KGK se gotovo ispričavala da njezin Jakov nije branitelj, a je!

(Opaska uredništva: Objavljujemo, kao osvrt, kolumnu Vlaška posla Ante Tomića koju nismo mogli donijeti u subotu zbog izborne šutnje).

Prvo je predsjednica rekla da su njezinom suprugu nudili da bude branitelj. Bilo je to usputno spomenuto u jednoj televizijskoj emisiji, nije se detaljnije opisivalo kako je izgledalo.

Pretpostavljamo da je predsjedničin suprug bio negdje u gostima, gdje su mu prvo htjeli poslužiti pohane piletine, restanog krumpira i zelene salate, ali je on kazao da je upravo s ručka.

Onda su ga pitali hoće li se napiti vina, a on se ispričao da je na antibioticima. Naposljetku, ne znajući čime bi ga više počastili, upitali su cijenjenog gosta bi li on možda bio branitelj, a tihi Jakov Kitarović, muškarac skromnih zahtjeva, rekao je da ne bi ni to.

“Dajte, Jakove, uzmite da se ne baci”, ustrajavali su domaćini, a on se samo žalosno tapšao po punom trbuhu.

Ispalo je, međutim, da je Jakov Kitarović ipak pristao biti branitelj. Premda nije uzeo nikakvu braniteljsku povlasticu, Ministarstvo ga ima na dugačkom popisu zaslužnih za našu slobodu i blagostanje.

Ispalo je, međutim, da je Jakov Kitarović ipak pristao biti branitelj. Premda nije uzeo nikakvu braniteljsku povlasticu, Ministarstvo ga ima na dugačkom popisu zaslužnih za našu slobodu i blagostanje

Bez namjere da se miješamo u njegov privatni život, moramo primijetiti da je ovo dosta neobično. Čuli smo izreku da žena uvijek zadnja sazna u okolnostima kad je muž imao ljubavnicu, ali da bi netko ženi tajio da je branio Hrvatsku, a žena mu je k tomu predsjednica Hrvatske, djeluje, složit ćemo se, upravo slaboumno.

Ali, s druge strane, nije prvi put da je nešto u vezi branitelja slaboumno. Gotovo svaki dan se u vezi branitelja otkrije nešto zbunjujuće, opskurno, nešto zbog čega se začuđeno podižu obrve i zbog čega nije uvijek ni zgodno priznati da si sudjelovao u ratu.

Kad ih stave u isti red s pukovnikom Markom Skejom, mnogi branitelji u nelagodi, skanjujući se priznaju da su se jednom svim srcem borili, ne žaleći ni položiti svoj mladi život na oltar Domovine.

Na primjer, u posljednje vrijeme često se čuje kako su naši branitelji postali jedna vrsta ideološke policije nalik nekadašnjem Savezu udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, notornom SUBNOR-u, ističe se kako bi ratni vojni invalidi i veterani gardijskih brigada danas uređivali repertoare nacionalnih kazališnih kuća jednako kao što su stari partizani jednom davno zabranjivali ploče Bijelog dugmeta i filmove Dušana Makavejeva.

I, zaista, nije ta usporedba bez osnove. Slična je neukost onih koji zbog svoga ratnog junaštva misle kako imaju pravo određivati granice slobode i disciplinirati društvo i državu. No, ova dva slučaja ipak nisu i ne mogu biti potpuno sukladni.

Jer, vidite, procjenjuje se, i povijesna znanost drži vjerodostojnim, da je SUBNOR sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tridesetak godina od Drugog svjetskog rata, u cijeloj Jugoslaviji imao milijun članova.

Bila je to, po prilici, jedna dvadesetina, pet posto stanovništva zemlje, dok je hrvatskih branitelja, u zemlji od četiri milijuna, više od petsto tisuća, što čini visokih dvanaest cijelih pet posto građana Republike Hrvatske.

Osim ovoga podatka našli smo i drugi da je Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata, kasniji SUBNOR, u Hrvatskoj 1957. godine, dvanaest godina od završetka rata, imao 243.500 članova.

Ukratko, hrvatske branitelje se ne može uspoređivati sa starim partizanima jer je hrvatskih branitelja od starih partizana, brat bratu, duplo više.

Čudno je kad to otkrijete, osobito kad uzmete u obzir da je Drugi svjetski rat ipak bio mnogo krvaviji, da je u njemu bilo neusporedivo više žrtava nego u Domovinskom ratu, ali je neporecivo istinito.

Čak i tvrdi nacionalisti će priznati da je bez ikakve mjere, obzira i smisla za časno i pošteno napumpan broj muškaraca i žena koji su se u posljednjem ratu borili na hrvatskoj strani

I svi znamo da je istinito, ili osjećamo kao istinito. Jer, nekako nam je previše hrvatskih branitelja, ne pamtimo da ih je devedeset prve baš toliko bilo.

Čak i tvrdi nacionalisti će priznati da je bez ikakve mjere, obzira i smisla za časno i pošteno napumpan broj muškaraca i žena koji su se u posljednjem ratu borili na hrvatskoj strani.

To je činjenica koja mnoge ispunjava bijesom, gorčinom i stidom, prije nego će ih ispuniti ponosom jer su branili zemlju, i zbog toga se predsjednica u televizijskoj emisiji gotovo ispričavala da njezin Jakov, eto, nije branitelj. Premda on to jest. Nevoljna je Kolinda Grabar-Kitarović nagonski izmicala znajući da je to nešto loše.

Ali, naravno, ona to nikad neće otvoreno kazati jer su oni sa sumnjivim ratnim putem često njezini najodaniji glasači. Deseci, pa i vjerojatno stotine tisuća onih koje je HDZ potkupio nezasluženim braniteljskim povlasticama, gnjila su srčika ove zemlje. Oni su ona “prava Hrvatska” na koju predsjednica u nedjelju najviše računa.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora