novinarstvo s potpisom
Cijela povijest odnosa tzv. zapadne kršćanske kulture prema seksualnosti počiva na pavlovskoj polemici s gnosticima koji su, radi ograničenja tijela i materije, htjeli svijet podijeliti u dva oprečna pola – duh i tijelo – koji da se bore za premoć. Iako biblijska kultura, a i iz nje iznjedreno kršćanstvo, ne poznaje antagonizma tijela i duha te je gnosticizam osuđen kao hereza, baštinili smo Pavlov polemičan stav, u opreci morala i erotizma pothranjujući žilavost tog antagonizma.
Snaga Evanđelja i kršćanstva kao religije Ljubavi, čini se, nije bila dovoljna da nadvlada taj sraz u antropologiji svakodnevice. I sama riječ ljubav postala je višeznačnom te pokriva najširi spektar emocija i stavova, često zanemarujući onaj temeljni, biblijski, evanđeoski – da ljubav (prema Bogu, sebi i bližnjemu), proizlazeći iz osobnog odnosa cjelovite osobe prema Bogu, pretpostavlja zbiljnost osobe.
Još u IV. stoljeću brakom se smatrao zajednički život slobodnog muškarca i slobodne žene u kojem, dogovorno, iz uzajamnosti poštovanja i ljubavi, neće imati spolnih odnošaja s drugima. Ono što je vezu muškarca i žene činilo trajnom, nije bilo potomstvo, nego činjenica da postaju jedno tijelo. Brak je posvećen samom prirodom ljubavi, i to je njegov sakrament. Civilna legalizacija braka – koja je slijedila rimske običaje, a prema pojedinim povjesničarima, sve do u XI. stoljeće kadikad uključivala i istospolne zajednice – može poslužiti tek osiguranju prava vlasništva, ali duhovna stvarnost “jednog tijela” može biti tek u uzajamnoj vjernost partnera jedino njima znana.
Kršćanski mistici uglavnom su (izuzev časnih iznimaka) zazirali od spolne dimenzije ljubavi koju su ogradila od zbilje mnogobrojnim zabranama što su kroz srednjovjekovnu povijest bile povodom tjelesnih zlostavljanja i moralnih mučenja. Kultiviranje i usmjeravanje erotske ljubavi prema duhovnome rijetko se događalo čak i u granicama braka, a sva pozornost i napori usmjeravali su se na zaprečivanje i svladavanje spolnog nagona. I same biblijske poruke sve su se više čitale u tom ključu, pa se u načinu Isusova utjelovljenja nije toliko gledao pozitivan znak božanskog porijekla koliko odsutnost spolnog koje se izjednačavalo s grijehom. Iz svega toga razvila se i sasvim osobita doktrina braka.
Crkva je u VI. st. počela prisvajati pravo potvrđivanja legitimnosti braka te i time jačati svoj autoritet i vlast. No, sakrament braka ustanovljen je tek u XII. stoljeću, zajedno s celibatom svećenika koji su još u IX. stoljeću mogli živjeti u konkubinatu. S celibatom – koji više nije bio slobodan odabir, nego prisila – otvoren je i prostor za mizoginiju.
Institucionalizirajući napetost između ljubavi i volje za vjernošću, brak je stavljen u položaj da ga može osuditi njegova vlastita struktura. Doduše, ustanova braka kao sakramenta trebalo je da služi protoku milosti, da bude svjedočanstvo posvećenja naravnog nadnaravnim, ali je ista Crkva uskoro duhovnu dimenziju braka odmijenila eklezijalnom. Tako je simbolički vez postao ne vezom stvaranja, nego društvenim ugovorom kojemu se davala prednost nad prirodom.
Brak, umjesto da bude otet vremenu, i sam je gurnut u ralje povijesti: uz blagoslov Crkve postao je više pukom zaštitom materijalnih interesa i autoriteta Crkve, a sve manje prostorom i zaštitom intimnosti. Ono što je trebalo biti intimno pristajanje na trajnost ljubavi, Crkva je ubrzo pretvorila u obavezu čije je kršenje smatrala neoprostivim grijehom. Pod prijetnjom dužnosti, a ne dara, kazne, a ne slobode, brak je prestao biti prirodnom posljedicom ljubavi.
Papa Pio IX. u enciklici Casti Connubii (Krepostan brak, 1930) kontracepciju, koja omogućuje autonomnost spolnog čina bez krajnje svrhe začeća djeteta, osuđuje kao smrtni grijeh. Taj temeljni dokument nepopustljiva katoličkog nauka bio je kamen vezan o vrat Pavla VI. kad je pripremao objavljivanje vlastite subverzivne enciklike o kontroli rađanja: Humanae vitae (Ljudski životi, 1968).
Po prvi put službena je Crkva jasno povezala spolnost s ljubavlju tek 1935! Herbert Doms u knjizi Vom Sinn und Zweck der Ehe (O smislu i svrsi braka) kaže da je moć spolnog odnosa u potpunom sebedarju te da je krajnja njegova svrha sama ljubav i ispunjenje osoba, a tek onda i prokreacija. Ta dvostruka svrha zajednice muškarca i žene bila je i tema posebnoga povjerenstva Drugoga vatikanskog koncila, gdje su se suprotstavljali kruti doktrinarni stavovi Rimske kurije (kardinali Browne, Ottaviani, Columbo, Morris) i biblijski i antropološki nadahnuti iskazi u prilog ljepote spolne ljubavi (biskup Roo iz Kanade, kardinali Suenens, Döpfner, Zoa).
No, najljepše i najvažnije stranice izvještaja Povjerenstva, na kraju, nisu bile predočene javnosti – sva je zgoda – samo stoga što bi kompromitirale stoljetna učenja službene Crkve. Da se to ne bi dogodilo, Pavao VI. je, svojom enciklikom Humanae vitae i time ponovno zatvorio usta onima koji govore u prilog odgovorne ljubavi. Modernizam, koji uključuje i znanstvene spoznaje o ljudskoj spolnosti, još je jednom proglašen najljućim neprijateljem službene Crkve.
Iako spolni užitak nije tek puki nagon za razmnožavanjem nego uživanje u spolnosti uz pristanak razuma i sudjelovanje duše i imaginacije, prosječan moral osuđuje tu vrstu ljubavi ili ju veže isključivo uz usko shvaćanje braka. Time osakaćuje cjelovitost ljubavi i osobe, kojoj su, da bi sazrijevala, potrebni svi vidovi ljubavi, uključujući i spolnost koja nije usmjerena ni na produženje vrste niti na puko fizičko zadovoljenje želje.
Kršćanstvo je predugo bilo moć potiskivanja da ono što je potisnuto ne bi navrlo novom snagom. Odatle najezda erotizma u XX. stoljeću. Oni koji strahuju od vlastite spolnosti i u erotizmu vide samo sramotu, odstranjuju iz svoje vlastite osobe bitan dio potreban za integraciju osobe. Isto čine i oni koji spolni užitak odvajaju od zbiljskog sebe i odgovornosti vlastitog života, čime povećavaju entropiju svijeta. Eros, kao opasna moć, preživljuje u zabranama i krivnji te u vlastitim devijacijama koje su, zapravo, aberacija nagona.
Priroda ne trpi podvajanje ili poništavanje ni jednog svog dijela jer svi njezini ujedinjeni slojevi zajedno vode integraciji osobe. Seksualnost nije u službi prokreacije, nego etika nježnosti prokreaciju uključuje u seksualnost. Rez se više ne može ispostavljati između tjelesnosti i duše nego između prisutnosti i odsutnosti odgovornosti za osobu, što je prostor intimnosti i svijesti o dosezima njezine slobode koja biva ljubavlju sve dok nikog ne oštećuje ili ne ugrožava. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit način, opoganiti dužnost i okršćaniti strast. Ljubav zahtijeva vlastiti moralni status.
Problemi današnjega čovjeka što se tiče seksualnosti i njezina razumijevanja proizlaze iz činjenice da smo izgubili osjećaj za sveto, razorili sakralni odnos prema kozmosu i životu. Etička vizija svijeta demitologizirala je hijerogamiju i hijerofaniju zemaljske u korist osiromašene, uglavnom nebeske simbolike podatnije za političku etiku usmjerenu na pravdu nego za slavljenje zemaljskoga života. Takva transcendentna sakralnost nije bez značenja za seksualnost, ali nije u stanju integrirati njezin latentni demonizam, žestinu i kreativnost koji nisu izvan sakralnoga.
Kada se dvoje ljudi istinski ljubi, njihova seksualnost ne samo da je prostor izražavanja njihove međusobne ljubavi, nego i prostor svetosti. Fizičko jedinstvo u spolnom općenju izraz je ontološkoga jedinstva s drugim te etičkoga sudjelovanja u životu drugog. Za osobe koje se ljube izražavanje nježnosti sakrament je njihova odnosa, a spolno općenje iskustvo najdublje razine njihove ljubavi, prostor u kojem se oslobađaju njihova sposobnost ljubavi ne samo jedno za drugo nego i za sav univerzum koji je tu, u njihovim tijelima, uzajamnom darivanju i sjedinjenju, i ne samo simbolički, sav prisutan. Spolni čin u kojem sudjeluje cijelo ljudsko biće, najintimniji je izraz svetosti bića koje ljubi te svjedočanstvo božanske ljubavi.