novinarstvo s potpisom
Pokušavajući proniknuti u zakonitosti civilizacijskih dosega trenutka u kojem živimo učini mi se kada sam prelistao jedan Krležin tekst iz 1920. godine, da velikih pomaka nema.
Možda je svoj život preživjela generacija ili dvije. Kada govorim o pomacima onda prvenstveno mislim na znanost i način kako ju tretiramo.
Evo nas sto godina kasnije, u 2020. godini. Doba je infekcije virusom Sars-CoV-2. Prijetnja ovog proljeća potaknula je mobilizaciju svih javnih resursa. Prioriteti postaju logični, medicinska znanost i struka imaju važnu ulogu, na prvoj su liniji i tih prvih inicijalnih dana čini se da je sve pod nadzorom.
Ponosimo se kvalitetom medicine, našim iznimnim djelatnicima i znanstvenicima. I mi tako mala zemlja imamo svjetski prepoznatljive znanstvenike u ovom području. Sve se čini logično i dobro organizirano. Imamo Covid bolnicu, stožer civilne zaštite i Znanstveni savjet premijera za Covid. Gotovo idealno.
Međutim došla je jesen. Učestalost infekcija se znatno povećala. Sve što se činilo da dobro funkcionira odjednom se počelo rušiti; izjave znanstvenika, a i stožera su kontradiktorne, vapaj liječnika i sestara koje rade s Covid bolesnicima čuje se samo onda kada postaju politička prijetnja.
Zar je moguć takav obrat od proljeća do zime?!
Pa moguć je i lako ga je objasniti našim povijesnim naslijeđem. A zove se ljudska glupost i znanstveni amaterizam.
”Kompaktna većina minornih pojava”, kako bi rekao Miroslav Krleža.
Već u proljeće glavne osobe koje su krenule u javnu znanstvenu bitku s Covidom bili su znanstvenici koji nemaju ama baš nikakva velika znanja i iskustva s virusnim infekcijama, ponajprije Covidom.
To se u prvi mah činilo razumljivim jer je Covid bio velika nepoznanica za sve. Međutim Gordan Lauc, Miroslav Radman i Dragan Primorac nadmetali su se izjavama iz područja virusologije, imunologije i epidemiologije i odjednom postali eksperti i znanstveni autoriteti Covid infekcije.
To se još donekle toleriralo dok njihove izjave nisu postale kontradiktorne, i znanstveno neutemeljene.
Ne postoji bolja rečenica da se ovo može vrlo jasno sažeti u pravu poruku, a izgovorio ju je sportski reporter gospodin Mladen Delić: ”Ljudi moji, je li ovo moguće?!”
I tako je vrlo brzo od stožera, političara i njihovih znanstvenih prirepaka, te samoproglašenih znanstvenih veličina i stručnjaka stvorena današnja, Krležina, KOMPAKTNA VEĆINA MINORNIH POJAVA.
Je li tu kraj? Srećom nije.
Odjednom se znanstvena javnost počela okretati, izašla je iz svog udobnog konformističkog stava da se iz prikrajka samo podsmjehuje na izrečene gluposti. No shvatila je i važnost i ozbiljnost trenutka i nije bilo vrijeme za šutnju.
Počela je jasno i glasno govoriti i ukazivati na dvije temeljne znanstvene istine.
Prvo: struku i znanost stručnjacima i znanstvenicima koji se time bave (a u Hrvatskoj i izvan nje ih ima dovoljno, jer znanost nema granica).
Drugo: jednako bitno je znanstvena kritičnost. Ona je nužna i pobuđujuća u raspravama, ali ona se ”mora” temeljiti na znanstvenim dokazima i jedino je mogu oboriti novi znanstveni dokazi.
Samo izborom takvih stručnjaka i znanstvenika greške će biti i prihvatljive i razumljive.
Tome nema zamjene iako u našoj sredini takav pristup i dalje ”gori”.
Ne ulazim u razloge i dalje vladajuće kompaktne većine minornih pojava u našoj sredini. To ne treba zanemariti već se svakodnevno jasno i javno određivati prema takvim skupinama.
Međutim unatoč teškoj situaciji i potpunom nedostatku empatije mnogih oko nas svjestan sam i sretan jer postoji kritična masa ljudi znanstvenika i stručnjaka koji ne odustaju i idu naprijed.
Eppur si muove.
Volio bih da je ovaj istup znanstvenika doživio i Krleža.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.