Život za slobodu

Umro je Nelson Mandela (95), bivši predsjednik Južnoafričke Republike (JAR), ikona borbe protiv apartheida. Mandela je preminuo mirno u svom domu u Johannesburgu u četvrtak, potvrdio je predsjednik JAR-a Jacob Zuma.

 

Nelson Rolihlahla Mandela prvi je demokratski izabran predsjednik Južnoafričke Republike i prvi crnac koji je obavljao funkciju predsjednika (svibanj 1994. — lipanj 1999). Karijeru mu je obilježila borba protiv aparthejda.

 

Nelson Mandela rođen je 18. srpnja 1918. godine u jednom selu u blizini Umtate, Transkei, u kraljevskoj obitelji koja je pripadala plemenu Tembu. Njegov otac Henry Mandela kao podpoglavar bio je član Transkei vijeća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua.

 

Išao je u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na Višoj školi Healdtown. Kratko nakon toga Mandela je dospio do Fort Hare Collegea u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gdje je kao vođa studenata organizirao bojkot predavanja. U Johannesburg je otišao 1940. godine i tamo završio koledž kao izvanredni student te  započeo studij prava. Afričkom nacionalnom kongresu (ANC) priključio se 1944. godine.

Mandela je svoje kolege zadivio discipliniranim radom i predanim naporima te je 1947. godine izabran za generalnog tajnika Lige mladih. Zahvaljujući svom radu,  kampanjama te izreci Inyaniso (Istina) Liga mladih mogla se nadmetati i za vodeća mjesta u ANC-u

 

Mandela je svoje kolege zadivio discipliniranim radom i predanim naporima te je 1947. godine izabran za generalnog tajnika Lige mladih. Zahvaljujući svom radu,  kampanjama te izreci Inyaniso (Istina) Liga mladih mogla se nadmetati i za vodeća mjesta u ANC-u.

 

Krajem 1951. godine ANC je usvojio plan akcija za kampanju nepoštivanja zakona aparthejda, a 6. travnja 1952. godine pozvali su na masovni prosvjed zbog proslave 300. godišnjice dolaska prvih europskih doseljenika. Mandela je putovao kroz cijelu zemlju da bi organizirao ove prosvjede. Zbog svog rada u toku ove kampanje izveden je pred sud i osuđen na devet mjeseci zatvora i prisilnog rada. Osim toga dobio je i zabranu sudjelovanja na bilo kakvoj javnoj manifestaciji u trajanju od šest mjeseci nakon izdržavanja kazne, a njegova dozvola boravka ograničena je samo na Johannesburg.

 

To vrijeme iskoristio je da završi studij prava. Vlada je pokušala Mandeli oduzeti odvjetničku dozvolu na osnovu optužbi koje su protiv njega podignute. Ipak, Vrhovni sud je odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela licenca.

 

Mandela je svoj politički rad u to vrijeme koncentrirao na razradu plana koji je trebao organizatorski učvrstiti ANC zbog zaoštravanja uvjeta borbe. Plan je po njemu dobio ime ”M-plan” i 50-ih godina on je igrao veliku ulogu u borbi protiv Bantu odgoja i u popularizaciji Freedom Chartera (Povelje o slobodi).

 

U drugoj polovici 50-ih godina okrenuo se borbi protiv iskorištavanja rada, Zakona o pasošima i segregacije ”otvorenih” učilišta. Već rano on je otkrio da Bantustan politika zapravo predstavlja privredni apsurd. Njemu je bilo sasvim jasno da će vrlo brzo doći vrijeme masovnih ograničenja, političkih progona i policijskog terora.

Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protuusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku time što bi priznao Transkei, te sa zahtijevalo obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preseli. Kod druge ponude, opet se od njega zahtjevalo da kao protuuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati

 

50-ih godina Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela je pod optužbom da je počinio veleizdaju zatvoren. Zajedno s još 150 drugih sudionika demonstracija okrivljen je da je u ime internacionalnog komunizma planirao puč i svrgavanje vlasti južnoafričke države. Optužbama je odgovarala smrtna kazna. Sudski proces zbog veleizdaje završen je 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane Republika i svi optuženi pušteni uz kauciju.

 

Pošto je ANC sada bio ilegalna organizacija, moralo se raditi u tajnosti. U ožujku 1961. godine 1400 delegata sastalo se na All-In African Conferenceu pod vodstvom ANC-a. U revnosnom govoru Mandela je pozvao aparthejd režim da sazove skupštinu koja će predstavljati sve građane Južne Afrike te da razradi ustav koji će počivati na demokratskim principima. Ako ne dođe do ispunjenja tog zahtjeva, upozorio je, većina stanovništva (dakle, crnci) će svečanost proglašenja Republike dočekati masovnim štrajkom.

 

Mandela se odmah nakon toga dao na posao da u tajnosti organizira borbu. Iako je uspio mobilizirati manje ljudi nego što je očekivao, ipak je naišao na značajnu podršku širom zemlje. Vlada je odgovorila s najvećom vojnom mobilizacijom od rata pa na ovamo, a Republika Južna Afrika rođena je u atmosferi straha i strepnje.

 

Mandela je morao živjeti odvojeno od svoje obitelji te je stalno mijenjao mjesto boravka da ga vladini špijuni i svugdje prisutni informanti ne bi otkrili. Nekad je bio odjeven kao radnik, nekad kao šofer. U to je vrijeme s ostalim vodstvom ANC-a osnovao jedan drugi militarni ogranak ANC-a Umkhonto we Sizwe, koji se pripremao za nasilno rješavanje stvari i gerilsko djelovanje. Godine 1961. formiran je Umkhonto we Sizwe. Mandela je postao glavnim zapovjednik. 1962. godine je unatoč zabrani napustio zemlju i putovao nekoliko mjeseci. Tijeko tog putovanja, već sluteći da će doći do oružanih razračunavanja, on je organizirao gerilsku obuku za članove Umkhonto we Sizwea.

 

Uhićen je kratko nakon povratka u Južnu Afriku. Optužba je glasila: Poziv na ilegalni štrajk i izlazak iz Južne Afrike bez važeće putovnice.

 

Njegovo najveće nastojanje tijekom procesa bilo je da dokaže da se tu u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu u njegovu slučaju; nije se osjećao ni pravno niti moralno obveznim poštivati zakone parlamenta, u kojima on nije bio zastupljen. Na kraju tog sudskog procesa Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je služio kaznu pozvan je opet pred sud i optužen je za sabotažu u tzv. Rivonia-procesu. Njegove su izjave tijekom suđenja ušle u povijest otpora protiv aparthejda i bile su inspiracija za sve one koji su se borili za slobodu.

Mandela se povukao iz javnog života u lipnju 2004. godine, uoči 86. rođendana. Tada je poručio sunarodnjacima: ”Ne zovite me, ja ću zvati vas.” UN je inaugurirao Međunarodni Mandelin dan, na njegovom rođendanu 18. srpnja 2011. kada je upućen poziv na poklanjanje 67 minuta rada za druge u znaku priznanja 67 godina Mandeline borbe za ljudska prava i za socijalnu pravednost

 

Mandela je osuđen na doživotnu robiju i prvi dio svoje kazne odslužio je u zloglasnom Robben Island zatvoru, koji se nalazio sedam kilometara od obale Capetowna i imao je najviše mjere sigurnosti. U travnju 1984. godine prebačen je u zatvor Pollsmoor u samom gradu, a u prosincu 1988. godine u zatvor Victor Verster u blizini Paarla, odakle je konačno i pušten na slobodu.

 

Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protuusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku time što bi priznao Transkei, te sa zahtijevalo obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preseli. Kod druge ponude, opet se od njega zahtjevalo da kao protuuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati.

 

Dočekao je slobodu 11. veljače 1990. Mandela je odmah počeo s radom da bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao prije četiri desetljeća. Na prvoj Godišnjoj konferenciji ANC-a 1991. godine, nakon što je on to 1990. godine odobrio, Mandela je imenovan za predsjednika.

 

Unatoč provokacijama, on nikad na rasizam nije odgovorio rasizmom. Njegov život je inspiracija za sve one u Južnoj Africi i u cijelome svijetu, za sve one koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda, za sve one koji žele to pobijediti. Nelson Mandela je dobio Nobelovu nagradu za mir 1993. godine, a 1994. godine nakon prvih općih izbora u Južnoj Africi postao je predsjednik Južne Afrike. Od brojnih nagrada koje je dobio ističe se i ona Europskog parlamenta 1988. godine.

 

U srpnju 2001. Mandeli je dijagnosticiran rak prostate. Nakon sedmotjednih terapija zračenjem rak se povukao. Zatim, smrt Nelsona Mandele je pogrešno najavljena 2003. putem CNN-a, što je izazvalo konsternaciju. Godine 2007. ekstremno je desna grupacija javila da vlast krije informaciju o smrti Mandele, a onda i da je došlo do masakra bijelaca na njegovom ispraćaju. Mandela je tada bio na odmoru u Mozambiqueu.

 

Mandela se povukao iz javnog života u lipnju 2004. godine, uoči 86. rođendana. Tada je poručio sunarodnjacima: ”Ne zovite me, ja ću zvati vas.”

 

UN je inaugurirao Međunarodni Mandelin dan, na njegovom rođendanu 18. srpnja 2011. kada je upućen poziv na poklanjanje 67 minuta rada za druge u znaku priznanja 67 godina Mandeline borbe za ljudska prava i za socijalnu pravednost.

 

(Prvotno napisano za tportal odakle prenosimo tekst)

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora