Mala povijest jeze

Komu svakodnevica ovih sumornih dana nije dovoljno stravična ili mu je, pak, do bijega od stvarnosti, a da ga taj bijeg, ma što mi pod njime podrazumijevali, ujedno ne amnestira od mentalnih aktivnosti svojstvenih čitanju istinski dobre literature, tomu neka budu preporučena “Rujanska svjetla” Carlosa Ruiza Zafóna (Fraktura, Zaprešić, 2013.). Iako smo katalonskog autora, u međuvremenu trajno nastanjenog u Los Angelesu, već imali prilike upoznati kroz prijevode njegovih “zrelih” barcelonskih romana, kao što su “Sjena vjetra” ili “Anđelova igra”, nema razloga da s jednakim zanosom ne uživamo i u njegovim ranijim djelima, kao što su romani iz “Trilogije magle”, što ih kritika, a da nije lako odgonetnuti zašto, ubraja u literaturu za mlade.

Onkraj svake pomisli na trivijalnost, ali i na mladenaštvo tobože ciljne publike, “Rujanska svjetla” predstavljaju, naime, triler u najboljem smislu riječi, triler, koji svoju snagu bjelodano i sasvim neuvijeno crpi iz crne romantike, britanskoga “gothic novela”, njemačkog “schauerromana” te dobrim dijelom američke i europske fantastične fikcije kasnog 19. i ranog 20. stoljeća.

Ugrubo prepričana, fabula romana ide ovako… Po smrti supruga, financijski ruinirana Simone Sauvelle s dvoje djece u tinejdžerskoj dobi – sinom Dorianom i kćeri Irene – odlazi iz Pariza u idilično seoce na normandijskoj obali, gdje dobiva posao domaćice u rezidenciji tajnovitog izumitelja i tvorničara igračaka Lazarusa Janna, koji očito skriva mnogo više od samo jedne bolne životne tajne.

Onkraj svake pomisli na trivijalnost, ali i na mladenaštvo tobože ciljne publike, “Rujanska svjetla” predstavljaju triler u najboljem smislu riječi, triler, koji svoju snagu bjelodano i sasvim neuvijeno crpi iz crne romantike, britanskog “gothic novela”, njemačkog “schauerromana” te američke i europske fantastične fikcije kasnog 19. i ranog 20. stoljeća

Petnaestogodišnja Irene spetljat će se s povučenim mladićem Ismaelom, ali umjesto da na pragu spolnosti dožive romantično ljeto ljubavi, zapadaju, zajedno s cijelom njezinom obitelji, duboko u vrtlog demonskih sila, kojima je Jann svojevremeno širom otvorio vrata i sad mu, kao što priliči svakom dobrom dilu s nečastivim, njegovi odveć ljudski nagoni dolaze na naplatu. Eh, da, vrijeme radnje je druga polovica tridesetih, kad se na francuskom obzorju već dobrano nazire mračna naoblaka ratne tragedije koja će uslijediti za koju godinu. I još (a da ne otkrijemo previše): demon protiv kojeg se valja boriti zapravo je sjena, s kojom se Jann razišao, nakon što je jednom drugom, daleko tajnovitijem tvorničaru igračaka lakomisleno “poklonio srce”.

Priča je nedvojbeno vješto ispričana, dramatika gdjekad naprosto otima dah, obrati su neočekivani i frojdovski duboki, a jeza ne dopušta da se po lektiri romana samo tako utone u san, ali ono što bi literarnom sladokuscu trebalo najviše draškati nepce činjenica je da se iz metateksta fabule, načičkanog obiljem pritajenih citata, aluzija i linkova, kao podrum gotičkog dvorca mračnim hodnicima i tajnim prolazima, glatko može iščitati sva povijest žanra i to – u bitnim značajkama – sa svih gore spomenutih aspekata. Čitamo li “Rujanska svjetla” bar malo na taj način, uvidjet ćemo, istina, da temeljni motivi priče nisu ni nove, ni izvorno autorove literarne invencije (kao da su one u književnom svijetu današnjice uopće još moguće), ali da zato u neponovljivosti svojih mnogostrukih, krajnje zanimljivih kombinacija daleko nadilaze, pa i razbijaju klaustrofobične granice pukog žanrovskog pisanja.

Na početku, tu je, naravno, Jannovo sumorno imanje slikovita imena Cravenmoore, u kojem će svatko vičan engleštini zasigurno prepoznati i kukavištvo i pustopoljinu, ali i nešto od tjeskobno-žalosnog ozračja opusa E. A. Poea, ne samo zbog zvukovne sličnosti s riječju “raven”, nego valjda i zbog “Pada kuće Usher” ili “Eleonore”, jer u zabranjenome traktu tog drevnog, naprosto gotičkog zdanja, nakrcanog svom silom automata iz vlastite proizvodnje, vene gazdina neizlječivo bolesna supruga, za koju će se na kraju ispostaviti da ni sama više nije ljudsko biće, ali to je već druga priča.

Priča je vješto ispričana, dramatika otima dah, obrati su neočekivani i frojdovski duboki, a jeza ne dopušta da se po lektiri romana samo tako utone u san, ali ono što bi literarnom sladokuscu trebalo najviše draškati nepce činjenica je da se iz metateksta fabule glatko može iščitati sva povijest žanra

A ta druga priča je, naravno, priča o automatima, fascinantnim, jezivim i stravičnim poput mehaničke lutke iz pripovijetke “Pješčuljak” E. T. A. Hoffmanna, u koju se junak priče itekako zaljubljuje, što je, da motiv zahvatimo malo šire, uglavnom bio i predložak za Delibesov balet “Coppélia”, te neke druge scensko-glazbene projekte novijeg datuma.

Jedan od Hoffmannovih literarnih suvremenika bio je svakako i Adelbert von Chamisso, u čijoj bajkovitoj pripovijetki “Čudesna priča Petera Schlemihla” glavni junak jednom zlogukom gospodinu, koji je, naravno, sam đavao, prodaje vlastitu sjenu za nepresušnu vreću zlatnika, ali je potom prisiljen spoznati da ga je nedostatak iste dobrano izopćio iz društva. Svoje sjene, kao zle strane vlastitosti, rješava se i Lazarus Jann, poklanjajući je zajedno sa srcem u zamjenu za siguran i uspješan život zlogukom gospodinu, koji je pariškoj djeci nekoć dijelio igračke, a poslije, nakon što pogiba u požaru, seli se u Berlin da ondje usrećuje klince, koji će, kako kaže, kad stasaju “biti najveća vojska na svijetu”.

A taj neuništivi gospodin ne samo da dolazi ravno iz pakla, nego se uza sve to još i preziva Hoffmann, što Zafónovoj rečenici “Hoffmann je bio gospodar magije i mašte” zapravo daje smisao reminiscencije i pritajena priznanja velikom literarnom uzoru. Doda li se tomu činjenica da se sjene, sad već kao demoni, drže pohranjene u kristalno-hladnim staklenim bočicama, što se – iako se tamo eksplicitno ne spominju sjene – zapravo događalo i u Hoffmannovoj pripovijetki “Zlatni ćup” (“U kristal neka ti bude pad”), bit će više jasno u čijoj sjeni zapravo svjetlucaju “Rujanska svjetla”, a teško ćemo se othrvati i prisjećanju na Sigmunda Freuda, koji je demone definirao kao “naše zle, neispunjene želje”.

Demon, shvaćen kao sjena odvojena od njezina legitimnog vlasnika, kod Zafóna ima i svoje ime – “doppelgänger” (dvojnik) – što je opet toliko frojdovski termin da ga ne treba posebno niti objašnjavati. “Možda se činjenica što vam se nikad nisam osobno obratio zapravo svodi na strah od doppelgängera“, napisao je Freud svojevremeno Arthuru Schnitzleru, čija su ga se djela – primjerice, “Novela sna” – bila itekako duboko dojmila i to između ostalog zato što pokazuju jednu bitnu crtu koja se na njemačkom zove “unheimlich” (naša riječ ”jezivo” ovdje nam, nažalost, pruža veoma nedostatan prijevod).

Freud će, razglabajući o fenomenu jezivog u književnosti, doći do zaključka da se zapravo ne bojimo nepoznatog, već isključivo poznatog, jer poznato, ako je unheimlich, mora biti tajno i skriveno, odnosno, potisnuto, ne bi li nam se na obzorju jeze odjednom javilo kao slutnja vlastita povratka iz nesvjesnog u svijest

Budući da pridjev “unheimlich”, izveden, kao uostalom i “heimlich”, iz imenice “heim” (dom) na njemačkom može značiti i prisno i strano i domaće i tuđe i poznato i nepoznato u isti mah, Freud će, razglabajući o fenomenu jezivog u književnosti, doći do zaključka da se zapravo ne bojimo nepoznatog, već isključivo poznatog, jer poznato, ako je unheimlich, mora biti tajno i skriveno, odnosno, potisnuto, ne bi li nam se na obzorju jeze odjednom javilo kao slutnja vlastita povratka iz nesvjesnog u svijest. Najbolju potkrepu svojoj teoriji Freud je, gle čuda, pronašao upravo u Hoffmannovim pripovijetkama, a na isti način – upravo zbog očevidnih linkova prema Hoffmannu i sličnima – trebali bismo danas zapravo čitati i Zafóna.

No, idemo dalje. Ako “Rujanska svjetla” u sebi već sadržavaju malu povijest jeze – odnosno onog sublimnog “terrora”, koji prema definiciji Anne Radcliff oplemenjuje čitateljevu dušu, za razliku od brutalnog “horrora”, koji je razara (podjela, koja se, napokon, nalazi i u korijenu naše sintagme “strava i užas”) – sada bi se svakako valjalo prisjetiti jedne od najpoznatijih romanesknih obrada motiva “doppelgängera”, a to je “okultni” bestseler “Golem” Gustava Meyrinka, autora, čiji se rukopis uz onaj Hoffmannov možda najjače može iščitati iz podteksta Zafónova romana.

Čovjeka od ilovače iz židovske mistične predaje, koji se u romanu kao takav i ne pojavljuje, Meyrinkov junak Athanasius Pernath doživjet će, naime, isključivo kao vlastita dvojnika, odnosno, hoćemo li, kao sjenu, koje se valja osloboditi na putu prema osobnom ostvarenju. S druge strane, automati kojima je izumitelj Jann toliko fasciniran i kojima, nažalost bezuspješno, pokušava obmanuti čak i vlastita demona, dok će ih taj, opet, u svom zulumu koristiti kao priručna tijela, u svojoj su funkciji veoma slični, pa i nekako srodni bizarnim satovima, kakve, primjerice, u jednoj drugoj pripovijetki izrađuje Meyrinkov poludjeli urar, kronometrima koji imaju samo jednu kazaljku, dijele dan na četrnaest sati, a na brojčanicima nose samo glave zvijeri i demona.

Čudi li onda što će izumitelj Jann, u nakani da mladom Dorianu slikovito objasni demona kao sjenu-dvojnika, u svojoj hoffmannovski-bajkovitoj priči posegnuti upravo za motivom urara, koji naručitelju, ne bi li mu se život okrenuo i potekao unatrag, izrađuje kompliciran sat čije se kazaljke tako i kreću, zbog čega, međutim, počinje rapidno starjeti, dok se mračni naručitelj zaista nemilice pomlađuje. Ne bi li poništio tu opaku čaroliju, urar mu naposljetku mora predati vlastitu sjenu, koju demonski svat smjesta sprema u kristalnu bočicu. Nažalost, sjena se oslobađa i počinje ubijati nedužne ljude, sve dok se siroti urar u očaju ne pograbi s vlastitom sjenom, pa ubijajući sebe dokrajči nju. Radnja ove umetnute storije, koja se, metaforički ili kako već, glatko može čitati i kao jedan od prijelomnih momenata romana – pripišemo li mu ključ, koji mehanici automata za volju svakako ima – događa se, usput, u Berlinu 1915.

Ako bi se netko zapitao što je to u toj nepreglednoj, mozaično ispričanoj prašumi simbola, metafora, hiperbola, parabola i elipsi, zapravo novo i originalno, moglo bi se odgovoriti: ništa, osim šume same. Naposljetku, u žanru literarne gotike, kojem se Zafón priklanja, nije toliko važno jesu li motivi nužno novi, već kakvo se tkivo od njih istkalo

Možda će i ovo nekome zvučati bajkovito, možda i kao hotimično potenciranje koincidencija, ali jedan od najpoznatijih satova, čije se kazaljke zaista kreću suprotno od smjera kazaljki na satu, nalazi se ispod tornja Židovske vijećnice u Pragu, preko puta Staronove sinagoge, na čijem je tavanu rabin Jehuda Löw prema legendi u 16. stoljeću pohranio beživotno tijelo golema, nakon što je ovaj ispunio svoju zadaću obrane Židova od pogroma i pretvorio se manje-više u monstruma iz lokalne predaje. Meyrinkov roman “Golem”, dakle, onaj koji na tragu iste te predaje tematizira motiv “doppelgängera”, objavljen je prvi put također 1915.

Moglo bi se kod Zafóna pronaći još mnogo ovakvih paralela, pa i koincidencija – koje će pobornici ezoterije smjesta protumačiti kao “neprepoznate veze” – jer kako, primjerice, bez virkanja preko ramena referentnih autora protumačiti motiv tajnog dnevnika Jannove nesretne supruge Alexandre/Alme Maltisse (bez bar jednog nenadano otkrivenog dnevnika fantastika gotovo i da ne može), odnosno činjenice da joj suprug vrijeme svoje nesreće najradije krati proizvodnjom golemih igračaka (sjetimo se, jedna od poznatijih Chamissovih pjesama zvala se “Igračke divova”)?

A ako bi se sad netko zapitao što je to u toj nepreglednoj, mozaično ispričanoj prašumi simbola, metafora, hiperbola, parabola i elipsi, zapravo novo i originalno, moglo bi mu se glatko odgovoriti: ništa, osim šume same. Naposljetku, u žanru literarne gotike, kojem se Zafón ne samo ovdje nedvojbeno priklanja, nije toliko važno jesu li motivi nužno novi, već kakvo se tkivo od njih istkalo, odnosno, kako je to kroz usta jednog našeg pjevača lijepo formulirao Freud: ono što nas stalno plaši, zvuči poznato. A to je također zalog veličine Zafónova romana.

I da, vratimo se na kraju načas još bijegu od stvarnosti iz prvog pasusa ovoga teksta i zapitajmo se sasvim iskreno je li taj s ovakvim knjigama zapravo moguć. Prodaja sjene (duše, dostojanstva, ljudskosti… nadopuniti po želji) u zalog za varljivu sigurnost i upitan probitak u egoistično-autističnom svijetu ledenih kristala i ništa manje hladnih, beživotnih automata, koji svuda oko nas tako tragično nezainteresirano oponašaju život da ćemo ih naposljetku kao izigrani vlastiti dvojnici prigrliti kao nadomjestak života – ima li uopće veće stvarnosti od toga? Katkad se, naime, nameće pitanje nije li ono što zovemo fantastikom (naravno, samo ako je posrijedi zaista vrijedno štivo, a ne traljave maštarije sračunate na brzu zaradu) zapravo samo stvarnosno pisanje drugim sredstvima. Ako jest, Zafón je u tome svakako majstor.

    •  Neosporno porno
    •  Svijet kao suma migracija
    •  Svatko treba postati ženom, pa i žene

> Svi tekstovi ovog autora