novinarstvo s potpisom
”Koristit ćemo novo pronađeno obilje prirode drugačije nego što ga bogati koriste danas i za sebe ćemo iscrtati životne planove drugačije od njihovih… Onaj rad koji će nam još preostati bit će što je moguće više raspodijeljen – u trosatnim smjenama, ili petnaest sati tjedno… Doći će do velike promjene u našoj etici… Vidim nas slobodne da se vratimo nekim najčvršćim religijskim i tradicionalnim vrijednostima – da je škrtost mana, da su kamate grijeh, da je ljubav prema novcu odvratna, da istinski hodaju stazama kreposti i mudrosti oni koji ne misle na sutra… Slavit ćemo one koji nas mogu naučiti kako najviše izvući iz sata i dana, divne ljude koji su sposobni trenutno uživati u stvarima”.
Zvuče li ove riječi kao da ih je izrekao neki utopist koji pojma nema o ekonomiji i o gospodarstvu? Kao da ih je izgovorio neki utopistički socijalist koji s gnušanjem gleda na kapitalizam? Moglo bi tako izgledati, ali istina je potpuno drugačija.
Riječi su to, ni manje ni više, nego jednog od najvećih ekonomista 20. stoljeća, Johna Maynarda Keynesa glavom i perom.
Keynes je te riječi zapisao 1930. godine u jeku Velike depresije u jednom kratkom tekstu objašnjavajući ljudima da je tadašnja kriza dio ciklusa unutar kapitalizma, ali da će ta kriza proći i da ćemo za sto godina, dakle 2030. živjeti upravo onako kako je gore opisano.
Taj se kratki tekst zove ”Ekonomske mogućnosti za naše unuke”.
Glavna je teza bila da ćemo za sto godina, ako znamo gdje idemo i koji nam je cilj, moći postići toliki stupanj blagostanja da ćemo morati raditi samo petnaest sati tjedno jer poanta ekonomskog razvoja je upravo težiti k životu u kojem ne radimo ono što moramo da bismo preživjeli već radimo ono što želimo.
Keynes nije znao da će se za deset godina od njegovog teksta dogoditi najrazorniji rat koji će uništiti ekonomiju mnogih zemalja, ali zato su neki drugi kejnzijanci izračunali da unatoč Drugom svjetskom ratu postižemo i danas stupanj ukupnog bogatstva koji je Keynes predviđao u svom tekstu.
Za devet godina dakle, sudeći prema najvećem ekonomskom umu 20. stoljeća, trebali bismo raditi petnaest sati tjedno i biti vođeni životnim načelom carpe diem.
Danas slavimo 1. maj, Međunarodni praznik rada, prisjećajući se radnika koji su se borili za osmosatno radno vrijeme.
Većina ljudi, barem na Zapadu, ili Sjeveru, kako god, danas ako radi, radi oko osam sati u prosjeku. Kažem u prosjeku jer mnogi ne rade, a htjeli bi dok drugi moraju raditi i više, a ne bi to htjeli.
Rad, odnosno da budemo precizniji posao, je i dalje velikoj većini jedini izvor prihoda od kojega mogu financirati sve druge aktivnosti u svojim životima. No danas na 1. maj u bogatom svijetu oko nas trebamo tražiti više od samog rada.
Trebamo tražiti kvalitetna radna mjesta. Kvalitetno radno mjesto nije određeno sadržajem rada već uvjetima u kojima se radi.
Budući da na radnom mjestu provodimo većinu svojih života radno mjesto ne smije biti strogo hijerarhizirano bez prava glasa o tome kako ćemo rad izvoditi, moramo se boriti za posebne uvjete i olakšice, ne samo za teški fizički rad već i za rad koji je monoton i repetitivan.
Kvalitetno radno mjesto ne odnosi se samo na staru podjelu manualnog i intelektualnog rada. Manualni rad može također biti kvalitetno radno mjesto ako ima gore zadovoljene uvjete. Prekarni rad može biti intelektualan, a da osobu samo ispunjava frustracijom i nezadovoljstvom.
Trebamo se boriti za univerzalni temeljni dohodak. Da svi građani samo zato jer su građani imaju određeni mjesečni prihod. Jedino na taj način možemo uistinu ostvariti jedno od temeljnih sloboda – sloboda zanimanja.
Ako moramo bilo koji posao prihvatiti bez obzira na to koliko je plaćen da bismo mogli podmiriti životne troškove teško da možemo govoriti o slobodi izbora.
Trebamo više uvažavati rad na održavanju i brizi. Kroz cijelu povijest posebno mjesto imao je rad kojim se nešto proizvodi dok je rad na održavanju i brizi bio smatran drugorazrednim.
Kant je to najjasnije ilustrirao kad je napravio razliku između proizvođača perika i brijača. Proizvođač perika je, po njegovom mišljenju, aktivni građanin jer proizvodi novi predmet – periku, dok je zanimanje brijača drugorazredno jer samo služi drugim uređujući njihovu kosu i bradu.
Moramo osvijestiti koliko je rad na održavanju i na brizi za druge važan i nužan. Pandemija nam je pokazala koliko su poslovi održavanja prostora i brige za ljude važni, a i koliko su potplaćeni.
I sa svim ovim ciljevima i dalje smo daleko od onog cilja koji je zamislio Keynes, a to je pravedna raspodjela bogatstva upravo zato da bi svi mogli živjeti ispunjene živote i raditi većinu vremena ono što žele, a ne ono što moraju.
Završit ću ovaj tekst riječima, koje nisu toliko vizionarske kao Keynsove, ali ipak zvuče daleko, još jednog ekonomista i nobelovca, Jamesa Meadea:
”Esencijalna značajka društva treba biti to da je rad stvar osobnog izbora. Neugodan rad koji se mora obaviti treba biti vrlo visoko plaćen da bi privukao one sa skupim željama. Na drugom su kraju oni koji se žele posvetiti potpuno nekomercijalnim aktivnostima, oni ne smiju gladovati već imati nešto reduciran životni standard… Kazalište, balet, pisanje, slikanje, sportske aktivnosti i sav onaj ”neproizvodni” rad, kako ga je Adam Smith nazvao, treba cvjetati na polu-profesionalnim, polu-amaterskim temeljima; oni koji obavljaju taj rad ne smiju se smatrati ulizicama neumjereno bogatih mecena”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.