novinarstvo s potpisom
Najduža je noć iza nas. To znači da će odsad dani biti dulji, da je svjetlost nadvladala tamu i da je došlo vrijeme Svjetla. Velik događaj za prirodu, a velik i za čovjeka koji je dijelom prirode. I koji je biće simbola, koje vjeruje u svjetlost: post tenebras lux. Treba proslavljati velike događaje, a posebno praznik Svjetla. Jer svjetlo je simbol nadanja, rođenja, novog početka. Drukčijeg pogleda na svijet i na sebe. Vrijeme je za vjeru u ljubav. Božićno vrijeme.
Svjetlost je čovjekovo odrješenje. Razne religije, kao i brojne duhovne prakse, takvo odrješenje – prosvjetljenje nazivaju različitim imenima i označavaju raznoraznim simbolima. Stari su Kelti sigurno bili među najboljim promatračima prirode. Njihova je duhovnost bila intuitivna, a oblikovala se promatranjem okoliša s poštovanjem: šume, stabala (je li zbog Kelta moje najdraže stablo hrast?), potoka i rijeka, bunara… U njima su nazirali božansku prisutnost. A upravo su im te božanske prisutnosti pomagale u razumijevanju zapletenosti ljudske psihe, zbog koje zapravo i imamo praznike. Kako bismo dušu ispraznili od svijeta i prepoznali se u sebi, probudili, prosvijetlili, odriješili…
Kelti – a na njihovoj se kulturi, barem djelomice, temelji i naša civilizacija, koja je prihvatila njihova brojna obilježja – najviše su poštovali boga Luga. Bio je bogom svjetlosti i nadarenosti. Bio je onaj koji svijetli. Starodrevni praznik Lunas (1. kolovoza, Lughnasadh) svoje je ime preuzeo upravo od njega. Slavili su ga mnogi, a slave ga, na primjer, ponovno u hrvatskome dijelu Istre, u žaru svjetla, 1. kolovoza. Paljenjem kresova, koji donose plamen, dakle izgarajući svijetle.
U našoj tradiciji sada kažemo: Isus je svjetlo svijeta. Tko tu svjetlost slijedi riječju i djelom odražava Kristovu svjetlost, hoda u njoj i postaje ljubav.
Zato će večeras pjevati radosni glasovi pozdravljajući praznik Svjetla. Moleći da i njih obasja Gospodinova svjetlost, kao što je davno, u Davidovu gradu Betlehemu, obasjala pastire: Tiha noć, sveta noć,/Ponoć je, spava sve/ Samo Marija s Josipom bdi/ Divno djetešce pred njima spi/ Rajski resi ga mir…
Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi.
Takav osjećaj, u našem hospiciju pod ljubljanskim brijegom Golovcem, takvo sjećanje na nadu, takav siguran zagrljaj i osjećaj doma početkom rujna zaželjela je mlada žena. Ispunjenje njene želje tog ljeta za mene je bio najljepši doživljaj, i u ovo ga božićno vrijeme želim podijeliti s vama. Priču ću vam ispričati onako kako sam je zapisala.
Bio je topao, vreli rujanski dan, kada je u njenu sobu ušao kućni liječnik pripremljen na to da će joj, ovoga puta, reći cijelu istinu – njeno je vrijeme isticalo i neće još dugo. Poslušala ga je, ona, žena s licem djevojčice i dušom punom čežnje. I zapitala: “Dakle, uskoro ću umrijeti?” Bilo mu je teško, njemu liječniku, koji iz dana u dan nosio breme teško bolesnih i umirućih, u kući hospicija, i zna od kolike je važnosti istina posljednjih dana. Pomilovao ju je po licu i rekao kako ne može reći točno kada, ali da će uskoro otići…
Medicinska sestra, topla, nježna, zaštitničkog naručja, ugledala je suze kako klize niz lice krhkog bića koje je odlazilo. Nježno ju je zapitala: “Biste li još nešto željeli?” A ona je tiho, tiho odgovorila: “Nadala sam se da ću dočekati Božić. Tako sam mu se radovala…”
Božić? Božić je sveto obredno vrijeme, kada se okupi obitelj i slavi Isusovo rođenje. To je vrijeme nade i radosti, kada darujemo upravo zbog toga kako bismo postali svjesni vlastitog bogatstva. Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama. Nikada, ni u najtežim vremenima, ako osjećamo blizinu, nitko nije sam…
Sestra je brzo reagirala i organizirala kićenje božićnog drvca, pečenje mirisnog kolača, a socijalna je radnica pozvala rodbinu.
Poslije podne, usred rujna, cijela je kuća mirisala po pinci i svijećama, u sobi umiruće, s prelijepom smrekicom, punom zlatnih i crvenih kuglica, pod koju su bile postavljene jaslice, gurali su se rođaci i za nju pjevali božićne pjesme. Dobila je i darak, prelijepi darak: providnu bijelu bluzu s nabranim kratkim rukavima, koja je izgledala kao da je na božićno veće skinuta s nevinog anđeoskog tijela.
Bila je sretna. Na njeno se lišce naselila nježna ljepota, blago joj zarumenjevši obraze, u očima joj upalila sjaj, oblila je toplinom i radošću, dok je njeno srce pjevalo. Mama je ostala uz nju i onda kada su drugi otišli, onako kako je bila uz nju u dječjim božićnim večerima. Prilegle su, a njeno je bolesno tijelo sačuvalo uspomenu na Božić, njenu najdražu svetkovinu. Kako je lijepo bilo, proslavila ga je tako raskošno! Duša joj je bila obgrljena i znala je da nije sama.
Kad je sestra ujutro, polagano, otvorila vrata, ugledala je lijepu, milu djevojku s osmijehom na usnama. Ali grudi joj se više nisu dizale, nosnice se više nisu širile. Bila je mrtva.
U lijes su je položili u providnoj bijeloj bluzici s nabranim kratkim rukavima. Bila je nebeski lijepa, poput anđela u božićnoj noći.