novinarstvo s potpisom
Dan izbora za predsjednika Republike Hrvatske ovaj put pada točno na dan kada počinje Hanuka, židovski blagdan svjetlosti. I podsjeća na davnu pobjedu Makabejaca nad grčkom vojskom koja je branila židovskom narodu njihovu vjeru i tradiciju. Manjina je ipak uspjela pobijediti mnogobrojnu grčku vojsku i ponovo posvetiti Hram u Jeruzalemu.
Čudo se dogodilo tamo, jer je nađeno ulja tek toliko da plamen gori jedan dan, ali svjetla je bilo punih osam dana. Zašto pisati o tom židovskom blagdanu dok masa ljudi bezglavo juriša po trgovinama uoči Božića i skoro dolazeće Nove godine? Masa koju se neprekidno terorizira kojekakvim reklamama od jutra do kasne večeri i podsjeća na premoć materijalnog nad duhovnim.
I zato se čovjek naposljetku pita je li moguće ovdje neko čudo koje se jednom davno dogodilo tamo, u Jeruzalemu? Hoće li napokon biti više prosvijetljenih nego korumpiranih i sebičnih ljudi. Cijeli šušur po gradu podsjetio me kako su nekad na Istoku usred grada znali podizali male kućice za meditaciju i molitvu u koje su ljudi ulazili i povezivali se s najdubljom jezgrom svojeg jastva i vjerom u Jednog i Milosrdnog.
Možemo li uopće sebi predočiti da, recimo, dogodine na Trgu bana Jelačića, na Zrinjevcu, na Tomislavovom trgu ili nedaleko od Europske kuće niknu umjesto Bandićevih pečenjara s buncekom i kiselim zeljem, sarmama i vratinom, kobasicama i fritulama, kućice za odmor duše i molitvenu sabranost.
Netko će slegnuti ramenima i pomisliti: ”Gle, kakva glupost, daj ti meni natoči dva deci crnog vina”.
Naravno, molitva ne mijenja Boga, mijenja molitelja. Ali, ne i onog koji će zamoliti još jednu rundu pića. A netko treći će kazati: ”Ma kaj ti pada na pamet, a profit, a zarada?” U ovoj predblagdanskoj vrevi pitajmo se što prevladava u nama? I imamo li snage biti svoji, misliti svojom glavom, a ne ideologijom stranke, možemo li smetati tajkunima, izazvati bijes i otpor prozivajući ”svete krave” naše politike i bespuća povijesne zbiljnosti.
Imamo li hrabrosti suočiti se s istinom onih koji su napustili Hrvatsku i koji najčešće kažu u Irskoj ili negdje drugdje: ”Tu prepoznaju moje vrijednosti, znanje, ljudi se međusobno pomažu, vesele se kad napreduješ”.
Ta nova hrvatska dijaspora ne misli se vratiti ili barem ne tako brzo, jer u inozemstvu pronalaze ono što su trebali pronaći u domovini, a mimoišlo ih je u politici koja ne služi narodu nego najčešće privatnom interesu pojedinca.
Danima gledali smo i gledamo i slušamo svađu predsjedničkih kandidata i kako se međusobno nisko gađaju i vrijeđaju, a dotle takozvani mali, obični ljudi jedva prežive mjesec ili padaju u dužničko ropstvo.
Iritantno je koliko često političari govore kako su u Hrvatskoj mnogi na rubu siromaštva umjesto da se suoče s istinom kako je puno siromašnih i svaki dan ih je sve više u bijedi.
Svaki dan se povećava broj onih koji kopaju po smeću premda bi ministar Zdravko Marić tvrdio kako svi sve bolje živimo, prešućujući među ostalim i inflaciju.
Koliko puta smo doživjeli da nas netko zaustavi pred ljekarnom i zamoli da mu kupimo lijek ili da odemo zajedno u dućan i kupimo mu hranu?
Da, to se događa i u ovo naše vrijeme izbora za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske.
Prešućuju se loši zakoni koji su upropastili i izagnali mnoge ljude, sjetimo se ”švicaraca”, ovrha, blokiranih računa, deložacija, bivših nositelja stanarskih prava koji su legalnim putem useljavali u stanove preko Stambeno komunalnog poduzeća koje i danas postoji, i kojima je samo u dvije godine stanarina povećana za 240 puta! A pretežno je riječ o umirovljenicima!
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović upozorava istodobno da ako se onima s prosječnom hrvatskom mirovinom povećaju izdaci za samo sto kuna, istog trenutka ulaze u kategoriju siromašnih. A Zakon o najmu donio je ”poštenjačina” Lovro Kuščević i čovjek pritvoren zbog korupcije Josip Bienenfeld.
A Ustavni sud na kojem je samo o ovom predmetu 180 tužbi još šuti dok se ljudi razbolijevaju, umiru obespravljeni, poniženi, diskriminirani i nevidljivi. A novac od otkupa iz devedesetih godina, riječ je o milijardama, je ispario, nestao, pa se ne mogu obešteti ni vlasnici ni zaštićeni najmoprimci koje se doslovce tjera na ulicu. To su nevidljivi ljudi. I to je stalna boljka Hrvatske, odugovlačenje da se promijeni ono što se pokazalo štetnim za građane.
No vratit ću se još samo na trenutak na blagdan Hanuku i pokušati naći u svjetlosti nadu i ohrabrenje, znajući da čak i malo svjetla može odagnati puno mraka. Ne smijemo, bez obzira na naše razlike u vjeri ili svjetonazoru pristati na beznađe.
A Lubavičev rebe Menachem Mendel Schneerson je u pismu upućenom jednom zatvoreniku napisao: ”Ako fizičko svjetlo ima moć da rastjera tamu, kolika tek može biti snaga duhovnog svjetla”.
Moramo biti svjesni da će napaćenim ljudima u Hrvatskoj koji izuzetno teško žive, trebati puno podrške, konkretne pomoći i aktivnosti da se promijeni socijalni i politički sustav u kojem suviše često ne napreduju oni najbolji nego oni s najboljim vezama i ”žnorama”, oni koji nekog znaju u komisiji i slično.
Dok ovo pišem samo nekoliko dana dijeli židovske vjernike od Hanuke kao što većinu dijeli od izbora 22. prosinca. Ali boljitka za sve neće biti dok ne shvatimo da smo odgovorni za svoj izbor, da ne smijemo biti ravnodušni promatrači nepravde, oni koji su svikli i navikli na govor mržnje, nasilje.
Umjesto toga neka nam opredjeljenje bude pomagati potrebitima, zauzeti se za pravdu i pravednost, ne prezirati nejakog.
Mnogi će pomisliti: ”Tko sam to ja da bih mogao ili mogla nešto učiniti”. No u jedno sam sasvim sigurna, a to je da je bolje biti aktivan i izgubiti tu i tamo neku bitku nego biti pasivan i žaliti se u zavjetrini.
Otići danas na izbore, možda je prvi korak prema promjeni.
A upaliti prvu svijeću na hanukiji, poziv je da dijelimo svjetlo i odagnamo strah, tamu i neznanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.