novinarstvo s potpisom
”Jakove, drži se i izdrži.” ”Koliki je taj rezervoar gluposti.” ”Ošamućeni lov na glasove.” ”Nastavi li ovako, bit će gusto između nje i Ave.” ”Ako je Kolinda Grabar-Kitarović dobila Fulbrighta, Ava Karabatić je kandidatkinja za Nobela.”
Ti i neki puno, puno gori i prostiji komentari popratili su predsjedničin sramotni istup nakon prikazivanja filma o velikom nogometašu, kapetanu Hajduka Ivanu Gudelju, koji je zbog bolesti morao napustiti fudbal.
Na stranu činjenica da je predsjednica u Splitu u velikom luku zaobišla feštu Jugoplastike, trideset godina od osvajanja prvenstva Europe i promociju knjige Marija Garbera ”Prvoplastika”. Nije se usudila ni zaviriti nakon što je gradonačelnik Splita iz redova njezine stranke izbrisao mural s nazivom najvećeg košarkaškoga kluba u povijesti ovih prostora. Valjda da ne vidi Dina Rađu u majici s natpisom ”Piz…..”, ogorčenog takvim odnosom vlasti prema tom neosporno jednom od najvećih uspjeha hrvatskih sportaša.
O.K. Predsjednica više voli nogometaše i bivše i sadašnje. Njih znojne grli po svlačionicama, s njihovim gazdama slavi rođendane, nakon filmova o njima daje nesuvisle izjave o gradu u kojem je rođena i nogometnome klubu tog grada. U blizini nogometaša ta žena jednostavno nije sva svoja.
Brižna, rekli bi njezini Grobničani. Prodala se za Judine škude, pomislio bi da je živ nekadašnji predsjednik nogometnog kluba Partizan.
Pojašnjavajući svoj govor na dodjeli Fulbrightove nagrade za životno djelo (bila je Fulbrightova stipendistica) i tom prilikom izgovorenu svoju omiljenu sintagmu o željeznoj zavjesi (izjavu ukradenu britanskome premijeru Churchillu iz 1946. godine, dakle prije Titova ”NE” Staljinu), zapetljala se u osamdesete.
Ne samo da je iz nama potpuno nepoznatih razloga izbrisala činjenicu da je Tito svega tri godine nakon Drugog svjetskog rata razvrgao savez sa Staljinom i da je Jugoslavija bila nesvrstana zemlja, već je usput ta sirota žena, koja se po drugi put kandidira za predsjednicu, izgovorila takvu gomilu gluposti o nogometnome klubu svog grada, o NK Rijeci, da to pas s maslom ne bi pojeo.
Kolinda Grabar-Kitarović je navodno kao klinka, sredšnjoškolka odlazila na Kantridu na utakmice mada je, kako sama tvrdi, zbog hrvatstva (?) navijala istodobno za Hajduk i Dinamo.
Elem, za one neupućene, NK Rijeka, koja je još ’78 godine osvojila Kup prvaka, za ondašnju fudbalom zaluđenu klinku koja je lijepila postere nogometaša po zidovima svoje sobe, tadašnja Rijeka bila je tek rezervoar nogometnih kadrova za klub prvoga hrvatskoga predsjednika i čelnika Partizana i Crvene zvezde.
Ni manje ni više nego za oba. Čuj, rezervni klub, rekli bi Bosanci.
Ne moraš biti ekspert za nogomet bivše države da znaš da su se ta dva kluba međusobno mrzila iz dna duše. O njihovu rivalstvu napisane su tisuće i tisuće novinskih redaka. I da su u NK Rijeci, kao uostalom i u Hajduku i Dinamu, igrali nogometaši iz gotovo svih republika i pokrajina bivše zemlje. Iz Srbije, Bosne i Hercegovine, s Kosova i iz Slovenije.
Nije bila iza željezne zavjese, ali je bila jedna zemlja i nije bilo nikakvo svjetsko čudo da za Rijeku igra neki dinamovac ili partizanovac ili da neki riječki prvoligaš ode igrati u te klubove.
Zbilja, predsjednice, pa nije to fizika malih čestica pa da vam je teško proučiti prije nego što javno izlanete nonsens tog tipa… Ako je i zbog glasova dalmatinskoga zaleđa i Hercegovine, a jest – previše je.
Gorštaci, kad malo promisle, bez obzira na to što za Hrvatsku pristaju tek na ”koru kruva” i ”stinu” umjesto kušina, ne vole da se pljuje po svome, a vi ste se glasova radi zdušno obrušili po svojima.
I što je najbolje, sve to ponovili i Damiru Miškoviću i čelništvu HNK Rijeke, igrajući se usput trenera i selektora, navodeći kao alibi, ne bi li ublažili prvotni užas, kako je Grobničan Zoran Šestan sjedio na klupi.
Zaboraviti slučajno ili namjerno na Juričića, Gračana, Ravnića, Ružića i mnoge, mnoge druge, a brojati krvna zrnca Lukića, Abramovića ili pak najtrofejnijeg Hrstića opasna je laž.
Ne idem na utakmice, ne znam gotovo ništa o nogometu, po zidu sam u mraku socijalizma lijepila Hendrixa i Jaggera, ali ne mogu se ne zapitati kako nekoga poput nje nije sram zvati se predsjednicom svih građana (vi biste rekli državljana) Hrvatske?
Znam, briga ju. Cilj opravdava sredstvo. Čeka ju ”zamrznuti posao ”, radno mjesto u NATO-u koje miruje dok mandat traje. Ovaj polako istječe, a ako novog i ne bude, maskirna uniforma spremna je za djevojku iza imaginarne, lažne, za potrebe neinformiranih Amerikanaca izmišljene željezne zavjese.
Ne ponavlja ona tu beskrupuloznu laž o svom životu bez razloga od Varšave, Praga, Züricha pa sve do Amerike i Australije.
Ne, ne čini to iz neznanja, gluposti, već potpuno svjesna kako je vrlo malo onih u zemlji njenog poslodavca koji znaju da se socijalizam u Jugoslaviji u bitnome razlikovao od onoga u SSSR-u, Mađarskoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj.
Za malobrojne među njima koji su uopće mogli doći na more Jugoslavija je bila obećana zemlja, a njezin pasoš zbog viznoga režima izrazito tražena roba. Toliko da su vas vodiči na putovanjima upozoravali da ga dobro čuvate, jer se najviše krade. Danas nam viza treba za 118 od 196 zemalja.
Sve će biti manje i u nas onih koji istinu znaju.
Kad bismo, kako veli Predsjednica, vratili Jugoslaviju na tjedan dana, mnogi kritičari njezina lika i djela završili bi na Golom otoku. Vjerujte da bi u tom slučaju, pogotovo nakon zadnjih izjava, Goli bio najgušće naseljen otok na Jadranu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.