Manjine, genocidi, izdajice

”Kad su mladi ljudi jednoga naroda konzervativni, tome narodu već zvoni mrtvačko zvono.” Riječi su to crkvenog čovjeka s propovjedaonice prije 130 godina. Henry Beecher – brat pisateljice svjetski glasovite (i mojoj generaciji u djetinjstvu drage) priče ”Čiča Tomina koliba” – bio je pastor američke Kongregacionističke crkve, socijalni reformator i pobornik ukidanja ropstva. Čovjek protiv struje svoga vremena i svoje Crkve. Ukratko, lijevi.

Povjesničar Benny Morris (70), upravo umirovljeni profesor izraelskog sveučilišta Ben-Gurion, priznaje sada da se s njime zbiva što po prirodi često biva – da se od lijevoga naprednjaka iz mladih godina pretvara u staračkog konzervativca. Počeo je pokazivati razumijevanje za sredstva nacionalista za postignuće cilja.

Glavninu svoga profesionalnog života bavio se novom poviješću Izraela.

Genocid je ono što su Nijemci počinili Židovima. Stoga je ”glupa, nekorektna i nepoštena” usporedba kakvu, među inima, povlači njegov kolega Daniel Blatman: po njemu, ideologija čiste rase i svetoga nacionalnog tla sama po sebi vodi u genocid

U tančine je obrađivao i zlodjela svoga naroda u procesu stvaranja mlade države. Svojim pisanjem o onome što su sunarodnjaci mu radili starosjediocima bio je stekao naljepnicu ljevičara, zvali su ga izdajicom. Ponosna samosvijest ”izabranoga naroda” ne podnosi rasvjetljavanje svoje tamne strane.

Novinar dnevnih novina Haaretz pita sada prof. Morrisa: ”Što mislite o rasizmu, ekstremizmu, političkom nasilju? Imamo one koji upozoravaju da se ovdje javljaju znakovi poput onih viđenih u nacističkoj Njemačkoj.”

”Istina je”, odgovara on, ”da [Izrael] postaje sve više desničarski i okreće se religiji, a to ne izgleda dobro.” O masakrima nad Palestincima kaže da to jesu zločini, ali ”u ratovima ljudi se ubijaju, neki su i masakrirani. To nije lijepo, ali je nešto što se događa.”

No, naglašava. ovo ovdje nije genocid. Genocid je ono što su Nijemci počinili Židovima. Stoga je ”glupa, nekorektna i nepoštena” usporedba kakvu, među inima, povlači njegov kolega Daniel Blatman: po njemu, ideologija čiste rase i svetoga nacionalnog tla sama po sebi vodi u genocid.

Unatoč obraćanju konzervativnim sentimentima prof. Morris je daleko od nacionalističkog fanatizma. Ozbiljan znanstveni rad doveo ga je do spoznaje koja sada ječi kao ”mrtvačko zvono” za budućnost njegova naroda. Državi Izraelu predviđa svega još 30, najviše 50 godina opstanka. ”Izrael će klonuti i Židovi će biti progonjena manjina.”

Suprotno sve moćnijim političarima i vjerskim vođama po kojima samo trajan rat jamči trajan opstanak židovske nacionalne države Morris tvrdi: ”Situacija u kojoj mi vladamo okupiranim narodom nepravedna je i ne može potrajati u 21. stoljeću, u modernom svijetu”.

”Palestinci sve gledaju u širokoj, dugoročnoj perspektivi”, kaže.

”Vide da je pet-šest-sedam milijuna Židova ovdje okruženo stotinama milijuna Arapa. Oni nemaju razloga da popuste, jer židovska država ne može trajati. Njima je pobjeda osigurana.”

Benny Morris u zadnje je vrijeme svoj povijesno-istraživački rad proširio na zločine nad manjinama u susjedstvu. Genocid je ono što su Turci izveli nad kršćanima, argumentira. ”Trideset godina genocida” naslov je njegove nove knjige.

Javnosti je općenito poznat genocid nad Armencima u godinama 1915.-1916. Sada Morris otkriva svijetu zaboravljenu povijest istrebljenja u punom rasponu: ona počinje godine 1894. i teče sve do 1924. Pod trima vladama brutalno je stradalo milijun i pol do dva i pol milijuna kršćana – Armenaca, Asiraca i Grka. U progonima pomagali su Čerkezi, Čečeni i Arapi. Visoke brojke žrtava tek su, kaže, oprezna procjena.

Sada Morris otkriva svijetu zaboravljenu povijest istrebljenja u punom rasponu: ona počinje godine 1894. i teče sve do 1924. Pod trima vladama brutalno je stradalo milijun i pol do dva i pol milijuna kršćana – Armenaca, Asiraca i Grka. U progonima pomagali su Čerkezi, Čečeni i Arapi. Visoke brojke žrtava tek su, kaže, oprezna procjena

Za razliku od Palestinaca, kojima povjesničar Židov predviđa osiguranu budućnost, ovi drugi su poraženi konačno. Kao i europski Židovi: oni su pomoreni, njih više nema. Ubojice su pobjednici. Prije progona kršćani su na turskom prostoru činili 20 posto pučanstva, pri kraju dva posto.

Turske arhive istraživao je Morrisov kolega prof. Dror Ze’evi. Tu je bilo najteže. ”Od Prvoga svjetskog rata generacije Turaka cenzurirale su, spaljivale i sakrivale inkriminirajuću dokumentaciju”, kaže Morris.

Knjiga ”Trideset godina genocida” mučno je štivo. Govori o masovnim umorstvima, smrtonosnim protjerivanjima, masovnim silovanjima, otmicama i prisilnim vjerskim obraćenjima.

Autori izvlače na svjetlo dana desetljećima zakopane dokumente turskih, američkih, britanskih i njemačkih službenika, diplomata, putnika, vojnih osoba, misionara i trgovaca koji su putovali tim prostorima i izvještavali o viđenome.

Britanski diplomat Gerald Fitzmaurice došao je početkom 1896. u grad Urfu na jugoistoku Turske, koji mjesec nakon pokolja 7000 armenskih žitelja grada. Urfa, zapisao je, ”pruža prizor grada opustošena nekom pošasti gorom od rata ili opsade…” Porazbijani dućani, puste ulice, nema odraslih muškaraca, nešto izgladnjele djece i žena u otrcanoj odjeći, prestrašena lica, u potrazi za suhim kruhom.

Stotine tisuća Grka su pobijene, a narod o tome ne zna ništa. Ta događanja grčka javnost ne čuva u nacionalnoj predaji. Neki grčki povjesničari govore o oko milijun sunarodnjaka pomorenih u Turskoj između 1914. i 1924. Računica se osniva na procjeni da je do rata 1914. u Turskoj živjelo oko dva milijuna Grka, a samo ih je milijun završilo kao izbjeglice za vrijeme i poslije rata. Ze’evi, u nemogućnosti provjere, iz opreza svodi te brojke na nekoliko stotina tisuća.

Američki misionari izvijestili su 1922. s jugoistočnog obalnog područja Crnoga mora o praznim nekoć grčkim selima. Gledali su kolone protjeranih Grka što su tjednima prolazili kroz grad Sivas, oko 70.000 njih. Žene i djeca ”izgladnjeli, promrzli, gotovo goli … više nisu izgledali kao ljudi”.

Jedna misionarka izvijestila je iz Sivasa u kolovozu 1921.: ”U Anatoliji smo susreli skupine što prolaze pod žarkim suncem … koje su gonili turski žandari. Mrtva tjelesa ležala su uz rub ceste. Strvinari su jeli dijelove tijela, tako da su većinom ostajali goli kosturi.” Poslije je naišla na druge, na maršu od 800 kilometara. Ljudi su se rušili od gladi, na sunčanoj žezi stražari su branili ljudima piti vodu.

Otkrića dvojice profesora bacaju tamnu sjenu na svijetao lik oca suvremene Turske Mustafu Kemala Atatürka. Osnivač i prvi predsjednik republike osobito je na Zapadu visoko cijenjen zbog sekularizacije i modernizacije zemlje. Novootkriveni njemački dokumenti razotkrivaju njegovu drugu stranu.

Što je u zemlji ostalo kršćana nakon sustavnog masakra i izgona Armenaca 1915.-1916. dokončala je poslije Atatürkova vojska.

Likvidirane su i protjerane stotine tisuća Grka i Asiraca. Po svjedočenju zapadnih diplomata i misionara on je u njihovoj prisutnosti 1922. godine izjavio da želi Tursku ”ispražnjenu od kršćana”. Državnik smatran antiislamistom poslužio se islamom za etničko čišćenje zemlje.

 Winston Churchill, nacionalist visoke klase, govorio je 1944., u jeku bitaka za biti ili ne biti: ”Ljubav za tradiciju nikada nije oslabila naciju, naprotiv, ona je jačala nacije u trenucima pogibli; ali mora doći novo gledanje, svijet mora ići naprijed”

U Turskoj danas zakon predviđa zatvorsku kaznu za povredu službene državne povijesti prema kojoj istrebljenja Armenaca i Kurda uopće nije bilo, to je neprijateljska kleveta.

Godine 2005. skupina nacionalističkih odvjetnika podigla je tužbu protiv svjetski proslavljenog književnika Orhana Pamuka za oskvrnjivanje nacionalne časti zbog njegovih izjava o armenskom genocidu. Samo zahvaljujući pritisku svjetske kulturne javnosti bio je godinu dana kasnije oslobođen.

Za supernacionaliste Turčin Pamuk je ljevičar i izdajica, kao što je za svoje sunarodnjake svojevremeno bio Židov Benny Morris dok je istraživao nedjela svoga naroda.

***

Riječ je o zbivanjima krvavih godina 20. stoljeća. Na početku 21. stoljeća svjedoci smo širokog novog buđenja težnja za rasnom,  nacionalnom, vjerskom, uopće ideološkom čistoćom.

Povjesničari i pisci koji se ne pokore oportunosti politike ušutkavaju se. Povijest nije uspješna magistra vitae.

Winston Churchill, nacionalist visoke klase, govorio je 1944., u jeku bitaka za biti ili ne biti: ”Ljubav za tradiciju nikada nije oslabila naciju, naprotiv, ona je jačala nacije u trenucima pogibli; ali mora doći novo gledanje, svijet mora ići naprijed”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora