novinarstvo s potpisom
U prvih nekoliko tjedana saborovanja (7. saziv), nadobudno oboružan idejom da izguram na brdo makar kamenčić, uglavnom sam slušao, od ”jutra do mraka”, kako ”uvažene kolege” zbore, na što reagiraju, što su – po reakcijama medija – važno izrekli, pokušavao sam razlučivati bitno od nebitnog.
Brzo, vrlo brzo, shvatio sam da znanje, iskrenost, strast za poštenjem ne znače gotovo ništa. Prvo pročitati, pa potom pomno proučiti prijedlog državnog proračuna, usporediti ih s ranijim proračunima, ili, analizirati rad Mladena Bajića ili Dinka Cvitana, šefova DORH-a koji su služili politici, odnosno, točnije, interesnim skupinama (a danas je to još očiglednije), nije zanimalo ama baš nikoga.
Najmanje medije koji su, u pravilu, u funkciji ili senzacionalizma, ili dnevne politike. Pa zato i nije čudo što se mnogi ”novinari” pretvaraju u političare (ili ih u to pretvaraju njihovi urednici, a urednike – gazde), a mnogi političari u komentatore.
Iako mi je u jednoj FB prepisci poštovani profesor Smerdel natuknuo kako ”Imperium” Roberta Harrisa (u trilogiji su još i ”Lustrum”, te ”Diktator”) nije baš pouzdani izvor o Ciceronovom životu, te povijesnom prapočetku – po Harrisovim riječima – o važnosti dojma u politici.
Naime, kada su – prema tom biografskom romanu (temeljenom, ipak, na poznatim činjenicama), pitali Cicerona koje su tri najvažnije stvari u politici, taj kako su nas učili, veliki političar i još veći orator (s govornom manom), odgovorio je: dojam, dojam i dojam. Ako i nije iz Ciceronovih usta, točno je.
Potvrđeno je to nebrojeno puta. A naročito u modernoj povijesti, odnosno, nakon prvog političkog sučeljavanja na televiziji 1960. Kennedyja i Nixona, nakon kojeg je, tijesno (za 0,1 posto glasova), pobijedio Kennedy.
I to upravo zbog – dojma. Ne zbog sadržaja, već zbog fizičkog izgleda, zbog gesta (i grimasa) pred kamerama, zbog govora tijela – dakle, zbog toga što je Kennedy bio preplanuo (izmislili su da se sunčao na krovu hotela, što je, naravno, u to vrijeme, zimi, bilo nemoguće, prije se kvarcao nego sunčao i pripremao za sučeljavanje).
Kennedy je, dakle, bio odmoran, opušten, a Nixon (koji je bio stariji od Kennedyja samo četiri godine) u grču, znojio se (odbio je, za razliku od Kennedyja, i šminku), jer je netom prije sučeljavanja izašao iz bolnice u kojoj je bio na liječenju.
Bez ikakve dvojbe, Kennedy se provukao kroz iglene uši zbog dojma, odnosno, tada novog medija, televizije, koju je gledalo – u vrijeme sučeljavanja – 77 milijuna Amerikanaca (radijski slušatelji dali su prednost Nixonu!).
Nixon očito nije shvatio što znači dojam, i koliko kamera može pomoći ili odmoći. Dakle: dojam, dojam i dojam. Tako je bilo, tako je i ostalo. S jednom velikom razlikom. Kojom?
U vremenima kada nije bilo kamera, kada se sudilo na temelju izrečenog (ili podmetnutog ”rečenog”), na temelju skupova, političarima je za uspjeh, za pobjede, trebalo – pa i u vrijeme Cicerona – daleko više vještina osim izgleda, šminke i dobre ekipe, koja stvara politički projekt (kao što glazbeni menadžeri stvaraju od pjevača ili pjevačica prosječnog izgleda i prosječnog glasovnog umijeća – zvijezde), poput, recimo, Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade i HDZ-a, koji je tipičan prototip političkog proizvoda.
Plenković ostavlja ”dobar dojam” ili bolji dojam od, primjerice, Davora Bernardića, koji je u drugom TV sučeljavanju bio sadržajno bolji.
Ali, komu je danas važan sadržaj?
Komu je danas važno znanje, nakon što su politički (polu)proizvodi Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović (u to vrijeme predsjednica Republike Hrvatske), koja je od samih začetaka, od dolaska u ministarstvo, projekt, poručili Ivanu Đikiću da je Hrvatska ”demokratska država” te da on iz nje može otići.
Gazde, pa bile one agrokorne ili političke (što je, u stvari, jedno te isto), vole poslušne, ne odveć inteligentne, polutalentirane i manje ambiciozne od njih samih. Tko se pokuša izdići iznad te prosječnosti, ode mu politička glava.
O tome kako se stvara dojam u društvu, među glasačima, ovisi, naravno, o mentalitetu, o kulturi društva, o (političkoj) pismenosti, te (ne)slobodama, naročito medija, koji su pod utjecajem, a neki i pod izravnom kontrolom HDZ-a.
Hrvatski političari, a govorim o onim (zahvaljujući funkcijama) najvidljivijim, još se uvijek bore s osnovama kako biti dojmljiv.
Da je Kennedy u sučeljavanju s Nixonom ostavio fizički dojam, ili dojam govorom tijela poput Zorana Milanovića u prvom sučeljavanju s Grabar-Kitarović, nikad ne bi postao američki predsjednik.
Kada već spominjem sučeljavanja i Zorana Milanovića, sjetimo se sučeljavanja s Plenkovićem 2016. Milanović je znanjem Plenkovića pojeo za doručak. Plenković se sramotio nepoznavanjem i funkcioniranja države, ali i neznanjem financija, naročito poreza.
Ali, tko sluša – ponavljam, što se govori?! Važno je kako se govori.
Važan je dojam.
Nije važno znanje o čemu, mišljenje o komu ili čemu, misaona sinteza bitnog. Jer da je, jer da političari, ali i mnogi ”ugledni profesori”, mnogi politički analitičari, moraju znati što govore, ne bi govorili to što govore. Pazili bi da ih u neznanju ne ulovi onih, za izbore, nebitnih dva, tri ili pet posto ljudi. Da im je stalo do ičega osim do vlasti, rasprave u Saboru, na sjednicama Vlade, bezbrojni intervjui bili bi probavljiviji, slušljiviji i gledljiviji.
Znači, o tome da političari na vlasti ostave što bolji dojam brinu se i novinari, koji, primjerice, nikad nisu nakon što se Andrej Plenković pola sata hvali svojim i uspjesima Vlade, postavili jedno tako jednostavno pitanje: ”Ako ste Vi, premijeru, toliko uspješni, zbog čega je Hrvatska na dnu dna?! Zbog čega smo u mnogo čemu iza Rumunjske, Bugarske, a da i ne govorimo iza Češke, Poljske, Mađarske, Litve, Slovačke…?!”
Ono što para uši je činjenica da svi ti uspješni hrvatski politički muževi i žene, ne znaju što pojmovi kojima se služe uopće znače.
Tako je, hvala Bogu (posluži se ateist za njega neprimjerenom frazom) – bivša predsjednica KGK bezbroj puta dokazala da ne zna o čemu govori. Ne zna – kladim se ni danas – što znači pojam građanin, koje je predbivši premijer nazivao građevinama (jer na zna hrvatski, ali je usprkos tomu mogao biti premijer Hrvatske).
Najčešći pojam koji je na repertoaru gotovo svih, ili svih hrvatskih političara, analitičara, komunikacijskih ”stručnjaka” je – POLITIKANSTVO!
Vlast predbacuje opoziciji da je politikanska. Opozicija predbacuje vlasti da je politikanska (što je još veći nonsens). Analitičari i komunikacijski ”stručnjaci” često karakteriziraju nečiju politiku – politikanskom.
A to, pak, znači da su (za)ostali u vremenima jednoumlja (mada ni danas, ruku na srce, nema baš nekog višeumlja, prije se može govoriti o javnom bezumlju).
Zašto?
Pojam politikanstvo nastao je u bivšem, jednoumnom, jednopartijskom sustavu. Politikanstvo je – kako kaže uvaženi profesor Davor Rodin – recidiv prošlih totalitarnih režima. Dakle, pojam POLITIKANSTVO ima TOTALITARNA OBILJEŽJA.
Zato često ispada TRAGIKOMIČNO, kada Plenković optužuje, primjerice, drugove iz SDP-a, ili kada notorni Milan Bandić, optužuje svoje oponente (a sve ih je, na sreću, više) za politikanstvo.
Koga su to – kako to znaju govoriti ”hrvatski suverenisti”, s centra na desno – totalitaristi, odnosno, komunisti nazivali politikantima? Sve one koji su se pokušali baviti politikom, ili politički zboriti, a izvan su državnog sustava, izvan su vlasti i vladajuće, jedine, partije.
Znači, sve što nije bilo na partijskoj liniji, ili na kursu, bilo je POLITIKANSTVO. Tim se pojmom a priori pokušava marginalizirati, pa i omalovažiti sve one koji su suprotnoga mišljenja, one koji nisu u vlasti.
Najnelogičnije je – pak – kada opozicija karakterizira vlast politikanskom, naročito kada je riječ o nasljednicima stranke koja je timarila taj pojam u vrijeme jednostranačja.
Ako ima demokracije, onda nema politikanstva, ako pak ima politikanstva, onda nema demokracije. Nedemokratični su, dakle, i jedni i drugi.
No više nego što su nedemokratični, nonšalantni su prema znanju. Jer, ipak živimo u zemlji u kojoj je stranačka knjižica vrednija od doktorata na Sorboni ili Cambridgeu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.