autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Glasaju za političko smeće. I hrana koju jedu mora biti smeće

AUTOR: Ante Tomić / 02.03.2019.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Obično je to obrok u kasni večernji sat. Mala zalogajnica gotovo je do pred zoru puna nogometnih navijača izgladnjelih od bježanja pred policijom i posjetitelja narodnjačkih klubova koji se pijani vraćaju s koncerta Mile Kitića.

Svi u tišini začarano zure u kebab kako se vrti uz usijanu pećicu, požudno gutaju slinu kao da se kakva sisata trbušna plesačica zagrnuta velovima uvija pred njima.

Oni što se vraćaju s koncerta, još zaglušeni razglasom u narodnjačkom klubu, naručuju hranu vičući. Pospani su i umorni i postanu nervozni i svadljivi ako se tkogod pokuša progurati preko reda, a uvijek se netko pokuša progurati, ispričavajući se da je auto vani ostavio na četiri žmigavca uz rub kolnika.

Zatekao sam se u cijelome svome životu možda deset puta negdje na kebabu, uvijek iza ponoći, kad nikakva druga hrana više nije bila dostupna, i uvijek je bilo jednako, u Splitu, Beogradu, Münchenu, Amsterdamu ili Parizu.

Mladići sjajnih, geliranih frizura, u strukiranim košuljama, i njihove pratilje koje su potezale niz bedra rubove haljinica iz Zare i umjetnim noktima nespretno hvatale komadiće kiselog krastavca. Težak užegli miris i hrana masna i zasitna. Kebab iza ponoći pravi je turbo folk obrok, pretjerano začinjen, jeftin, predstavlja se mlađim nego što jest.

Teško mi je shvatiti zašto su vrpce tanko narezane pečene junetine i puretine široko omiljena brza hrana. Ako sendvič i nije neukusan, zbog notorno loših higijenskih uvjeta u zalogajnicama teško je opušteno uživati u njemu

Teško mi je shvatiti zašto su vrpce tanko narezane pečene junetine i puretine široko omiljena brza hrana. Ako sendvič i nije neukusan, zbog notorno loših higijenskih uvjeta u zalogajnicama teško je opušteno uživati u njemu.

Nabijeni konus mesa s kojega se cijede potočići masti ne čini se ni domaće ni svježe, a ovaj dojam nedavno je potvrđen i nalazima inspekcija koje su otkrile da su se čitave tone zaraženog kebaba iz Poljske posljednjih mjeseci požderale u nas nakon gostovanja Ferebahčea i Andelechta i koncerata Dare Bubamare i taj se užas još uvijek na mnogo mjesta nudi.

Ipak, zbog te vijesti u subotu iza ponoći nije opustio fast food u mojoj ulici. I dalje se jede u autima na parkiralištu, dok iz stereo uređaja pjevač nariče za voljenom.

Ljudi valjda vole pustolovinu, uživaju u riziku možda i više nego u mesu s prilozima, napeto im je hoće li od kebaba dobiti visoku temperaturu i sraćku.

Ili je to možda način života, oni naprosto ne znaju drugačije, kad već slušaju muzičko smeće, gledaju televizijsko smeće, glasaju za političko smeće, i hrana koju jedu mora biti smeće. I uvijek jednako smeće, u Splitu kao i u Amsterdamu, gdje god dođete jednak okus kebaba, nepromjenjiv kao McDonaldsov cheeseburger.

Dok su naši preci još samo prije nekoliko desetljeća jeli gotovo isključivo životinje koje su živjele u njihovom dvorištu, doslovno odrastali sa svojim obrocima, bacali im kukuruz, vodili ih na ispašu, prostirali im ležajeve od suhe i čiste slame i, naposljetku, gledali ih kako prerezanog grla krvare u prašini, ono što mi danas jedemo obično je zagonetnog podrijetla, nitko nema pojma otkud dolazi, savršeno je anonimno i otuđeno od nas.

U teoriji bi, istina, trebali znati podrijetlo živine, propisi su tako strogi da bi se svaka svinja, tele, ovca i pile trebali moći pratiti od farme do tanjura, no znate kakvi su veterinarski inspektori, kao i bilo koji drugi inspektori, traljavi.

Nabijeni konus mesa s kojega se cijede potočići masti ne čini se ni domaće ni svježe, a ovaj dojam nedavno je potvrđen i nalazima inspekcija koje su otkrile da su se čitave tone zaraženog kebaba iz Poljske posljednjih mjeseci požderale u nas nakon gostovanja Ferebahčea i Andelechta i koncerata Dare Bubamare i taj se užas još uvijek na mnogo mjesta nudi

U stvarnosti, u jednoj su maloj zalogajnici na kolodvoru u Sisku katkad beskrajna prostranstva, u jednom konusu kebaba tvrdo je nabijeno na desetke zemalja i nacija.

Plećke nekih goveda ubijenih tko zna kad u predgrađu Minska u Bjelorusiji pomiješali su se lojem nekih goveda zaklanih u klaonici u Azerbejdžanu, s piletinom iz Kambodže i puretinom iz Egipta.

Sve je to smrznuto putovalo po svijetu, kamionima i vlakovima i brodovima, istovaralo se i pretovaralo.

I, zamislite kako se to izmiješalo, dok vi nakon koncerta u narodnjačkom klubu kasno večerate vrpce tanko narezanog mesa od plećke, komad od vrata iste bjeloruske junice netko upravo pirja s balancanama i tikvicama za ručak u Teheranu.

I on i vi možda ćete se istovremeno zaraziti jednakom bakterijom i imat ćete na drugome kraju planete nepoznatog pobratima po sraćki.

Vidite kako je to uzbudljivo, cijeli se svijet danas može sresti između dva komada lepinje u vašem sendviču.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: