Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (4)

6.4.Baština kao roba ili kako je upropastiti

Osviješteno, živo kulturno stanje garancija je preživljavanja identiteta u en­tropijskim globalizacijskim procesima i brana akulturaciji, diskulturaciji i in­ternacionalizaciji kultura. Ukratko, živa vlastita, stvaralačka kultura barijera je protiv suvremene barbarizacije, koja se događa kroz konzumerizam i sveopću merkantilizaciju svijeta.

Mr. Joško Belamarić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, upozorava kako je na ”6.300 kilometara hrvatske obale, do 60-ih godina prošloga stoljeća, bilo sagrađeno 120 kilometara. Do 2000. godine još 700 kilometara, a planirano je dodatnih 700 kilometara. Poznato nam je također da su se mnogi političari ubacili u posao s nekretninama.”^[i]

Borba protiv golemog novca je jalov posao jer novac ujedinjen s (nametnutom) krizom nameće neupitno stajališe da sve ima cijenu.

Svaki baštinski lokalitet može postati tematski park: mišljen za zabavu i sa (zato) poboljšanom baštinom.

Kako zadržati stanovnike u historijskim gra­dovima poput Dubrovnika? Tako da se u njima zadrži život. Da lokalna kultura ostane živa. Da stanovnici tamo žele živjeti.

Ne mora biti niti je igdje napisano da je prosječno izdvajanje za kulturu, u ve­ćini država manje od 1 % BND-a. Možda već pitanje ozbiljne orijentacije na održivi razvoj sadržava ujedno i odgovor ima li novca

I Venecija je (ponovno) pala: ovaj put da bi postala spomenik sebi, da bi u svojoj budućnosti samo igrala sebe.

U praksi ništa od toga nije održivo bez dobre i javnom dobru predane uprave i bez ozbiljnih ograničenja profitu.

Historijski gradovi padaju, jedan za drugim, u ne­koj vrsti groteskne ulične borbe, kuća po kuća, da bi postala vlasništvo klase koja je proizvela siromaštvo i uništila srednji, građanski sloj.

Korporacije i banke zapadnog svijeta stekle su privatizacijom bogatstva bez presedana, deregulaci­jom su uklonili propise koji su stajali na putu spekulacijskim (ali i doista spekta­kularnim) zaradama, socijalizirali su sve namjerno stvorene goleme dobitke, po­većali su stručnost radnika nemilosrdnom selekcijom, povećali su broj radnih sati i produljili radni vijek, skratili odmore, smanjili plaće, prisilili osiromašenu državu da uveća davanja … Đavolski circulus vitiosus počeo se vrtiti. Profit je po­šao na mnoge pohode, a jedan od ciljeva postala je i baština.

To su alarmantne činjenice koje bi i nas mogle pretvoriti u odbačenu destina­ciju jer je iz razvoja isključeno nastojanje harmoničnosti i morala, kakav opisuje paradigmu održivog razvoja.

Glavne uzroke ove opasnosi u nastajanju nema potrebe nabrajati. Ipak, valjalo bi ponoviti svima, na razne načine i prilagođeno njihovim argumentima i interesima: kad vam se čini da drugi uživaju u raju pro­speriteta, a vi promrzli cvokoćete u svojem čistilištu, shvatljivo je da ćete htjeti bar odškrinuti vrata vrućeg pakla KULTURE – ROBE. (Kad se već sve dade prodati na rasprodaji, netko gladan brzog profita to će i učiniti.)

Ipak, nemojte ih širom otvoriti! Iza te ambicije, kad je riječ o baštini i kulturi, stoji industrija zabave, pa čak i industrija baštine (kao nešto blaža nevolja), ali one su pakao kiča i brze zarade!

Bez znalaca i jake državne regulative (pa makar, naizgled nesimpatično, mo­rala posegnuti za centralnim odlučivanjem jer štiti od lokalnih labirinata korup­cije), Hrvatska se može pretvoriti u svoju karikaturu, u bezvrijedno zabavište dokonih, koji će, kad upropaste sve vrijednosti i kad im destinacija dosadi, samo pokupiti svoju prtljagu i krenuti dalje.

Mi živimo u kulturi potrošnje i odbaciva­nja.

Ako se posao planiranja u kulturi i baštini prepusti amaterima među politi­čarima i poduzetnicima, malo je vjerojatno da će izbjeći zamku koju bih, nam­jerno sasvim neznanstveno, nazvao sindromom Mrduše Donje: nema te vrijed­nosti koja ne može biti upropaštena manjkom stručnosti, znanja i ukusa.

Borba protiv golemog novca je jalov posao jer novac ujedinjen s (nametnutom) krizom nameće neupitno stajališe da sve ima cijenu. Svaki baštinski lokalitet može postati tematski park: mišljen za zabavu i sa (zato) poboljšanom baštinom

Hrvatskoj predstoji, unatoč zavidnoj pažnji koju trenutaćno pridaje muzejima u njihovoj obnovi i osnivanju, veći, ambiciozniji državni strateški napor da u nekoliko godina uspostavi bar nekoliko desetaka, možda i skromnijih, ali zato dobro ciljanih projekata koji će podići razinu interpretacije zemlje: centri za po­sjetitelje, posjetiteljske atrakcije, tematski parkovi, znanstveni centri, interpreta­cijski centri, izložbeni centri, turističke atrakcije, pa čak i zabavni parkovi na temu baštine.

Lako će se dogoditi ono što već godinama uočavamo kao trend, da se lokalne sredine olako okreću manifestacijskoj ponudi i iz nekog razloga (neka mi bude oprošteno spomenuti banalnu pojedinost) smatraju da je u osku­dici najbolje novac potrošiti na skup vatromet i gladijatore s oklopima od de­belog staniola, koje je napravio lokalni ”artišta”.

Osim buke i kiča, malo je do­dane vrijednosti turističkom proizvodu. Iz tog nerazumijevanja nastaje poplava festivala, a rijetki su oni koji su dovoljno skupi ili dovoljno kreativni da budu pametan utrošak novca i da predstavljaju dugoročno isplativo ulaganje.

Nijedna baštinska djelatnost nije profesija pa se takvo što, među ostalim, vidi i po činjenici da ne postoji licenca za obavljanje tog posla. Nekako se dogo­dilo da sve do nedavno nismo ovo osjećali kao problem.

Ipak, kako javna me­morija postaje važnijom, tako se i izazovi čine delikatnijima; teško će nam biti prihvatiti da svatko može napraviti muzej, ali to jest svačije pravo. Dakako, pro­pisi će onemogućiti da bude nužno financiran iz javne riznice, ali svejedno, prije ili poslije morat ćemo uvesti neka društvena pravila. Javna memorija u privat­nom, posebice amaterskom poduzetništvu može biti opasan kič i politički šte­tno djelovanje. Akreditacija će biti jedno od rješenja, ali to je delikatna i duža tema.

Amatere bi valjalo zamoliti (obrazovanjem i kulturnom akcijom), kao i zako­nom ograničiti da, ako je ikako moguće, ne budu ”kreativni”.

Amateri su prirodne žrtve svih zabuna. Opća je preporuka amaterima, bilo da je riječ o tra­dicijskim obrtima ili gradnji kuća, da traže pomoć stručnjaka.

Opći je savjet: samo napravite ono što vam savjetuju predci i tradicija ili pak stvar prepustite profesionalcima. Brzina promjene, akulturacija i diskulturacija, s medijima koji ne vjeruju u svoju moć i neotkrivene mogućnosti, čine svoje.

Predci su u glavama utihnuli, vidi se na svakom koraku. Ništa nisu uspjeli savjetovati svojim nasljed­nicima: mudre tradicije gradnje nestale su pod prozaičnim okolnostima nedo­statka znanja, (kojiput) nedostatka novca, a uvijek nedostatka ukusa.

Dakle, kako djelovati kad se predci u nama jedva čuju, a kada su zahtjevi golemi?

• Povećati osobno znanje i provjeravati ga sa stručnjacima
• Obavijestiti se o ponuđenim mogućnostima
• Povjeriti posao ekspertima s iskustvom
• Obratiti se javnim ustanovama, kojima je zadatak da čuvaju i tumače gla­sove predaka
• Obratiti se agencijama, fondovima, vladinim uredima i građanskim udru­gama

Bez znalaca i jake državne regulative (pa makar, naizgled nesimpatično, mo­rala posegnuti za centralnim odlučivanjem jer štiti od lokalnih labirinata korup­cije), Hrvatska se može pretvoriti u svoju karikaturu, u bezvrijedno zabavište dokonih, koji će, kad upropaste sve vrijednosti i kad im destinacija dosadi, samo pokupiti svoju prtljagu i krenuti dalje

Samo, ta ponuda mora postojati i biti ohrabrena što subvencijama, što be­splatnom ekspertizom, a što medijima i političarima koji moraju zagovarati vri­jednosni sustav koji daje tradiciji zasluženu počast, ne u ime nacionalne mitolo­gije, nego naprosto za vlastito samospoznavanje, ponos – za vratiti izgubljeno: nadomjestiti zašutjele pretke znanstveno osnovanim, ali komunikacijski defini­ranim baštinskim ustanovama i njihovim konkretnim uslugama.

Ne zna li netko neki zaboravljeni tradicijski napjev, nek on ostane zabilježen u muzeju.

Ako netko ne zna kako (možda i zašto) pokriti tradicijsku kuću slamom, trebala bi znati kustoska, tj. konzervatskorska služba.

Ako pak treba napraviti doku­mente za subvenciju ili poskrbiti za projekt koji podešava tradicijsku kuću no­vim, suvremenim potrebama, neka budu spremni stručnjaci koji će priskočiti u pomoć.

U općim društvenim troškovima to je malen izdatak, ali je, a to je političko i društveno pitanje, džep iz kojeg se novac vadi premalen.

Ne mora biti niti je igdje napisano da je prosječno izdvajanje za kulturu, u ve­ćini država manje od 1 % BND-a. Možda već pitanje ozbiljne orijentacije na održivi razvoj sadržava ujedno i odgovor ima li novca.

Definiramo li razvoj kao dugoročne i neizravne učinke na kvalitetu života, novca odjednom ima i mora ga biti.

 __________________________

[i] Damir Franolić – Ekokvarner, BETONIZACIJA OBALE, Građevinski lobi isplanirao veliko žde­ranje Jadrana 21. 04. 2008. Večernji list, Zagreb.

 

(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida
    •  Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje

> Svi tekstovi ovog autora