novinarstvo s potpisom
Primjere za svoje prispodobe Isus je nalazio u stvarnom životu i nije ih ponudio slušateljima kao alegorije (što ne znači da se ne mogu i tako tumačiti – prvi su to či nili evanđelisti), nego kao analogije koje provociraju na razmišljanje, raspravu i djelovanje.
U prispodobi o žitu i korovu (Mt 13, 24-30) na prvi pogled nema provokacije. Možda zbog toga što njezina poruka ima trenutačnu simboličku snagu.
Isus pripovijeda priču kakvu zemljoradnici dobro razumiju. Kukolj, zapravo ljulj (grč. zizánion), nepoželjan je korov: na njivi crpi energiju potrebnu žitu (grč. sitos), a plodovi mu nisu za jelo. Posebice je štetan ako ga ima previše, kao u ovoj priči gdje je dodatno posijan povrh žita.
Scenarij koji je Isus opisao u prispodobi nije bio nepoznat. Zakonik Corpus Iuris Civilis iz 6. st. citira starije rimske zakone prema kojima je pravo vlasnika zemlje da podigne optužnicu protiv osobe koja mu je pokvarila usjev sijanjem korova.
Dok je malen, ljulj je vrlo nalik žitu, ali kad poraste, razlike postaju zamjetnima. No teško ga je odvojiti od žita jer mu se korijenje ispreplete s korijenom pšenice, ječma ili raži. Čupanjem ljulja iščupalo bi se i žito.
Stoga se u prispodobi kaže da je nužno pustiti da oboje zajedno rastu do žetve (”do prikladnog vremena” ili ”pravog trenutka” – grč. en kairo). Za pretpostaviti je da je Isus ispripovjedio svoju prispodobu u rano proljeće jer se već govori o žetvi koja će biti u svibnju: blagdan Šavuot (Pedesetnica) obilježavao je završetak žetve.
Prispodobe o ljulju među pšenicom i lošoj ribi među dobrima (13, 46-50) najčešće se tumači u eshatološkom ključu, no ne mora svaka prispodoba s eshatološkim simbolima, kao što su žetva ili razdjeljivanje dobroga od lošega, biti nužno priča o posljednjim vremenima.
Prije je riječ o našem povijesnom vremenu u kojem dobro i zlo nisu odvojeni i – ne trebaju biti. Zato je naše prianjanje uz dobro tim važnije.
Matejeva prispodoba o ljulju među žitom zauzima isti položaj kao i Markova prispodoba o spontanom rastu sjemena (4, 26-29). Obje se pojavljuju kao druga prispodoba u njihovim zbirkama prispodoba.
U Mateja prispodoba o ljulju među žitom prva je od tri prispodobe upućene mnoštvu (nakon prispodobe o sjemenu, tj. četiri vrste tla), dok mu alegorijsko tumačenje služi da bi prešao na tri prispodobe upućene učenicima.
Među njima je posljednja ona o ribarskoj mreži, blizanka prispodobe o ljulju među žitom, što mu je, pak, omogućilo da ponovi svoju teološku poruku (interpretaciju) na tri mjesta: na početku, sredini i kraju središnjeg dijela svog diskursa o prispodobama.
Matej, dakle, daje interpretaciju prispodobe u 13, 37-43. Zapravo, i nju možemo razumjeti također kao svojevrsnu prispodobu. Mnogi stručnjaci su suglasni da je Matej (ili redaktor evanđelja) autor alegorijskog tumačenja prispodobe, tj. da ju je upotrijebio za ono što mu je bilo važno istaknuti u svojoj kršćanskoj zajednici.
Nekoliko je razloga za tu hipotezu. Da nabrojimo tek neke moguće:
Pripisivanje tumačenja samom Isusu, doista, ozbiljno bi dovelo u pitanje njegovu pedagošku vještinu. Prispodobe koje je Isus koristio da bi ilustrirao svoja učenja bile su transparentne za njegove slušatelje i nije davao vlastita tumačenja kako bi svatko od slušatelja to napravio za sebe.
Tek kad je zaboravljen kontekst kojem su prispodobe pripadale, prispodobe su trebale tumačenje. Stoga prispodobe i mogu imati brojne uporabe.
Isusova prispodoba opisuje scenarij analogan Božjoj toleranciji prema grešnicima. Iako u prispodobi postoji eshatološki aspekt (žetva je u biblijskom svijetu metafora za Posljednji sud), ipak je njezino žarište Božje strpljenje danas.
Međutim, Matejevo tumačenje prispodobe u potpunosti je usredotočeno na posljednja vremena (”svršetak svijeta”). U objašnjenju prispodobe nema rasprave o božanskoj strpljivosti ili odgodi suda, nego je usredotočeno na iščekivani sud.
Unatoč Matejevu izjednačavanju polja sa svijetom (Mt 13, 38), čini se očitim da se njegovo alegorijsko tumačenje hvata u koštac s prisutnošću tzv. ”lažnih” kršćana koji su svojim antinomijanizmom zarazili kraljevstvo Sina Čovječjeg (usp. Mt 13, 41).
Prema Matejevu mišljenju, kao i prema drugim zajednicama u kojima su većina članovi bili Židovi (primjerice, Jakovljevoj), za razliku od Pavlovih, Židovi i pogani kršćani bili su obvezni poštivati zapovijedi Tore (usp. Mt 5, 20; 28, 20).
Čini se da je Matejevo stajalište usmjereno protiv pavlovskoga kršćanstva. Pavlov iznijansiran stav u vezi s Torom nije spriječio njegove kritičare, a možda i kasnije sljedbenike, da njegovo učenje pretvore u cjeloviti antinomijanizam do te mjere da su kršćane koji nisu poštivali zapovijedi Tore u Matejevoj zajednici smatrali nelegitimnima (usp. Mt 5, 19; 7, 23).
Budući da nisu mogli nametnuti svoj stav (koji je bio manjinsko mišljenje unutar širega kršćanskog pokreta) izvan vlastite zajednice, bili su prisiljeni nestrpljivo čekati božansku intervenciju kojom će se ”lažni” kršćani konačno razdvojiti od ”pravih” (tj. Matejevih).
Čini se da je Matej htio jasno dati do znanja da, iako će ”lažni” kršćani sigurno biti osuđeni, zadaću razdvajanja ”lažnih” od ”pravih” kršćana nisu trebali provesti oni koji su mislili o sebi kao o Kristovim slugama; razdvajanje bi se dogodilo na kraju vremena, a provodili bi ga anđeli simbolizirani u žeteocima (Mt 13, 39).
Teško je utvrditi što je Mateja potaklo na takvu interpretaciju: nesposobnost ili nespremnost vođa Matejeve zajednice da iskorijene ”lažne” kršćane ili, naprotiv, želja da obeshrabri revnije članove zajednice da uzmu stvari u svoje ruke.
U svakom slučaju, stvaranje razlike u prispodobi između sluga i žetelaca omogućilo je autoru da prenese svoju poruku: postupanje s ”lažnim” kršćanima nije odgovornost članova ili vođa zajednice.
Između alegorijskih simbola u 13, 37-39 i opisa događaja eshatona u 13, 41-43, Matej izlaže analogiju između prispodobe i eshatoloških događaja koji su nadahnuli njegovo alegorijsko tumačenje (13, 40). Čini se da pokazuje veće zanimanje za sudbinu ”lažnih”, nego za sudbinu ”pravih” kršćana jer ju detaljnije opisuje u uputama žeteocima o bacanju ”zavodnika” u oganj. Što se pravednika tiče, oni će zasjati poput sunca.
Oznaka ”sinovi Kraljevstva” jedinstvena je u Matejevu evanđelju. U Mt 8,12 ”sinovi Kraljevstva” odnose se na izraelske sinove, tj. Izrael. Ovdje se odnosi na nove primatelje božanske naklonosti, odnosno na narod koji donosi dobar plod (usp. Mt 21,43) ili na samu Matejevu zajednicu.
”Sinovi zla” ili prije: ”sinovi Zloga”, dakle đavla ili satane – u Mk 4,15 riječ je o satanu /ὁ σατανᾶς/, a u Lk 8, 12 o đavlu /ὁ διάβολος /) – pogrdan je naziv za kršćane koji ne zadovoljavaju standardima Matejeve zajednice, što otkriva dualistički svjetonazor stran Isusu. To je još jedan dokaz u prilog hipoteze da je autor tumačenja prispodobe sam Matej (ili redaktor Matejeva evanđelja).
Jedan od pokazatelja da je alegorijsko tumačenje Matejev proizvod jest činjenica da Isus u prispodobi ne govori o đavlu ili satani. Neprijatelj koji je potajno posijao ljulj među žito jest, izrijekom se to kaže na grčkom, čovjek – ”neprijatelj čovjek” (Ἐχθρὸς ἄνθρωπος /ahthros anthrōpos/) (Mt 13, 28).
I na drugim mjestima zanimanje ili funkcija ne odmjenjuje osobu. Transpozicija čovjeka koji želi napakostiti vlasniku njive u đavla koji želi napakostiti ljudskim bićima teško da je moguća. Prije je riječ o ljudskoj odgovornosti.
U istom trenutku kada prispodoba traži teološko objašnjenje, ona počinje razarati teološka pojednostavljenja koja bi htjela zauzeti njezino mjesto. Sluge, nakon što zatekoše ljulj na polju, pitaju sijača: ”Nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda ljulj?”.
Takvo pitanje postavlja i teolog kada teorijski raspravlja o problemu zla. Ali jedini odgovor koji dobivaju i sluge i teolozi i sam je metaforički: ”Neprijatelj čovjek to učini”. Moguće su različite teologije u skladu s ovakvim odgovorom, no više je za misliti u odgovoru izrečenom na parabolički način nego što je to moguće u ma kakvoj teodiceji.
Prispodoba o žitu i ljulju je svojevrsno proširenje prispodobe o sijaču. ”Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi” (Mt 13, 24). Opasnosti koje vrebaju sjemenu da uzraste ne vrebaju samo za sijanja, nego i tijekom rasta.
Ili ako ćemo u alegorijskom ključu: unatoč Isusovoj uspostavi Božjeg kraljevstva, zlo i dalje opstoji. Dobro je uvijek praćeno mogućnošću zla koje se isprva ne primjećuje, a onda, kada izraste, teško ga iščupati i iskorijeniti a da ne nastrada i dobro, pa je bolje da se oboje razviju do žetve.
Neposredna presuda bila bi štetna za žito, kao i za ljude. Jednako kao što je i u životu štetan preuranjeno donesen sud o kvaliteti ljudi.
Ljulj je posijan posred žita. Matej ne koristi uobičajeni glagol speiro (posijati), nego složeni epispeiro (u Vulgati preveden superseminare), što znači da je došao čovjek neprijatelj koji je svoje sjeme neprimjetno posijao naknadno i povrh sjemena što ga je bio posijao sijač.
Zlo ne nalazimo na početku sjetve. Nema ga u Božjemu naumu o Kraljevstvu. Izrasta naknadno zato što gospodarevi ljudi nisu budni. Od svojih učenika Isus trajno traži budnost.
”Pustite neka oboje rastu do žetve!”. Taj odgovor gospodara zabrinutim slugama koji, vidjevši da je uz pšenicu na njegovoj njivi izrastao i ljulj, pokazuje mudrost kojom se valja odnositi prema životu. Sluge su spremni pokupiti ili sabrati ljulj u snopove, no valja pričekati. Gospodar, premda svjestan opasnosti korova, ne dopušta da bude iščupan. Ne želi da zajedno s njime bude iščupana i jedna vlat žita.
Tako Bog ne dopušta da čovjek bude unaprijed ”iščupan” iz Kraljevstva, nego mu do kraja ostavlja mogućnost da se odupre i othrva zlu. Ljulj se ne može nadvladati sve dok se ne iskorijeni, dok se u korijenu ne odvoji od žita posred kojega je zasijano.
Gospodareva strpljivost s ljuljem nalik je Božjoj strpljivosti sa zlom te poziva i nas na istu strpljivost. Valja biti strpljiv jednako sa zlom u svijetu kao i sa sklonošću zlu u nama samima jer su dobro i zlo često neodvojivi, štoviše, zlo omogućuje rast dobra.
Premda ljulj može oduzeti snagu žitu da uzraste do žetve, žito ipak sazrijeva. Kao i dobro. Bez obzira na to što plodove možda nećemo vidjeti, jamačno će biti tu. Plodovi se ionako beru kada Gospodar dođe, a uživaju poslije žetve.
Prispodobe ne govore tek o Kraljevstvu, nego i o odnosu između Kraljevstva i Isusove osobe, a problem orijentacije eshatologije prema budućnosti nalazi rješenje u tom istom odnosu. Uspostavljena je linija između sadašnjosti Isusove osobe i budućnosti Kraljevstva, a prostor među tim dvama vremenima vrijeme je napetosti između ”već jest” i ”još nije”.
Istu napetost nalazimo i u prispodobama: u prispodobi o odvajanju ljulja od žita punina Kraljevstva naviještena je za neodređenu budućnost i ne treba se pitati kada će stići; u prispodobama o talentima (Mt 25, 14-30; Lk 19, 12-27) nije upitno trajanje kao vremensko razdoblje, nego trajanje kao razdoblje odgovornosti. U usporedbama koje ohrabruju razmišljanje o znakovima (jak čovjek u Mk 3, 27; smokva u Mk 13,2 8) naglasak se stavlja na prisutnost budućega Kraljevstva ”među nama”.
Ukratko, nema drugih znakova do onih koji su dani sada i ovdje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.