Dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam

Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”.

A samodopadno klaustrofilna i ksenofobna, hrvatska kleptoplutokracija sve više gubi živce, sada zbog tvrdokornog nastojanja lokalnih zajednica i javnosti i medija da se smjesta počne temeljito zidati Nova Petrinja, a policijsko-sudski istraži kako su to ”obnovljene” kuće od 1995. do 1998.

Sada cirkulira tv-prilog Ive Lončara, nažalost već pokojnog urednika dugogodišnje poljoprivredne emisije HTV-a, kako domaćin u selu Strašnik na Baniji (jedan od epicentara posljednjih potresa) te 1998. prstom skida ”nosivi” zid svoje ”obnovljene” kuće koji se pretvara u prah, a trumpovski autokrati histerično mrmljaju da je nastupila zastara. Biva, pojeo vuk magarca.

Nije tu ništa novoga, naprosto, nastavlja se sveopće uguravanje UDESNO (desno je desnica, desno je sredina, desno je i ljevica, to jest ono što je od nje ostalo).

A jedina dinamična, bezobzirna snaga na domaćim i inim horizontima, ako baš hoćete nešto kao francuski revolucionari 1789. ili ruski 1917., je suverenizam, populizam, manihejsko-lukrativni pokret koji je već iskopao grob zapadnjačkoj demokraciji. Odnosno, dvjema njenim lipsalim kobilama, demokršćanstvu i socijaldemokraciji.

Ta gibanja bujaju od Atlantika do Urala. TO je pravi postmoderni fašizam, kakav je nekad zamišljao Duce! A kome je draže, to je nacional-boljšoj-lumpen-nacifašizam!

Ča je još novega? Štijen đornale, foje, naše i druge, i – ne kapin un tubo! Se štupin kako i pura govnetu. ”Ča se štupiš kako pura dreku”, se reče u Istri, stvar gotovo semiotičkog, kulturalnog čina: Pura (tuka) vidi drek, pa onda čudeći se, filozofski obilazi ga i raspravlja, sama sa sobom. I s drekom

Ča je još novega? Štijen đornale, foje, naše i druge, i – ne kapin un tubo! Se štupin kako i pura govnetu. ”Ča se štupiš kako pura dreku”, se reče u Istri, stvar gotovo semiotičkog, kulturalnog čina: Pura (tuka) vidi drek, pa onda čudeći se, filozofski obilazi ga i raspravlja, sama sa sobom. I s drekom.

Tako se poput tuke zapadnjačka demokracija ne može načuditi samoj sebi: Dobijesa, veli ona, Zid je pao, tranzicija je obavljena, plus demokratizacija, plus faktična lustracija, pa zašto se onda po parlamentima i trgovima nadmeno šepire populisti?!

Ma zato što su oni neizbježan vaš porod, porod filistarskog liberalizma, demokratskog, dakako, kao i Duce i Führer. Ista marmaglia (svjetina, rulja) sada nosi na plećima vlast od Baltika do Jadrana do Crnog mora, i onda se abortirani wannabe fireri današnjice čude, kao pura dreku, što narodi ne žele biti sretni podanici koji ih adoriraju. Magnafoghi&vendicazzi – gutači vatre i prodavači pimpeka.

Ma to što je danas, skužio je Kavafis u Aleksandriji prije više od stoljeća. Prepričavam stihove: Zašto senatori na trgovima okupljeni čekaju, zašto zakone ne donose? Zato što barbari dolaze, a barbari kada dođu zakone će donositi. Ali, okončava pjesmu Kavafis: Avaj, barbari doći neće, a barbari su bili neko rješenje.

Kolosalna slutnja o strahu od barbara, međutim, odbija vidjeti nove barbare, a evo ih tu među nama, s nama, u nama. Zapravo nad nama: vladaju, kradu, lažu.

A nisu to ovi jadni, radišni, ponizni ljudi iz Azije i Afrike, koji dolaze na Zapad po koru kruha: to su naši najbolji sinovi koji su sarčili, prolumpali, prokockali baštinu generacija predaka. I jedino što ohrabruje, to su ovi ljudi koji pomažu ljudima poslije potresa.

Trg postaje Parlament, a Parlament postaje Trg. Tko to može zaustaviti? Nitko!

Dvije posestrime zapadnjačke demokracije, demokršćanstvo i socijaldemokracija, su samo dvije ostarjele dame, koje se, doduše, održavaju na maskenbalu – piling, lifting, liposukcija, mideri i korzeti, kreme i puderi i masaže i saune i gombanje (kako su se nekad nazivale sve te gimnastike). I onda se te dvije dame otimaju o naklonost liberal globalističkog managera, mladog i tutto-boss-ferrari-itd. big brothera, a on s visoka tumači rješenje.

Ovi novi fundamentalisti su energični i dinamični akcijaši koji imaju rješenje za sve. Hoćeš metalni otok pored Izole, evo ga. Hoćeš most Ancona-Zadar, evo ga. Miami like city na Čiovu? No problem! Hoćeš izbaciti prljave barbare koji oduzimaju koru kruha tvojoj djeci – stranci Kusch und Platz und Marsch Rauss!

Kršćanski socijalizam? Još se Edvard Kocbek, kršćanski socijalist, sjajni pjesnik, prozaist, filozof, partizan, na smrt zamjerao i slovenskim klerikalcima i komunistima spajajući Isusa i Marxa.

Ma ča to ja vami povidan? Ma šta je ovo? Ima li tu netko normalan?

Nema! Sve je i svud oko nas i u nama paranormalno, kretensko, metafizičko i patriotsko brbljanje, dakako, ”politički korektno”, gotovo bi sve ovo bilo virtualno kada ne bi bilo krvavo stvarno (bloody real).

Evo, Đavo se iz američkih užasnih filmova strave i užasa fino ugnijezdio na govornice, a ne samo propovjedaonice; ma ovi svit je skroz na skroz porebambija!

Oni nas ozbiljno uvjeravaju u Zlo kao Đavla. Ali ne s oltara, gdje je to legitimno, nego s govornica parlamenata! Za pozvizdit! Ma onda valja virnuti u to Zlo, The Evil, samo ono nije Tamo, nego Tu.

PROLAZ ZA PAKAO na Zemlji već je probijen, pakao je došao, iz sebe, u nas; virtualna autocesta iz Hada kroz Svete Roke u planinama naših zabluda uvodi ravno i izravno u idilični naš dosadašnji raj na zemlji.

Ma andemo tutti quanti ingrumar cazzimarini; ča će reći poli nas drugih croato-veneti, ma homo svi skupa brati kacimarine, ergo, morske nježnike, da me razume i drugi! Ilitiga, ča bi reka Franci Blašković: FUMA FUME LA TROMBETA DE RUDARI.

Impotentna i inkompetentna zapadnjačka demokracija ne može se spasiti od vlastite propasti u koju ju vuku Amerika i Engleska, gigantski šverc drogom, oružjem i ljudima, kineska ekonomska invazija, vlastiti naš EU-Ustav kojeg-nit-ima-nit-nema, galopirajuća nezaposlenost i kolaps industrije, i onda ča?

Najprije Srebrenicu pod tepih, onda loviš sitne švercere po Trešnjevačkom placu, onda kreneš na pijane šofere. Pa na migrante. Pa na novinare. I odlučiš razbiti ”stakleno zvono” da ne moraš batanu vezati za vrh turina u Vodnjanu, najvišega u Istri i okolici, kad otopljeni Arktik poplavi svijet, tako što ćeš smanjiti snagu automobila, pak manje CO2 će poj u ariju, a sva euro-auta skupa truju manje nego jedna čeličana ili termoelektrana…

A manekeni i balunjeri Les Chefs govore kao filozofi i opinion makers, mi novinari objektiviziramo kao državnici, a državnici govore kao gorile po turbofolk klubovima od Vardara sve do Triglava.

Ovo je sve inšempjano! A influenceri se na sve to ispišaju. I onda se valja pokrit ušima i mučat! Ma va in malora tua, va, daj skokni mi čas po škatulu španjuleti, ali se ne vraćaj!

Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”

Tko to tamo desnom kroči/ lijeva! lijeva! lijeva! – pisao je Majakovski u revolucionarnim zorama, kada je svjetski proletarijat mislio da stvarno stvara novi svijet. Gotovo stoljeće kasnije, kanda svi koračaju desnom.

Ma ovo su samo staračka zvrndanja. Valja nama svima bit post-moderan, barem, kada već nismo poslušali Maka ”valja nama preko rijeke”. Ili već post-post-post moderan? Jer vele mi ovi pismeni da nije više moderan postmodernizam. Donke, ča je sve ovo? Manikomijo? Cirkus Medrano, bez akrobata sa svem samim pajacima?

I dok balkanski etno-banditizmi ”tranzitiraju” u primordijalni ”liberal”-kapitalizam, to jest ”ne divljački kapitalizam, nego divljaštvo” rekao bi Vidić; europski nacional-populizam zapravo je jedina nova struktura, koja crpeći novu snagu u rasizmu, u klerikal-fundamentalizmu, privlači mase birača, napose u ljevičarskim biračkim zonama, među nezaposlenima, radništvom, činovništvom…

A europska (bjelačka, kršćanska, građanska) inteligencija, posve izvan vremena i prostora, blebeće politički korektne eskapističke floskule,

zatvarajući se, kao Theodor Adorno za uspona nacizma, u svoje estetične i etične kule bjelokosne. U redu, OK; kule od plastike!

Umberto Eco, na upit zar ne treba inteligencija RJEŠAVATI KRIZU, bio je odgovorio – ne, inteligencija treba PROIZVODITI KRIZU. Tako je rek’o Eco!

Kamo gremo – u atomizirane neofeudalističke zajednice zaštićene od nas (stada, stoke, marve, raje, fukare sirotinjske) armija ”zaštitara”!

Sjetih se kako nas je Pasolini, uzalud, upozoravao:

A što se budućnosti tiče,
oslušni njene fašističke sinove
kako jedre na lađama
nove prahistorije.

(U ovom sam zapisu ponovio neka mjesta iz mojih davnih tekstova za Feral Tribune, s nadnaslovom Prolaz za pakao).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora