Ubijanja iz prošlosti i ubijanje budućnosti

Jedva čekam kad će završiti rat u Bosni i Hercegovini i kad će novi ljudi početi vraćati potamnjelo dostojanstvo i čast ove države.

Za one koji nisu u toku, malo pojašnjenje: ne, rat je kod nas još u toku. Biće okončan tek onda kad ga nacionalne politike odbace i učine prezrenim u javnosti. Zasad Bosna i Hercegovina proizvodi više mržnje i iracionalnosti nego čovječnosti i vlastitog dostojanstva.

Čast države ogleda se u njenom odnosu prema časnim ljudima, naročito onim koji nikad ne vide sunce dok rade. Po tom kriteriju mi smo nečasna država.

Nekad se sa mnogo više razumijevanja, pažnje i poštovanja govorilo o rudarima. Danas su naši rudnici slika srama vremena i odraz hroničnog odsustva ljudskosti i pravde.

Uprkos svemu, neiskvareni i skromni rudari vrijedno rade i prednjače u solidarnosti i pomoći drugima. Poznati su i kao najčešći dobrovoljni davaoci krvi.

U Bratuncu, blizu Srebrenice, neke lokalne vucibatine, po nalogu vlasti u Republici Srpskoj, postavile su iznad magistralnog puta veliki reklamni panel sa fotografijama Ratka Mladića i Milorada Dodika. Neko je otkrio da su obojica rođeni 12. marta pa se starom i novom ”heroju” zajednički čestita rođendan

Pluća su im čađava, ali krv je čista pa daju ono što imaju. Niko nije tako solidaran kao onaj ko nema.

Država se igra s njima, gazi njihovo dostojanstvo, uzima im što stigne i pušta ih da ginu.

Umorni od nebrige i poniženja, 12. februara ove godine odlučili su stupiti u generalni štrajk, a njih dvadeset očajnika u štrajk glađu. To što su brzo počeli padati u nesvijest nikog nije iznenadilo.

Bolno je bilo gledati te odbačene, iscrpljene i dostojanstvene ljude kako potištenim očima od vlasti traže gram razumijevanja kojeg ne nalaze. A oni samo žele biti redovno isplaćeni za rad od kojeg mnogi bježe.

Ali još je bolnije biti svjestan da se nikad niti jedan politički dužnosnik nije pojavio među rudarima niti riječ progovorio o tome šta bi vlast trebala uraditi da im se vrate prava i poboljšaju uslovi za rad. Niko nije gluh kao onaj ko ne želi čuti.

Zemlja koju ne zanimaju život i patnje radnika nema budućnosti i osuđena je na dugu agoniju. Pa neka ovih nekoliko riječi o tim ljudima-herojima bude podrška svih nas koji se ne mirimo s nepravdom koja im se tako nehumano čini.

Politika redovno šuti i naspram nedaća drugih odbačenih radnika, poljoprivrednika, proizvođača i svih časnih hljebotvoraca koji bi trebali predstavljati bogatstvo naroda i države.

Politika kod nas ne osjeća tuđe bolove, ona ih proizvodi.

Međutim, kad su posrijedi politički sukobi i prizivanje ratnih sukoba, stvari stoje potpuno drukčije.

Koliko su političari šutljivi i neaktivni kad treba sistemski riješiti životne probleme ljudi, toliko su aktivni i bučni kad treba ljudima sistemski zagorčati živote.

Jedine teme koje sve tri strane zanimaju su sjećanja na rat, sijanje mržnje, veličanje sebe kao oličenje patriote i srozavanje drugog koji je oličenje izdajnika. A sve to praćeno zamagljenim finansijskim marifetlucima koji su suština i smisao svega.

Uzećemo samo posljednji primjer: u Bratuncu, blizu Srebrenice, neke lokalne vucibatine, po nalogu vlasti u Republici Srpskoj, postavile su iznad magistralnog puta veliki reklamni panel sa fotografijama Ratka Mladića i Milorada Dodika. Neko je otkrio da su obojica rođeni 12. marta pa se starom i novom ”heroju” zajednički čestita rođendan.

Ta gnusna provokacija, ko zna koja po redu, osmišljena je zapravo da se javnost ”zabavi” marginalnim pitanjima i da situacija u zemlji opasno uzavri.

Za one koji nisu u toku, malo pojašnjenje: ne, rat je kod nas još u toku. Biće okončan tek onda kad ga nacionalne politike odbace i učine prezrenim u javnosti. Zasad Bosna i Hercegovina proizvodi više mržnje i iracionalnosti nego čovječnosti i vlastitog dostojanstva

Sve se odvija po odavno osmišljenom scenariju gdje u sekundi krene žestoko sučeljavanje dviju strana, tačnije suludi međunacionalni verbalni sukob oko tričarija. A mediji više nego revnosno to sve prate, kako bi se što više ljudi zarazilo našom religijskom koronom.

Političari tada ožive i utrkuju se ko će bolje dijeliti lekcije iz patriotizma i ko će više povrijediti onog drugog. To, navodno, njihove istovjerne mase puno vole! Izbori pokazuju da to nije baš netačno, ali ova tema zaslužuje posebnu kolumnu!

Jadna je zemlja koja se više uzbudi zbog jedne idiotske čestitke nego zbog teške sudbine radnika, poljoprivrednika, rudara…

Drugi primjer. Krajem aprila prošle godine federalna vlada uvezla je, preko firme koja se bavi uzgojem i prodajom malina, 100 preskupih respiratora iz Kine. Odmah se otkrilo da su neupotrebljivi i da je posrijedi sumnjiva i kriminalna rabota u kojoj je država izgubila 5,3 miliona eura.

Naš svijet jest dobroćudan i teško ga je naljutiti, ali ovo mutno zamješateljstvo ipak je prevršilo neke mjere. Ljudi umiru, a vlast krade i doprinosi novom umiranju.

Javnost se stoga uzburkala pa je trebalo posegnuti za uvijek pouzdanom nacionalnom spornom i svađalačkom temom. Kad dijete plače, treba mu dati neku igračku da s njom maše i privremeno se umiri.

Zato su odmah početkom maja, po nalogu s vrha, portali izbacili stotinu puta ponovljenu i poznatu vijest da je Gojko Đogo u jesen 1991. godine, u telefonskom razgovoru s Radovanom Karadžićem, kazao ”to sve treba pobiti”, misleći na Muslimane.

Karadžić i Đogo su moralne nakaze, i to nije sporno, ali kakve oni veze imaju sa velikom državnom pljačkom u režiji ”patriota” trideset godina kasnije?

Umjesto da se ozbiljno bavimo problemom ugroženih života i egzistencije radnika, umjesto da se uhapse vrli ”patrioti”, nametne se besplodna i beskrajna priča o neprijateljskom zlu iz prošlosti. I sve se zaboravi jer je odavno stvorena dovoljna doza mržnje od koje se lako obnevidi.

Tako u ovom zapuštenom i mrzilačkom ambijentu već decenijama žive građani Bosne i Hercegovine. Isti oni koji su krivi za sve zlo i sve negativnosti koje svakodnevno padaju po našim sve lomljivijim leđima, ne prestaju trovati svoje građane krvavim sjećanjima koja treba da odvrate pažnju od nepočinstva trovača.

Zanimljiv komentar povodom rođendanskog bilborda dao je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, Emir Suljagić: ”Moji sugrađani se zbog ovakvih stvari zabrinu. Meni je, pak, uvijek drago da na istom mjestu vidim Dodika i Ratka Mladića. Na isto mjesto (sic!) i pripadaju”.

Ne znam šta tu može biti drago Suljagiću, naročito ako se zna da pripada tužnom nizu mladih srebreničkih tragičara koji su kao dječaci spoznali zlo i stradanja u vlastitoj porodici. Ali barem je iskren. Drago mu je što se plakat pojavio da bi se imao s kim prepucavati i učestvovati u trovanju atmosfere.

A kad doda da ”to što četnici u istočnoj Bosni oštre noževe otvoreno imamo zahvaliti Tužilaštvu BiH i Gordani Tadić, koji su zauzeti pravosudnim etničkim čišćenjem u Sarajevu”, postaje jasno da on ima dva cilja: koristeći univerzalnu bol želi unijeti strah i mržnju u stanovništvo i politički se obračunati sa suparnicima.

Kako bi lijepo i korisno bilo da urednici informativnih programa medija pošalju instrukciju da se ignorišu i ne citiraju besmislene i štetne fraze pune nebuloza, uvreda, mržnje, netrpeljivosti… Ali to sve je udarna pesnica vlasti pa će moja želja još dugo biti san.

Prvog marta, na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Suljagić je spektakularno najavio istraživački projekat koji je nazvan ”Genocide Papers / Transkripti genocida”. Projekat je najavljen kao skup pretraživih stenograma sjednica Narodne skupštine Republike Srpske od 1991. do 1996. godine, gdje se, tvrdi se, nalaze dokazi o pripremanju genocida u Srebrenici.

Ono što se nije kazalo u saopštenju, a što nije ni korektno ni u skladu s naučnom deontologijom, čini mi se važnim ovdje navesti.

Svi dokumenti koje Memorijalni centar ”otkriva” odavno su dostupni javnosti u arhivu Narodne skupštine RS-a. Sve je to davno istraženo, preslušano i pročitano u Haškom sudu, a poznati američki istoričar Robert Donia angažiran je da pregleda dokumentaciju u svojstvu eksperta suda u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

On je 17. marta 2008. godine sudu uručio obimnu dokumentaciju s navodima iz govora u Skupštini Republike Srpske od 1991. do 1996. godine, navodima koji najviše kompromitiraju poslanike.

Razvrstao ih je vrlo pregledno po temama: Politički ideali čelnika Skupštine i poslanika, Strateški ciljevi Srba, Odnosi među srpskim političkim cjelinama, Regionalizacija, Policija: MUP i službe državne bezbjednosti, Vojne i paravojne formacije, O ratu i Demografija i migracije.

Isti materijal korišten je u procesu protiv Radovana Karadžića. U međuvremenu je Donia, 2012. godine, objavio knjigu na našem i engleskom jeziku ”Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996. Izvodi iz izlaganja poslanika Skupštine Republike Srpske kao dokazni materijal na Međunarodnom krivičnom tribunala u Hagu”.

Ako se zna da na osnovu ovih odavno poznatih i proučenih dokumenata Sud nije donio odluku kojom bi kaznio Srbiju za agresiju ili bilo koga za genocid postavlja se pitanje šta je cilj ovako nepotpune, a pompezne najave o objavljivanju dokumenata iz Skupštine RS-a?

Bolno je bilo gledati te odbačene, iscrpljene i dostojanstvene ljude kako potištenim očima od vlasti traže gram razumijevanja kojeg ne nalaze. A oni samo žele biti redovno isplaćeni za rad od kojeg mnogi bježe

Nema sumnje da su mnoge riječi iznesene na sjednicama Skupštine porazne za Srbe i da će ostati crna mrlja u srpskoj prošlosti. Još je poraznije spoznati da su Srbe tokom rata vodili pogrešni ljudi i pljačkaši koji su drugima činili zlo, a svom narodu sramotu. Ni drugi narodi, doduše, nisu bili bolje sreće.

Bilo kako bilo, neko je smatrao da je važno da u godinama pred nama, u pauzama velikih političkih neuspjeha i sramota vlasti, mediji budu preplavljeni citatima svih nedostojnosti izrečenih u periodu od 1991. do 1996. godine.

Da se održi poželjan nivo netrpeljivosti i mržnje i da se stvore nova lica koja bi, poput jedne gospođe iz centra Sarajeva, povodom donacije vakcina iz Srbije, kazali: ”Prije bih umrla nego primila vakcinu iz Srbije!” Na stranu što vakcina nije srpska i što bi ona vjerovatno prva ugrabila vakcinu ako bi do nje došla, ona je dobar primjer uspješne implementacije projekta sijanja otrovnog sjemena mržnje.

Porazno je uvidjeti da četvrt stoljeća poslije kraja rata armija ljudi ne dozvoljava milionima građana da nađu spokoj i ostave po strani bolna ratna sjećanja koja im potkopavaju budućnost.

Kultura sjećanja je veoma važna, pogotovo u društvu koje je proživjelo rat. Kroz racionalnu kulturu sjećanja i iskreno javno kajanje čisti se sve ono što je nezdravo u društvu i stvaraju osnove za zdrav i stalan napredak.

Međutim taj tako neophodan i spasonosan proces moraju voditi savjesni ljudi.

Trenutno se ni na jednoj od triju nacionalnih grupacija ne nalaze ljudi kakve očajnički tražimo da vode taj proces. Zato nam ništa drugo ne preostaje osim biti strpljivi i gajiti istinsku kulturu sjećanja gdje god stignemo, čekajući da prođe period nekulture sjećanja koji već predugo traje.

Poput pandemije i ovo će valjda proći.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora