja najvažnije je tehnološko ostvarenje 15. stoljeća. Bez njega ne bi bilo reformacije.

No, 1567. svijet nije bio puno drugačiji od vremena u kojemu je Luther objavio kritičke teze o stanju latinskog kršćanstva. Ljudi su i dalje živjeli u istim kućama, jeli istu vrstu hrane i manje više nosili istu vrstu odjeće; koristili su ista prijevozna sredstva te su vodili ratove istom vrstom oružja; kad bi se razboljeli, istim liječničkim procedurama zacjeljivali bi svoje rane i liječili bolesti.

Te 1517. nikome ne bi palo na pamet organizirati pisanje niza članaka o svijetu kakav će izgledati za pedeset godina; svi su znali kako će svijet izgledati: isti kakav je bio i 1517. Snažno su tada odjekivale riječi autora knjige Propovjednika, napisane pet stoljeća prije Krista: ”Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem (1,9).”

Većina obrazovanih ljudi na Zapadu, bez obzira žive li u Atlanti, Buenos Airesu, Sydneyu ili Zagrebu, misle da budućnost religije nije svijetla. Vjeruju da će utjecaj religije postupno opadati i da će vjernici s vremenom postati manjina, maleni otoci kulturalne zaostalosti, točkice na obzoru čovječanstva koje se bavi svojim svjetovnim poslovima

Istina je da su mislioci poput Thomasa Morea (ili Platona, puno stoljeća prije njega) pisali o idealnim društvima. No, Moreova ”Utopija” (1516.) predstavljala je vježbu moralne imaginacije; u njoj se ne nalaze upute kako preurediti svijet. Podnaslov knjige svjedoči o njezinu ”sanjalačkom” duhu: ”Prava zlatna knjižica, korisna koliko i zabavna, o najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji.”

Samo su luđaci očekivali da će njihova djeca za života doživjeti ostvarenje vizije iz ”Utopije”. Sam More to svakako nije.

Naša kći Mira Frances rodila se 2017. Kada razmišljam o svijetu u kojemu će živjeti s navršenih 50 godina, siguran sam da neće biti istovjetan onome u kojemu je rođena. U knjizi ”Ubrzavanje” iz 2005. Hartmut Rosa tvrdi da ubrzavanje predstavlja temeljnu značajku moderne: ono se ne odnosi samo na tempo života već i na ubrzavanje društvenih promjena i, nadasve, na ubrzavanje tehnološkog razvoja. Znamo da će za pedeset godina svijet biti značajno drugačiji nego danas, čak i ako točno ne znamo kako će izgledati, što ću kasnije i objasniti.

Tema mojega članka nije svijet kao cjelina, već jedan njegov važan dio: religija. Kakvo će biti ”stanje religije” 2068. godine? Hoće li religije postojati ili će možda ustuknuti pred širenjem univerzalne ”sreće”, kakvu je zamislio Aldous Huxley u ”Vrlom novom svijetu”?

Ako i prežive, kakvu će ulogu imati u životima pojedinaca i društava?

”Religije” o kojima ovdje pišem neki stručnjaci nazivaju ”svjetskim” ili ”sekundarnim religijama” – poput budizma, kršćanstva, židovstva i islama – nastalih kao posljedica ”aksijalnih transformacija”. Te se religije na mnogo načina razlikuju od ”primarnih” ili ”lokalnih religija”, posebice u svojim tvrdnjama da sadrže vizije istinskoga i dobroga života za sva ljudska bića, ne pripadajući tako nijednoj određenoj skupini ili plemenu.

Njihova univerzalnost posljedica je njihova naglaska na transcendenciji, na postojanju drugog ”svijeta” iz kojega je ovaj naš svijet nastao i/ili koji je izvorom njegovih najviših vrednota.

Ne slažu se svi stručnjaci oko prikladnosti oznake ”svjetska religija”.

U knjizi ”Ubrzavanje” iz 2005. Hartmut Rosa tvrdi da ubrzavanje predstavlja temeljnu značajku moderne: ono se ne odnosi samo na tempo života već i na ubrzavanje društvenih promjena i, nadasve, na ubrzavanje tehnološkog razvoja. Znamo da će za pedeset godina svijet biti značajno drugačiji nego danas, čak i ako točno ne znamo kako će izgledati

Nije mi ovdje namjera uvjeravati vas u ispravnost svojih ili pogrešnost njihovih stavova. Taj termin koristim samo kako bih naglasio da pod terminom ”religija” mislim na vjerske tradicije koje se tiču čovjeka kao takvoga bez obzira u kojem vremenu i na kojem mjestu živio.

Zapravo, uglavnom ću pisati o jednoj takvoj religiji, onoj koju prihvaćam i najbolje poznajem – o kršćanskoj vjeri. No, prije no što pokušamo proviriti u budućnost, podsjetimo se na osnovne činjenice o širenju i ulozi religija u današnjem vremenu.

Većina obrazovanih ljudi na Zapadu, bez obzira žive li u Atlanti, Buenos Airesu, Sydneyu ili Zagrebu, misle da budućnost religije nije svijetla. Vjeruju da će utjecaj religije postupno opadati i da će vjernici s vremenom postati manjina, maleni otoci kulturalne zaostalosti, točkice na obzoru čovječanstva koje se bavi svojim svjetovnim poslovima.

Većina obrazovanih ljudi u današnje vrijeme prihvaća tzv. sekularizacijsku tezu koja protekla dva stoljeća prevladava u razmišljanju o budućnosti religije: religije će završiti na smetlištu dijelom beskorisnih, a dijelom štetnih iluzija; znanstveni i tehnološki napredak učinit će ih suvišnima.

Dakle, hoćemo li 2068. živjeti u sekularnom svijetu?

Pripadnici obrazovanog sloja građanstva su 1950. o budućnosti religije razmišljali vrlo slično kao i danas: očekivali su da će religija do 2000. godine postati marginalna i nevažna. Kao što sam spomenuo u knjizi ”Pod istim krovom” iz 2017., u trideset pet godina, od 1970. do 2005., religije su strelovito rasle i u apsolutnom i u relativnom smislu. Povećao se broj sljedbenika svih svjetskih religija, a većina religija može se ponositi izvanrednim rastom: budisti od 233 na 379 milijuna, kršćani od 1,236 na 2,135 milijardi, hinduisti od 463 na 870 milijuna, židovi od 14 na 15 milijuna, muslimani od 554 milijuna na 1,314 milijardi.

Od 2005. svjetske religije nastavile su rasti, posebice kršćanstvo i islam. Na primjer, očekuje se da će do 2030. godine broj muslimanskog stanovništva narasti na 2,2 milijarde. U razdoblju od 1970. do 2005. godine broj pripadnika spomenutih religija rastao je i u relativnom smislu: od 67,8% na 72,4% svjetske populacije.

No, danas religije ne bilježe samo silovit rast; one značajno utječu na javni život.

Religija je 1950. bila puno više ograničena na privatni prostor pojedinca nego danas.

U protekla četiri desetljeća, utjecaj religije na politiku obrnuo je svoj smjer i sve je snažniji na svakom kontinentu i u svim velikim svjetskim religijama

Autori knjige ”Božje stoljeće” iz 2011. godine, s podnaslovom ”Povratak religije i globalna politika”, primjećuju promjenu uloge i ambicija religije na početku dvadeset prvog stoljeća: ”U protekla četiri desetljeća, utjecaj religije na politiku obrnuo je svoj smjer i sve je snažniji na svakom kontinentu i u svim velikim svjetskim religijama.

Religija je ranije bila ograničena na dom, obitelj, selo, džamiju, sinagogu, hram i crkvu, dok danas utječe na parlamente, predsjedničke palače, lobističke urede, kampanje, vojne kampove, pregovaračke sobe, protestna okupljanja, gradske trgove i disidentske zatvorske ćelije. Radno mjesto sve više postaje prostor za molitvene skupine i proučavanje svetih spisa.”

(Nastavlja se).

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Budućnost religije (4)
    •  Budućnost religije (3)
    •  Budućnost religije (2)

> Svi tekstovi ovog autora