Dašu Drndić razumjet ćemo samo čitajući njene knjige

Mjesec dana prije smrti, 5. lipnja 2018. godine, Daša Drndić dobila je važnu nagradu u Londonu: Europska banka za obnovu i razvoj te 2018. godine njen je roman ”Belladonna” proglasila najboljom prevedenom knjigom na engleski jezik u prethodnoj godini.

Iscrpljena bolešću, ali puna ponosa i prkosa prema zabrani liječnika da putuje u London, primila je nagradu zajedno sa svojom prevoditeljicom Celijom Hawkesworth.

Nakon povratka iz Londona, Dašu je već čekala ”prva ruka” engleskog prijevoda njene knjige ”EEG”. Prevoditeljica je ponovo bila Celia Hawkesworth, a kako je Daša Drndić i sama bila izvrstan poznavatelj engleskog jezika, njen je utjecaj na konačni prijevod bio dragocjen.

Budući da je Daša bila oduševljena radom Celije Hawkesworth i smatrala ju idealnom prevoditeljicom za svoja djela, zanimao me taj njezin finalni autorski dodir.

Objasnila mi je da se radi o sitnicama koje su joj važne, o nekim lokalizmima, starinskim riječima ili dijalektalnim raritetima, koji su davali njenim tekstovima kolorit, a za koje je htjela biti sigurna da su ispravno iznađeni u engleskom jeziku…

Smrt je bila brža i jača od želje da vidi svoj posljednji roman u engleskom prijevodu. ”EEG” je te 2018. godine priređen za tisak, bez autorske korekture Daše Drndić, a sljedeće, 2019. godine i objavljen na engleskom jeziku.

Ovih dana, dvije godine nakon smrti Daše Drndić, njen roman ”EEG” nagrađen je u SAD-u kao najbolja knjiga prevedena na engleski jezik (Best Translated Book Awards), u prijevodu Celije Hawkesworth i izdanju nakladničke kuće New Directions

Ovih dana, dvije godine nakon autoričine smrti, njen roman ”EEG” nagrađen je u SAD-u kao najbolja knjiga prevedena na engleski jezik (Best Translated Book Awards), u prijevodu Celije Hawkesworth i izdanju nakladničke kuće New Directions.

Nagrada za najbolju knjigu prevedenu na engleski jezik ustanovljena je 2008. godine, pokrenuo ju je časopis Three Percent američkog sveučilišta u Rochesteru, a žiri ovogodišnje nagrade, u obrazloženju navodi:

”Daša Drndić u svom enciklopedijskom, panoramskom romanu, u vrhunskom prijevodu Celije Hawkesworth, priziva duhove Europe dvadesetog stoljeća oštro osuđujući udobnost i praktičnost zaborava. … Nezaustavljivo poput rijeke, ovaj roman teče i probija se silovito kroz vrijeme … Prijevod Celije Hawkesworth je poput bujice, nikako drugačije ne može ga se opisati. Možete mu se opirati i pokušati mu odoljeti, ali u nekom ćete mu se trenutku prepustiti s povjerenjem jer zna svoj cilj.”

Dakle, dvije godine nakon smrti literatura Daše Drndić nastavlja nizati priznanja, podsjećajući nas na veličinu i značaj knjiga koje su provalile iz nje tijekom dvadesetak godina života u Rijeci.

Rijeka je bila sredina koja ju je stalno provocirala na pisanje, tu je nalazila svoje likove otkrivajući njihove sudbine i stvarajući žive, literarno vrhunske slike.

Njen beskompromisan stav prema građanskoj šutnji, zatvaranju očiju pred nasiljem i tako uvriježenoj lakoći zaborava, izazivao je kod Riječana otpor.

Za života Daša Drndić nije imala podršku sredine u kojoj je živjela i radila upravo zato jer nije romantično prikazivala život Rijeke, već je ukazivala na slaba i bolna mjesta društva. Umjesto da pomnije razmislimo o onome što sami ne vidimo, skloni smo optužiti onoga tko vidi!

Kad je prošle kazališne sezone praizvedena predstava ”Leica format”, po istoimenom romanu Daše Drndić, izazvala je mnoštvo lijepih reakcija. Činilo se kao da je grad shvatio Dašu, razumio što mu je htjela reći…

Ali tek oni koji su pomno čitali knjige Daše Drndić, mogli su je istinski razumjeti. Mogli su shvatiti zašto je ljuta, zašto je prkosna i zbog čega ne oprašta mržnju i zaborav.

U svim njenim knjigama, bez obzira na tematiku, likovi imaju Dašine stavove. I kada tvrdi da su fikcijski, oni u svom karakteru imaju crte koje su krasile njen karakter, ili ih obilježavaju mane koje je prezirala.

Budući da je u Rijeku, devedesetih, doselila iz Beograda, susret s malom sredinom, još k tomu u vrijeme rata, bio je šok! Manje više sve ono od čega je pobjegla, poput bumeranga udarilo ju je u lice u Rijeci.

A njena je reakcija bila – otpor!

I ponos!

Zatomivši tugu, Daša je pred sobom imala misiju: preživjeti bez posla, što je značilo biti siromašan, a odgojiti i školovati dijete, u najosjetljivijim godinama.

I jednako kako je u Beogradu izazivala otpor svojim antišovinističkim stavom, tako je u Rijeci izazivala prezir i poticala uvrede na svoj račun, jer je vidjela više, dalje i bolje…

A ono što su joj zamjerali, svodilo se na plitke, malograđanske primjedbe o krivom akcentu, zamjerke što misli drugačije i primjedbe – neka se ”vrati odakle je došla!”

Nikoga od tih glasnih sveznalica, koji su se javljali u emisije lokalne televizije gdje je ponekad gostovala povodom objave svojih knjiga, nije ni približno zanimalo odakle je Daša Drndić došla!

Njeno istarsko porijeklo, po ocu iz mjesta Drndići kod Pazina, bilo je tek mali dio raskošne, višebojne osobnosti. Iako je Ljubo Drndić bio revolucionar, iskonsku buntovnost, prkos i ustrajnu borbenost, Daša je prije naslijedila po ženskoj lozi.

U njenom sam karakteru prepoznavala nonu, Splićanku, koju je Daša znala spominjati u knjigama s temama izbjeglištva u Kanadi.

Dalmatinski inat hranila su sjećanja na noninu rožatu i neke druge delicije, kao i lijepe stvari koje je donijela u koferima preko oceana, a mogle su se prodati i njima kupiti dio dostojanstvenog života u hladnoj zemlji i društvu koje poznaje jedino svoja pravila. Pravila u kojima su ljudi tek brojke…

A to je ono protiv čega se Daša borila čitavog života. Bila je glasnogovornica običnih, potlačenih ljudi, onih na kojima su se lomila koplja velikih sustava koje su činili svojim pukim postojanjem.

To puko postojanje – najviše joj je išlo na živce!

S razlogom! Jer, Daša je bila osoba, pojedinac sa stavom i to je smatrala obavezom intelektualaca.

Daša Drndić nikada nije tražila privilegije za sebe, ali je očekivala fer odnos. I to što se danas čini da je osvojenim nagradama u Hrvatskoj i diljem svijeta, ili uprizorenjem jedne kazališne predstave zadobila povjerenje sugrađana – samo je privid. Površinski glanc, bez uporišta. Dašu Drndić razumjet ćemo tek kad budemo čitali njene knjige

Njen najveći ponos bila je probuđena Rijeka povodom zaustavljanja kurikularne reforme. Toga je dana, pripremajući se za odlazak na prosvjed, zapela za tepih u dugom, mračnom hodniku svoga stana, pala i slomila ruku.

Natečena i natučena lica, s rukom povezanom maramom oko vrata, Daša je stigla na trg ispred Kontinentala sjajeći od ponosa i sreće zbog velikog broja ljudi koji su se tamo okupili.

”Ima nade, ima nade!” govorila je, a nakon sat vremena jedva sam ju nagovorila da odemo na hitnu pomoć snimiti ruku…

Daša Drndić nikada nije tražila privilegije za sebe, ali je očekivala fer odnos.

I to što se danas čini da je osvojenim nagradama u Hrvatskoj i diljem svijeta, ili uprizorenjem jedne kazališne predstave zadobila povjerenje sugrađana – samo je privid. Površinski glanc, bez uporišta.

Dašu Drndić razumjet ćemo tek kad budemo čitali njene knjige. Tada će nam postati jasno kako nam je svojim pisanjem o našoj povijesti, ali i manama sredine i mentaliteta – dala kompliment, učinila nas živima, postojećim sudionicima svjetske scene, na kojoj se – unatoč jezičnim i mentalitetnim razlikama – ljudi u osnovi vrlo malo razlikuju.

Govoreći o nama, ona govori o svima! Zato njeni romani dobijaju nagrade, zato ih prevode, zato ih čitaju…

Najmanje što možemo učiniti (ne za Dašu, nego za sebe) jest da ju čitamo. Polako i s razumijevanjem. Vraćajući joj se ponovo i ponovo…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora