novinarstvo s potpisom
Sigurno ste čuli taj prilično metaforičan argument o pronalasku sata na pustom otoku. Iznio ga je William Paley u knjizi ”Prirodna teologija” iz 1802. godine (shvatit ćete kasnije zašto spominjem godinu); u najkraćoj formi izložen on želi pokazati da se svaki kompleksni mehanizam, poput sata, mora objasniti nekim dizajnerom.
Tako je, umuje Paley na tragu Newtonove fizike, i svijet kompleksni mehanizam, pa i on pretpostavlja svog Dizajnera, odnosno, Boga.
Bila je to inače epoha u kojoj su se brojni anglikanci bacili na proučavanje prirode – što je donijelo i nesumnjivo pozitivne rezultate u tadašnjoj biologiji. Napokon, njihovom obimnom građom – koja je uključivala i bezbrojne fosile – poslužio se i nesuđeni anglikanski svećenik Charles Darwin.
Paley je bio čovjek prilično širokog obrazovanja, a potrebu za inteligentnim dizajniranjem (što je izvorno njegova fraza) najviše je temeljio na proučavanju ljudske anatomije. Ali unatoč tome što je bio školovan u filozofiji, nije dobro poznavao misao svojih neposrednih prethodnika.
Jer očito nije razumio Humea, čiji su ”Dijalozi o prirodnoj religiji” izašli još 1779. godine, niti je po svemu sudeći čuo za Kantovu razornu ”Kritiku čistoga uma” iz 1781. godine.
Da je to pročitao s razumijevanjem, Paley ne bi nikada izgradio argument na analogiji između sata i svijeta, između artefakta i prirode.
Pravilo analogije kojemu sam podučavao još učenike u srednjoj školi veli da stvari koje se analoški uspoređuju moraju biti što sličnije. Možete uspoređivati mene i nekog drugog čovjeka, ali je analogija između mene i psa već prilično pogrešna (i uvredljiva, makar za psa), kao što je analogija između mene i automobila to još i više.
Drugim riječima, svi vi dobro znate razliku između svijeta i sata i svaka sličnost među njima je zapravo vrlo metaforična.
Svejedno, ”teoretičari” inteligentnog dizajna i danas će svu svoju priču zasnivati na sličnosti između DNA i softvera, na sličnosti između bičaša i mišolovke, na sličnosti ljudskog mozga i kompjutora – sve sama gomila početničkih pogrešaka za koje sam 17-godišnjacima mirne savjesti pisao ”kolca” u imenik.
Kad želite reći da je npr. ljudski mozak poput kompjutora, vi onda prvo previđate da je kompjutor umjetna tvorevina već po svojoj definiciji i da nam dolazi u već gotovom obliku.
Nema kod njega razvoja, nema ni pravog učenja, nema ni istih procesa koji se zbivaju u mozgu – uostalom, proučite i sami što to i kako radi mozak, a što kompjutor.
Često se analoški uspoređuju i izvan argumenta o inteligentnom dizajnu – a radi se o vrlo raširenoj suvremenoj zabludi koja vam nikako neće pomoći u razumijevanju tog našeg najspecifičnijeg organa.
Općenito govoreći, kod artefakata dijelovi često nemaju nikakvu samostalnu funkciju – zupčanik sata nešto radi tek kad se stavi uz drugi zupčanik, oprugu ili štogod.
bggU prirodnim stvarima dijelovi često mogu imati i samostalnu funkciju – jedna stanica obavlja mnoštvo procesa i prije no što se udruži s drugim stanicama u složeniji organizam, ona nije zupčanik koji izoliran nema nikakvu ulogu.
I već bi se na tom mjestu trebala jednom za svagda završiti diskusija o Inteligentnom Dizajneru, konceptu koji je filozofski pogrešan, a znanstveno potpuno beskoristan.
Ali su Hume i Kant zapazili još jednu stvar – najdalje dokle možete s tim argumentom stići je do graditelja svijeta, a ne do tvorca. I to nije nimalo slučajno.
Prvi koji se uopće bavio idejom nekog božanstva što uređuje svijet bio je Platon – koji je to biće nazvao demijurgom, zanatlijom, što po određenom nacrtu oblikuje već postojeću tvar.
U skladu sa svojim poganskim civilizacijskim okružjem Platon je katkad govorio o bogu, katkad o bogovima. Velikom Atenjaninu u prilog trebamo reći da on cijelu tu priču nije zamislio kao dokaz postojanja božanstva, nego više kao jednu prilično zanimljivu kozmološku naraciju, s tada vrlo naprednim elementima.
Hume je u svojoj kritici bio još ironičniji – ako je Dizajner svemira poput nekog urara, onda možda ni on nije savršen, pa je ovaj svemir uredio nakon više pokušaja i pogrešaka.
Možda je, kao i svaki urar, već odavno umro – jer satovi rade neovisno o tome je li njihov konstruktor i dalje živ. Napokon, kao što danas sve kompleksnije uređaje izrađuje tim inženjera, možda je i svemir dobio svrhu trudom cijele ekipe Dizajnera.
A treća temeljna zabluda pobornika inteligentnog dizajna je neizrečena pretpostavka – koju je dobro detektirao Kant – da priroda sama po sebi ne može biti složena i svrhovita, nego da to mora unijeti netko izvana.
Tako ovi kršćanski mislioci smatraju da otkrivanje sve veće složenosti u prirodi nas dovodi sve bliže Bogu, jer složenost mogu objasniti jedino nekim umom iza toga.
Darwinovo objašnjenje prividne dizajniranosti prirodnom selekcijom i prilagodbom daje puno drugačije objašnjenje, koje je još u njegovo vrijeme potvrđeno mnogim znanstvenim promatranjima.
Svi ti ključni prigovori pogađaju i onu grubu, fundamentalističku verziju inteligentnog dizajna (kojom se samo želi pobiti teorija evolucije i vratiti se na kreacionizam) i onu suptilniju varijantu zasnovanu na ideji precizne ugođenosti svemira (koja daje i jednostrani prikaz te navodne ugođenosti).
I sve je to napisano prije više od 200 godina, ali očito da nekima teško sjeda i dan danas.
Stvar bi bila gotovo smiješna da nema pokušaja – osobito u Americi – da se to plitko razumijevanje stvarnosti počne predavati u školama kao neki alternativni i valjani pogled na svijet.
Sva znanost koja se tome u prilog navodi – kao i sva filozofija na kojoj se temelji – tu su samo da prikriju nepopravljivu krhkost sofističke argumentacije.
Na kraju, moram razočarati i one koji kritiku mojih stavova svode na ukazivanje kako sam nekada pričao jedno, a danas drugo (pa ću, valjda, sutra pričati nešto treće).
Tu vrstu dokaza kritizirao sam još 1995. godine, u vrijeme kad sam inače bio prilično zadrti vjernik. Imate o tome i sačuvani pisani trag na stranici Hrčka, puno detaljniji nego što sam mogao učiniti u ovom kratkom članku. Slobodno čitajte.
I svakako se javite sa svojim prigovorima, po mogućnosti puno suptilnijim od nekakvog pseudopsihologiziranja o mojoj ličnosti; ona u cijeloj toj priči uopće nije bitna.
Napokon, za razliku od Inteligentnog Dizajnera – ja postojim.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.