In memoriam Daniel Ivin Goldstein (1932.-2021.)

Daniela Ivina, hrvatskog povjesničara i publicista židovskoga porijekla koji je preminuo u Zagrebu u nedjelju navečer, nešto iza 21 sati, smatrao sam prijateljem.

Daniel Ivin Goldstein bio je sin Ive Goldsteina i Lee rođ. Brüll, brat Slavka Goldsteina. Danko Goldstein (tako se zvao po rođenju) je došao na svijet u Karlovcu 16. travnja 1932. u židovskoj obitelji. Oženjen, otac kćerke i sina. U ljeto 1941. njegov otac Ivo Goldstein, karlovački knjižar, smaknut je od ustaša u jami Jadovno u Lici.

Od proljeća 1942., sudionik je antifašističke borbe u Hrvatskoj. U partizane je kao desetogodišnjak otišao s majkom i bio je kurir partizanske bolnice i agitpropa. Naoružao ga je Veljko Kovačević, partizanski general i autor ”Kapelskih krijesova”. Kao posebnost se ističe da je ”čuvao” (bdio pored bolesničkog kreveta očekujući da se probudi iz kome) ranjenog ustaškog zapovjednika Juru Francetića.

Službeno bismo kazali ovako: Po osnutku NDH je iz Karlovca zbog opasnosti od deportacije prebačen potkraj 1941. godine djedu i baki u Tuzlu, a kada je i tamo postalo opasno, uz pratnju Josipa Pribilovića (2002. proglašen Pravednikom među narodima) početkom 1942. putuje iz Tuzle u Kraljevicu, gdje su ga čekali majka i brat. Priključio se partizanskom pokretu u svibnju 1942. kao kurir pri Vrhovnom štabu.

Britanska diplomacija prati kao ”najracionalnijeg člana” disidentske jugoslavenske skupine jer ”traži put prema demokratizaciji društva”. Ivin mi je govorio da je na njega, među prvima, utjecaj imao, tako da odbije komunizam i traži višestranačje, Miroslav Krleža

Od 1949. do 1952. emigrira s majkom i bratom Slavkom u Izrael gdje služi dvogodišnji vojni rok (prijetilo je uhićenje brata Slavka). Zatim se vraća u Jugoslaviju.

Počinje objavljivati 1953. reportaže i feljtone u raznim novinama.

Najprije u VUS-u. Uz to se veže zanimljiva anegdota. Kada predaje prvi tekst, na stolu urednika vidi nekoliko članaka starijega brata, Slavka Goldsteina, pa instinktivno, jer svoj tekst nije bio potpisao, na dnu istoga piše ”Daniel Ivin”, kako kaže, u znak sjećanja na oca Ivu i da ne bude ”još jednog Goldsteina u novinama”. I od tada sve potpisuje tako pa onda i uzima to prezime.

U Zagrebu je završio gimnaziju 1955. i studij povijesti na Filozofskom fakultetu 1965. Nešto prije diplome, Franjo Tuđman ga uzima za suradnika u Institutu za historiju radničkoga pokreta, gdje je radio od 1963. do 1966. kao predvoditelj Odjela za suvremenu povijest. Tuđman ne zna da Ivin nije član Partije i 1966. mu nudi članstvo, ali Ivin odbija.

Napisah: 1950-ih je radio u novinstvu, industriji i turizmu te od 1963. u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske u Zagrebu. Zbog sudjelovanja u osnivanje politički nezavisnoga časopisa Slobodni glas u Zadru 1966. (o čemu su pisali Washington Post 16-19. kolovoza i Stern 18. rujna) i zbog napisa u Slobodnom glasu iste je godine završio u centralnom istražnom zatvoru u Beogradu. Od tada ga britanska diplomacija prati kao ”najracionalnijeg člana” disidentske jugoslavenske skupine jer ”traži put prema demokratizaciji društva”.

Ivin mi je govorio da je na njega, među prvima, utjecaj imao, tako da odbije komunizam i traži višestranačje, Miroslav Krleža.

U zatvoru u Beogradu je zadržan dva mjeseca, a optužnica glasi da je grupa pripremala atentat na druga Tita. Bio je otpušten s posla i onemogućen u objavljivanju, pa mu je knjiga Revolution und Evolution in Jugoslawien u kojoj se bavi razdobljem 1948-52., posebice promjenama u politici KPJ 1949. izdana 1968. u inozemstvu (Schweizerisches Ost – Institut u Bernu).

Radio u zagrebačkim poduzećima ”Generalinvest” (1968-69) i ”Ingra” (1970-71) te bio gostujući predavač, odnosno stipendist u Oxfordu i Londonu (St. Anthony’s College 1968., London School of Economic and Political Sciences 1973-75).

Potkraj 1969. surađuje s Većeslavom Holjevcem na projektu osnivanja Gospodarske banke Hrvatske, što se smatra uvodom u Hrvatsko proljeće, ali je projekt prekinut Holjevćevom smrću u ljeto 1970.

Sljedeće godine s Televizijom Zagreb potpisuje ugovor za seriju ”Stoljeća hrvatske državnosti” (13 epizoda), ali je početkom 1972. sve obustavljeno iz poznatih razloga.

Po osnutku NDH je iz Karlovca zbog opasnosti od deportacije prebačen potkraj 1941. godine djedu i baki u Tuzlu, a kada je i tamo postalo opasno, uz pratnju Josipa Pribilovića (2002. proglašen Pravednikom među narodima) početkom 1942. putuje iz Tuzle u Kraljevicu, gdje su ga čekali majka i brat. Priključio se partizanskom pokretu u svibnju 1942. kao kurir pri Vrhovnom štabu

Odlazi ponovo u London gdje počinje raditi na opsežnoj biografiji o Milovanu Đilasu i o Andriji Hebrangu. Uključuje se u znanstveni rad na London School of Economics and Political Sciences.

Umirovljen je kao antifašistički borac 1975.

U VUS-u, Horizontu i Plavom vjesniku 1950-ih pisao je reportaže i feljtone. Njegovi povijesni i politički članci, reagiranja i intervjui objavljivani su u publikacijama Putovi revolucije (1964), Analyse (1966), Ovdje (1970), Oko (1989), Slobodna Dalmacija (1989-90), Start (1989), Danas (1990), Feral Tribune (1993), Arkzin (1994), Novi list (1994-97, 1999), Kolo (1998), Hrvatska ljevica (1999), Jutarnji list (1999), Nacional (2000) i Večernji list (2000).

Napisao je drame ”Tko je protiv Supila?” (Forum, 1987, 1/2), za koju će dobiti nagradu Republičkog fonda za kulturu i ”Četvrti iskaz Ilije Gregorića” (Kolo, 2001, 4) te prvu knjigu političkoga romana s ljubavnim elementima ”Hrvatsko pitanje” (prvi put objavljen u Forumu 1990-91). Početak druge knjige toga romana tiskan je u Kolu (1999, 3).

Početkom 1989. jedan je od osnivača HSLS-a, prve političke stranke u Hrvatskoj, ali i prvoga odbora za ljudska prava te je, kao koordinator alternativnih stranaka, istodobno i jedan od pokretača višestranačja u Hrvatskoj.

U siječnju 1990., kao sazivač i predsjedatelj Koordinacije udruženih oporbenih stranaka (svih baš, od Tuđmana do Horvata) od Josipa Manolića čuje sljedeću rečenicu: ”Tuđman i Račan su se o svemu dogovorili”, i to nakon što je Ivica Račan za HDZ kazao da je riječ o stranci opasnih namjera. Tada Ivin kaže: ”Ako je to tako, za mene više nema mjesta u politici, u onoj, naime, koja će biti omeđena karakterima Tuđmana i Račana”.

Napušta HSLS i politiku uopće iako je prije toga bio kandidat za gradonačelnika Zagreba od strane HNS-a, ali uz uvjet da se gradonačelnik bira direktnim glasovima svih građana na slobodnim izborima, što znamo, nije udovoljeno, pa se maknuo.

Krajem 1991. osniva CSTE – Center for the Study of the Transformation of Europe), konzorcij od četrnaest visokoškolskih i znanstvenih institucija iz istočne i zapadne Europe, sa sjedištem u Zagrebu, koji od 1994. djeluje pod pokroviteljstvom Vijeća Europe te je surađivao u njegovu zborniku Politics and Economics of Transition (Zagreb, 1993).

Godine 1993. postaje jedan od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava gdje se posebno istaknuo u sprječavanju nasilnih deložacija u režiji MORH-a (tu smo se, u HHO-u, nas dvojica upoznali i zbližili). Jedan je od utemeljitelja i predsjednik udruge ”Dom”, koja se 1994-95. bavila problemom deložacija u Hrvatskoj.

Ivin je bio član hrvatskog P.E.N. centra i Hrvatskog društva književnika. Bio je član i Savjeta antifašista RH i kao takav je, ali u osobno ime, potpisao pisma predsjednicima Sabora RH, Luki Bebiću (2011.) i Borisu Špremu (2012.) u kojima je tražio da predsjedništvo Sabora donese odluku o ukidanju pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije argumentirajući to povijesnim činjenicama koje govore da se na Bleiburgu nije dogodio nikakav pokolj već samo predaja ustaške vojske (koja se iz godine u godinu tamo glorificirala zahvaljujući novcima poreznih obveznika i HTV-u).

U siječnju 1990., kao sazivač i predsjedatelj Koordinacije udruženih oporbenih stranaka (svih baš, od Tuđmana do Horvata) od Josipa Manolića čuje sljedeću rečenicu: ”Tuđman i Račan su se o svemu dogovorili”, i to nakon što je Ivica Račan za HDZ kazao da je riječ o stranci opasnih namjera. Tada Ivin kaže: ”Ako je to tako, za mene više nema mjesta u politici, u onoj, naime, koja će biti omeđena karakterima Tuđmana i Račana”

Smatrao je da vlasti Hrvatske i Slovenije moraju dogovoriti odavanje dužnog pijeteta ubijenima od strane partizana nakon kraja Drugog svjetskog rata na mjestima stradanja kakva su, primjerice, Tezno ili Kočevski Rog ili Maceljska šuma. No nije odbacivao mogućnost da Hrvatska podigne spomenik nepobitnim žrtvama komunističkog (poslijeratnog) terora na Mirogoju ili drugdje u našoj zemlji.

Posebno su ga zanimale povijesne rasprave oko Josipa Broza, Milovana Đilasa, Draže Mihajlovića, Vladimira Bakarića i Andrije Hebranga kojega je doživljavao kao oca.

Dakle, Daniel (ili Danko, kako smo ga od milja zvali) Ivin, najmlađi je živući hrvatski partizan i kao takav registriran i u Muzeju rata u Londonu. Prvi je jugoslavenski disident koji ne pripada komunističkoj nomenklaturi. Cijeli je život posvetio borbi za višestranačje i za ljudska prava pa je kao takav, kao borac za slobodu, pomogao da legendarni Bruno Bušić (još jedna žrtva komunističkog terora), njegov kolega s Instituta, izađe iz zatvora i da se vrati na posao.

Ja nemam dileme, ne samo zato što mi je bio prijatelj: Daniel Ivin je bio jedan od istinskih boraca za demokraciju i ljudska prava, a protiv totalitarnog mišljenja.

Daniele, šalom i počivaj u miru.

(Ispraćaj i sahrana će se održati u četvrtak 24. lipnja na Mirogoju, u 13:20 sati, a bit će pokopan uz brata Slavka na židovskome groblju).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora