novinarstvo s potpisom
Jedan kviz, jedno pitanje i jedna anketa publike rekli su o vjeri u Hrvata možda i više nego brojna stručna istraživanja.
Kad smo kod istraživanja, ono nedavno koje su načinili zagrebački sveučilišni profesori pokazuje da Hrvatska polako, ali sve primjetnije ide putem drugih zapadnih zemalja, u kojima je institucionalno kršćanstvo u nezaustavljivom padu, što povlači i potpuno gubljenje njegove političke moći.
Već sam u više navrata rekao da će Hrvatska postati kao Irska – koliko god sada Crkva imala sve jaču kontrolu nad društvom, ostvarenu prije svega kroz političke mehanizme i zakulisne igre.
Crkva se – kako je i istraživanje pokazalo, a mi sami toliko puta to vidjeli – slizala s desnicom koja u našem narodu ima većinsku potporu i sve poluge vlasti.
Ali je publika u ”Milijunašu” ukazala je na jedan još zanimljiviji fenomen.
Kao što ste već mogli u medijima pročitati, na pitanje koliko je osoba, prema jednom od najpoznatijih biblijskih mitova, preživjelo Potop, tek 24% publike znalo je točan odgovor. Gotovo isto toliko njih mislilo je da je Potop preživjelo samo dvoje ljudi (Adam i Eva?), a najviše je glasova dobio odgovor ”šestero”.
Nije pomoglo što se o Potopu uči na vjeronauku još u drugom osnovne, kad dječji umovi najbolje upijaju podatke za cijeli život. Nije vrijedilo ni što je prije samo 5 godina film ”Noah” sa zvjezdanom postavom glumaca imao planetarnu popularnost.
Da stvar bude gora, nije pomoglo ni to što don Damir Stojić studentima pokušava objasniti mit o Potopu kao priču o Božjoj ljubavi. Tek nepuna četvrtina slučajno odabranog uzorka našega puka znala je broj preživjelih – a nadamo se da ih nisu pomiješali s Tarantinovom ”Mrskom osmorkom”.
I dok ono prvo istraživanje sigurno može Crkvu pomalo i zabrinuti, ova druga blic anketa može ih umiriti – Hrvati nemaju pojma u što stvarno vjeruju, nemaju pojma o Bibliji, biskupi mogu mirno spavati.
Uostalom, zamislite situaciju u kojoj Hrvati dobro poznaju Bibliju.
Zaustavimo se samo na priči o Noi i arci, priči za koju sam do prije samo koji dan vjerovao da je svima nama dobro poznata.
S literarne strane vrlo zanimljivo štivo kompleksne strukture od 37 dijelova koji su složeni tako da zrcale jedan drugi.
I to je sve što bih mogao o tom mitu pohvalno reći.
Da je kojim slučajem pitanje glasilo kako su se zvali glavni junak priče i njegovi sinovi, bojim se da bi postotak točnih odgovora bio još manji od 24%.
Ali da ja vama postavim jedno drugo nagradno pitanje iz te priče (ne mogu vam, kao ”Milijunaš”, ponuditi 64 tisuće kuna): kako su se zvale supruge od Noe i njegovih sinova Šema, Hama i Jafeta?
Ne znate?
Ne znam ni ja. Jer u tekstu nisu ni zapisana njihova imena.
Ako malo bolje poznajete Bibliju, onda znate i brojne priče u kojima se pojavljuju bezimeni ženski likovi. Primjerice, u onoj strašnoj priči o Jiftahu koji žrtvuje svoju kćer Jahvi – ostajete uskraćeni za najosnovniji podatak kako se ta nesretna djevojka zvala. Ili kako se zvala Samarjanka s kojom Isus razgovara kod zdenca?
To je jasan znak da u Bibliji prečesto žene uopće nisu bitne, pa tako ni one četiri koje su prema priči o Potopu majke cjelokupnog čovječanstva.
Ali to nije ono najgore u navedenom biblijskom tekstu. Kreacionisti će se ubiti dokazujući kako se uopće ne radi o mitu, nego o povijesnom događaju navodeći hrpu pseudo dokaza i spektakularno otkrivajući ostatke arke na Araratu.
I dok se oni tako bave odavno pobijenim geološkim ”dokazima”, iz vidokruga im bježi činjenica da je puno veći problem od povijesne (ne)utemeljenosti etička poruka priče.
Jer u njoj gnjevni Jahve ubija gotovo cjelokupno čovječanstvo i 99,99% kopnenih životinja. Shvatimo li priču doslovno, pobijena su sva djeca i sve trudnice na svijetu, pa bi oni nesretni ”hodači za život” morali zaključiti da je pobačaj ubojstvo, ali ubijanje trudnica je sasvim u redu.
Uzalud nas čak i biblijski autor uvjerava u to da su ljudske misli bile svagda zle. Mi smo se s činjenicama općeraširenog zla itekako susretali u ne tako davnoj prošlosti.
Samo se upitajte je li trebalo nakon Drugog svjetskog rata jednostavno pobiti sve Nijemce.
Koliko god da su Saveznici podnijeli žrtava i iz prve ruke se uvjerili u zlo počinjeno od strane Nijemaca, nikome od njih – pa ni prilično krvožednom Staljinu, čiji je narod, objektivno gledano, najviše stradao u njemačkim zločinima – nije palo na pamet da se odstrani cijeli narod zbog zločina režima koji je imao masovnu potporu.
I tako je dana prigoda jednoj inače u svakom pogledu velikoj naciji da nas u narednih 70 godina obogati kulturnim, sportskim, političkim i ekonomskim postignućima.
Ali Jahve, koji je po definiciji svevideći i sveznajući, nije se mučio nekakvim utvrđivanjem individualne odgovornosti i naprosto je, da to tako kažemo, povukao vodu podavivši i zlikovce čije su ruke bile u krvi do lakata, i sitne prevarante, i obične ljude s manama i vrlinama, i djecu i životinje.
To je ta lijepa priča o kojoj naši osnovci uče još u drugom osnovne, a s kojom logoreični don Damir pokušava oduševiti studente.
Pitajte don Damira što misli o savezničkom bombardiranju Dresdena ili, još bolje, o Bleiburgu i on će vas potopiti bujicom riječi osude svakog masovnog i neselektivnog ubijanja ljudi. Ali pitajte ga što on misli o Potopu – i onda ćete čuti da je to bio izraz Božje ljubavi. Čini li vam se onda da su Saveznici stanovnicima Dresdena zapravo samo htjeli reći ”Mi vas volimo”?
Znam da će neki ”umniji teolozi” odgovoriti kako je to Stari zavjet, pa da se kršćani nemaju što i kome pravdati zbog tog teksta.
Ali proučite novozavjetne reference na Potop i vidjet ćete da ni na jednom mjestu nema zgražanja nad božanskim genocidom. Isus u dva Evanđelja, te pisci dviju Petrovih poslanica kao i ”Poslanice Hebrejima” o Potopu govore kao božanskom sudu nad nevjernim svijetom i izbavljenju pravih vjernika.
I slažu se, štoviše, raduju se tome što će Bog to još jednom napraviti na kraju vremena.
Zaboravite na ona plitka teološka tumačenja Starog zavjeta kao okrutnog i Novog kao milosrdnog – čime se prije svega trebao opravdati antisemitizam (jer Stari zavjet je židovski tekst) – prava je istina da oba dijela Biblije opravdavaju božanske masovne egzekucije nad ljudima, ženama i djecom.
No, kako rekoh, Hrvati u ogromnoj većini priču o Potopu niti poznaju, niti haju za nju. Da ostale dijelove Biblije i ne spominjemo.
Zato hrvatski svećenici, zajedno s kreacionističkim ”znanstvenicima” i don Damirom, mogu biti sretni.
Nitko im neće postavljati nezgodna pitanja o tome kakvom to zapravo oni moralu podučavaju vjernike u crkvama i djecu u školi. Onima kojima su nacija i tradicija najveće vrijednosti ionako moral nije previše bitan, a u Crkvi traže prije svega saveznika u osvajanju i obnašanju vlasti.
A onih 76% koji ne znaju ni to koliko je ljudi preživjelo Potop, a kamoli da se zamaraju nekim moralnim tricama o pobijenim ljudima i životinjama nastavit će vas uvjeravati da se na vjeronauku nema što loše naučiti.
I donekle su u pravu – tamo se nema zapravo ništa za naučiti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.