Na vijest o smrti… Borislav Ostojić – Lav (1937-2020)

U Rijeci, gdje je proživio najveći dio svog života, umro je moj prvi urednik u rubrici Kultura u Novom listu, Borislav Ostojić. Godinama smo radili zajedno – nas tri kolegice novinarke i on, naš urednik – razgovarali, uvažavali jedni druge i poštovali.

S Borom su kolegice bile na ”ti”, ja sam ga jedina zvala Chief, a on mene Svijetla Ana… I naš je odnos zauvijek ostao isti – srdačan i duboko iskren.

Chief je uvijek bio spreman ”uskočiti” u posao umjesto nas, vrlo često napominjući kako nadasve cijeni intelekt i naše obrazovanje, ali podjednako uvažava činjenicu da smo žene imajke, da su obaveze prema obitelji često ispred posla… Na taj nam je način ulijevao sigurnost, umanjivao stres novinarskog poziva koji nema radno vrijeme i slobodne dane.

Svoje obaveze, a bilo ih je puno – jer Borislav Ostojić bio je čovjek potpuno odan obitelji, supruzi Neni i sinovima Siniši i Saši – on je obavljao s mirom i marom osobe koja želi da svi budu sretni. Znali smo mnogo detalja iz njegova obiteljskog života, a zanimale su ga i naše familije. Pisao je pjesme našoj djeci, nadijevao im imena i rado se šalio s njima.

Uz pisanje pjesama i novinarstvo, Borislav Ostojić je bio pasionirani fotograf. Rekla bih da je fotografija obilježila treće razdoblje njegova života, iako joj je bio posvećen od mladih dana, kad je još u imotskoj gimnaziji dobio na poklon prvi fotoaparat

Uz novinarski nerv imao je i pedagoški dar – bio je mentor mnogim mladim novinarima i rado je dijelio znanje iz novinarskih tehnika, žanrova. Bio je dobitnik Zlatnog pera, nagrade Hrvatskog novinarskog društva.

Iz rubrike Kultura otišao je nerado, ali Boro nije bio čovjek koji se žalio ili iskazivao nezadovoljstvo. Svoj je život primao s poštovanjem prema obavezama koje donosi.

Tako je prešao na druge poslove u redakciji, sve ih je radio do mirovine – pedantno i marljivo, s odgovornošću prema svakoj temi. Ali Kultura je bila i ostala njegovim unutarnjim opredjeljenjem.

Uz pisanje pjesama i novinarstvo, Borislav Ostojić je bio pasionirani fotograf. Rekla bih da je fotografija obilježila treće razdoblje njegova života, iako joj je bio posvećen od mladih dana, kad je još u imotskoj gimnaziji dobio na poklon prvi fotoaparat.

Imao je golemu arhivu crno-bijelih fotografija koje je sam razvijao, bio je pokretač ideje o osnivanju Foto-kluba Rijeka i njegov doživotni član, jako se ponosio svojim fotografijama, osobno dežurao i razgovarao s posjetiteljima svojih izložaba.

Posebno poglavlje u životu nakon odlaska u mirovinu, činio je život na Susku. Sa suprugom Nevenkom, dok su još Saša i Siniša bili djeca, uredio je staru kućicu na Susku i tamo je provodio ljeta, a kasnije i mnoge proljetne i jesenske dane.

Susak je doživljavao kao svoju postojbinu, poznavao je ne samo svaki kutak i ribarsku poštu, nego i sve ljude – Suščane iseljene diljem svijeta i one koji su ih čekali na Otoku.

Kao umirovljeni novinar, skitao je i snimao svojim Nikonom ljude, stare zanate, običaje, kuće, pješčane uvale, travu i trsku… prije i poslije kiše, za oluja i mirnih sunčanih dana, u svim godišnjim dobima.

S napretkom tehnologije koja je obilježila i njegov život, Borislav Ostojić se počeo javljati na društvenim mrežama.

A Facebook je bio medij kao stvoren za njega. Na svom je ”zidu”, pod imenom Lav, objavljivao dnevne izvještaje svojih skitanja. Nekad su to bili dnevnici sa Suska, nekad iz Rijeke, obavezni odlasci na groblje gdje počiva njegova supruga Nena… A ponekad tek svitanja, pogled s balkona prema krčkom mostu.

Pratila sam te virtualne izložbe, pa sam mu – želeći ga još više aktivirati – predložila da uz svaku napiše kratki novinarski zapis. Ljudi odlaze, imena se zaboravljaju, godine se stapaju u stoljeća… Pišite, Chief, da se ne zaboravi tko su oni bili, kad ste to i gdje točnos nimili! – rekla sam mu.

S Borom su kolegice bile na ”ti”, ja sam ga jedina zvala Chief, a on mene Svijetla Ana… I naš je odnos zauvijek ostao isti – srdačan i duboko iskren

Poslušao me. I uskoro su njegove fotografije s otoka postale žive razglednice s kojima su dan započinjali Suščani u Americi, Australiji, Novom Zelandu…

Nevjerojatan broj ljudi pratio je Lavove fotografije, toliko su se bili navikli da svaki dan pregledavaju njegova izvješća da je izazvao pravu pomutnju na internetu kad se jednom, zbog tehničkih problema, nekoliko dana nije javio. Pljuštala su pitanja sa svih strana, brinuli su se Suščani u Zagrebu, diljem Slovenije, kao i oni na udaljenim kontinentima. Svima je laknulo kad se doznao razlog.

Chief je bio sretan čovjek. Do samoga kraja života brinuo je o sebi i bavio se svojim hobijima, što ga je ispunjavalo. Posebno je bio ponosan na uspjehe svojih sinova, s ljubavlju spominjao svoje unuke.

Kada se ”uljez” uselio u njegov život, odgovorio je hrabro, vjerujući u pobjedu nad bolešću. Na tom putu imao je veliku podršku obitelji, ali i energetske strelice prijatelja sa svih strana svijeta, koji su vjerovali da dobre misli daju snagu.

Bitku s uljezom je izgubio, ali podršku ne!

Moj Chief živi u našim mislima kao rijetka, nesebična osoba koja je voljela ljude. I život.

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora