Herojska misija – nekad i sad

”Bez znanja korpusa ta ženska, kapetan, je prevela francuskog oficira i Jevreje – obavještajce preko granice, iznad Čakovca. Pri prelazu su se zadržali u kukuruzima i čekali vezu po koju su otišla dva Palestinca. Međutim, ovi su uhapšeni od žandara. Lako je otkrivena cijela grupa i odvedena u Peštu. Kasnije je održan proces na kojem je Seneš Anna osuđena na smrt strijeljanjem.”[i]

Riječi su ovo narodnog heroja Pavla Vukomanovića-Stipe iz slavonskih Gornjih Kusonja, španskog borca i profesionalnog revolucionara koji je ipak ostao u najživljoj uspomeni kao najbliži suradnik Ivana Hariša Gromovnika, komandanta partizanskih diverzanata.

Dvadeset godina nakon rata, Stipinu autobiografiju je na osnovu njegovih kazivanja priredio asistent-istraživač Instituta za historiju radničkog pokreta Rade Stoisavljević i odložio je u arhivu Instituta, koji ju nikada nije objavio, vjerojatno i na osnovu negativnog mišljenja Pavla Gregorića-Brzog, koji je Stipu, između ostalog, optužio da ”gotovo ni jednom riječju ne spominje partijske organizacije koje su od prvih dana okupacije radile u ovim krajevima na organizaciji i pripremanju oružanog ustanka” u zapadnoj Slavoniji.[ii]

Stipo je već početkom 1944. godine imao zadatak da razradi veze s Mađarskom, pošto su Hortyjeve vlasti htjele da napuste brod koji tone pa su smatrale da su možda jugoslavenski partizani dobar mogući put za to.

Reuven Dafni, potonji direktor Yad Vashema, koji je u Jugoslaviju došao kao engleski podoficir s kodnim imenom Gary izbjegao je neobičan susret s političkim komesarom X. korpusa, Ivanom Šiblom, kakav je imao njegov drug Eli Zohar: ”Bio je to Mirko Levental, moj školski drug iz Zagreba, rođeni Zagrepčanin. ‘Otkad se ti zoveš Eli Joel?’ upitao sam ga”, opisao je susret Šibl u svome dnevniku

Pošto je počeo da razrađuje veze s Mađarskom, Stipu je ubrzo stigao sljedeći zadatak: ”Iz Vrhovnog štaba NOV i POJ preko GŠH stiglo je naređenje, da prebacimo savezničke vojne predstavnike u Mađarsku,”[iii] čime je, po Stipinim riječima, trebao da rukovodi štab VI. (slavonskog) korpusa, temeljite formacije koja možda nije mogla da se poredi s inače bliskim V. korpusom u Bosanskoj Krajini pod komandom Slavka Rodića, ali koji je bio neuporedivo ozbiljniji od susjednog X. (zagrebačkog) korpusa, kojem je mnogo puta morao ići u podršku i pomoć.

Šesti korpus je tada već na svojoj teritoriji imao za protivnika njemačku Drugu oklopnu armiju Lotara Rendulica koja je uključivala i 1. kozačku konjičku diviziju koja je prevashodno štitila endehazijski dio pruge od Reicha do Grčke, zbog koje je Hitler – prema mišljenju Martina Van Crevelda – i morao da okupira Kraljevinu Jugoslaviju.[iv]

Ista Hanna Szenes, koju pominje Stipo, prešla je Savu kod Oborova sa svojom obavještajnom grupom samo dan nakon što je ova kozačka divizija tamo masakrirala 2. moslavačku partizansku brigadu 29. marta 1944. godine.[v]

Deseti korpus kome je ta brigada pripadala do danas je pod opravdanom sumnjom da je u njega bio ugrađen endehazijski ili njemački agent, što će potvrditi i potonji krvavi poraz njegove 17. brigade pod Ludbregom 6. jula 1944., pa to uvjerenje ponavlja i Stipo u svojim sjećanjima govoreći kako je ”došlo do provale u X. korpusu”.[vi]

No ko je Hanna Szenes i otkud ona na putu za VI. korpus?

Uz Rachel, Hanna Szenes je jedna od nacionalnih pjesnikinja Izraela; svoj status je postigla ne samo svojom poezijom, nego i učešćem u misiji ”padobranaca Jišuva” (jevrejske zajednice u britanskoj Palestini) i iznad svega – svojom herojskom smrću u mađarskom zatvoru 7. novembra 1944. godine.

Njena i misija padobranaca Jišuva ”djeluje kao ‘formativni mit’ uvezujući sve elemente onoga na što sociolozi danas referišu kao ‘cionistički meta-narativ’ – iskonstruisani lanac pripovijesti koji je laburistička cionistička doktrina namjerila predstaviti izraelskoj javnosti kao njenu sopstvenu povijest”, kaže Judith Tydor Baumel-Schwartz u detaljnoj studiji Perfect Heroes[vii] o tome kako su padobranci Jišuva postali nerazdruživi dio izraelske saborne svijesti.

Kad stanete pred prvi izraelski veliki vojni memorijal – Yad Tzanhanim, spomenik izraelskim padobrancima kod zrakoplovne baze Tel Nof izginulim od 1948. godine do danas – ta činjenica je bolna u svojoj očitosti: iako je streljana četiri godine prije formiranja i Države Izrael i izraelske vojske i njenog padobranskog korpusa,[viii] ime Hanne Szenes se nalazi na spomeniku na prvom mjestu.

”Bez znanja korpusa ta ženska, kapetan, je prevela francuskog oficira i Jevreje – obavještajce preko granice, iznad Čakovca. Pri prelazu su se zadržali u kukuruzima i čekali vezu po koju su otišla dva Palestinca. Međutim, ovi su uhapšeni od žandara. Lako je otkrivena cijela grupa i odvedena u Peštu. Kasnije je održan proces na kojem je Seneš Anna osuđena na smrt strijeljanjem”

Misiju – maltene očajnički pokušaj Jišuva da učini nešto za Jevreje u okupiranoj Evropi – s Britancima je nakon dugog natezanja koje će tek kasnije uroditi i formiranjem Jevrejske brigade u britanskoj vojsci dogovorio jedan od tvoraca izraelske obavještajne zajednice, Reuven Shiloah.[ix]

Britanski ”Tuniski projekat” je predviđao: ”Prema jedinstvenom i povezanom planu obezbediti penetraciju u Nemačku, Austriju i Mađarsku za ob. službu i druge ciljeve prilaženjem stvarnim i potencijalnim grupama otpora u ovim zemljama,”[x] za što bi palestinski Jevreji, potekli iz raznih evropskih zemalja bili prirodan izbor.

Čak je i prvi dogovor s Britancima nastojao da jevrejski učesnici ”budu izabrani prema njihovom poznavanju jezika i terena, uz njihove vojničke kvalifikacije.”[xi]

No dok je američki Office of Strategic Services grabio jevrejske izbjeglice iz Njemačke tako da je od tridesetorice u njemačkoj Operativnoj grupi bilo petorica Jevreja,[xii] Britanci su bili mnogo obazriviji: ”bojali su se da bi takva [jevrejska] jedinica mogla postati nukleus protivbritanskog otpora u poslijeratnoj Palestini.”[xiii]

Iz svih tih razloga, dogovor nije postignut toliko sa Special Operations Executive ili Secret Intelligence Service (MI6, ili Inter-Services Liaison Department na Bliskom Istoku za vrijeme rata), nego s potpukovnikom Tonyjem Simondsom iz MI9, službe koja je postojala samo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a čiji je zadatak bio traganje i spašavanje, odnosno povratak oborenih savezničkih pilota u borbene redove, te je većina od trideset i dvoje Jevreja iz britanske Palestine u misiju otišla pod njegovim rukovodstvom.

O Simondsu je dr. Sethu Frantzmanu i meni najtoplijim riječima kazivala tada jedina još živa od padobranaca Jišuva Sara Braverman (”ja jedina nisam skočila nego sam se u Voćin spustila avionom”), opisujući nam svoje dane u Slavoniji. ”Najteže mi je bilo objasniti partizankama i seljankama kako se ja, navodna britanska novinarka, snalazim dobro oko krava. A bila sam kibucnica i radila sam u štali.”

Dane u Slavoniji je provodila u komandi VI. korpusa i na aerodromu u Voćinu te ostaje nepoznato kako to da je politički komesar aerodroma bio sarajevski Jevrejin Braco Danon, nakon što je pobjegao s jasenovačke ekonomije u Feričancima, a da o njegovim kontaktima s padobrancima Jišuva nema ni traga, čak ako on i jedan od padobranaca, Eli Finci iz Kreke (jedan od četvorice jugoslovenskih Jevreja među padobrancima), skoro istim riječima opisuju iste događaje?

O tome se ne govori ništa ni u knjizi Nenada Golla ”Nemoguća misija”, za koju je obavljeno vrlo dobro istraživanje, ali koja se doduše skoro isključivo bavi grupom Hanne Szenes.[xiv]

Uz Rachel, Hanna Szenes je jedna od nacionalnih pjesnikinja Izraela; svoj status je postigla ne samo svojom poezijom, nego i učešćem u misiji ”padobranaca Jišuva” (jevrejske zajednice u britanskoj Palestini) i iznad svega – svojom herojskom smrću u mađarskom zatvoru 7. novembra 1944. godine

Kako prenose izraelski mediji, u Sloveniju je ovi dana stiglo oko stotinu i pedeset izraelskih oficira i vojnika koji će ići putem Hanne Szenes, od mjesta gde je skočila u Sloveniju (masovni memorijalni skok će se izvršiti na aerodromu Cerklje ob Krki) do njenog groba u Budimpešti.

Ako će pratiti zaista brojne memoare Hanninih saboraca, ostaće im otvoreno pitanje: šta se stvarno desilo s Hannom prilikom njenog prelaska u Mađarsku? Kako to da je bila odmah uhvaćena i da je njena misija praktično propala u onom trenutku kada je Hanna, kako je sama mislila, konačno u nju krenula?

”Reuven je vjerovao u partizansku dobronamjernost”, kaže Yoel Palgi, ”dok je Hanna imala svoje sumnje”; pri tome, partizani su ”vjerovali samo Reuvenu, jer su govorili zajedničkim jezikom”.

Reuven Dafni, potonji direktor Yad Vashema, koji je u Jugoslaviju došao kao engleski podoficir s kodnim imenom Gary izbjegao je neobičan susret s političkim komesarom X. korpusa, Ivanom Šiblom, kakav je imao njegov drug Eli Zohar: ”Bio je to Mirko Levental, moj školski drug iz Zagreba, rođeni Zagrepčanin. ‘Otkad se ti zoveš Eli Joel?’ upitao sam ga”, opisao je susret Šibl u svome dnevniku.

Ništa manje neoprezni nisu bili Britanci i u svojim dokumentima: u jednome označenom kao Top Secret od 6. jula 1944. godine, potpisanom od majora R. A. u ime brigadira MacLeana, potpuno nepotrebno i izričito se veli da su vojnici Joel (Reuven Dafni) i Fink (Eli Finci) ”Palestinci jugoslavenskog porijekla”, doprinoseći time sveopštoj konfuziji i međusobnom podozrijevanju.[xv]

No vratimo li se Pavlu Vukomanoviću-Stipi, vidjećemo da je on ozbiljno sumnjao u kapacitete X. korpusa i isticao je da akciju prevođenja britanskih obavještajnih misija treba da vodi VI. korpus. ”Pred zadnje prebacivanje u Mađarsku sastao sam se u Dapčevici sa drugom Gošnjakom. Izvijestio sam ga o svom radu i rekao da mi se ovaj posao ne dopada, jer je opasan i za mene, a da ima u njemu nečeg što bi moglo ugroziti VI. korpus.”[xvi]

Oprez kakvim se rukovodio Pavle Vukomanović-Stipo, a očigledno i sve ozbiljnije partizanske strukture, itekako se isplatio padobrancima Jišuva: od njih trideset i dvoje, barem dvije trećine je prošlo kroz Jugoslaviju – većina od njih kroz VI. korpus – i dok su bili u Jugoslaviji, nikome se nije desilo ništa.

Kada je u pitanju proučavanje Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Hanna Szenes i padobranci Jišuva su primjer toga kako se svjetski važni događaji – a prvi put da izraelska vojska skoči u takvom obimu van Izraela nesumnjivo pokazuje ogromni značaj Hanne Szenes i njenih saboraca – upletu u našu istoriju, a da na njih ne obratimo pažnju niti da ih istražimo

Gubici su uslijedili kasnije i drugde, pa je tako Haviva Reik postradala u Slovačkoj, Abba Berdichev je takođe učestvovao u propalom slovačkom ustanku i skončao u Mauthauzenu, dok je Enco Sereni uhvaćen u Italiji i ubijen u Dachauu: većina njih je postradala novembra 1944. godine.

Hanna Szenes je ”nastojala na tome da svako mora imati pravo da djeluje prema svojoj savjesti. Odbijala je da prihvati bilo čiji autoritet u pitanju koje bi odlučivalo o njenoj mirnoj savjesti do kraja života,”[xvii] izabrala je da se osloni na nepouzdane saradnike i dosta labilnu strukturu X. korpusa i bila uhvaćena odmah nakon prelaska Drave u Mađarsku, bila je mučena od mađarskih vlasti i konačno je bila streljana.

Kada je u pitanju proučavanje Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Hanna Szenes i padobranci Jišuva su primjer toga kako se svjetski važni događaji – a prvi put da izraelska vojska skoči u takvom obimu van Izraela nesumnjivo pokazuje ogromni značaj Hanne Szenes i njenih saboraca – upletu u našu istoriju, a da na njih ne obratimo pažnju niti da ih istražimo.

Kada je istraživanje holokausta u pitanju, boravak padobranaca Jišuva u okupiranoj Jugoslaviji je za nauku do sada bila uzgredna epizoda koja je možda bila zavrijedila brojne memoare, ali donedavno – praktično nikakav ozbiljan naučni rad.[xviii]

Nakon događaja koji se odvijaju ovih dana pred našim očima, s takvim pristupom je nesumnjivo svršeno.

_______________________________________

[i] ”Sjećanja Vukomanović Pavla-Stipe”, str. 238.

[ii] Mišljenje dr. Pavla Gregorića; Ibid., str. 3.

[iii] Ibid., str. 237.

[iv] Jedan od najcjenjenijih vojnih istoričara i stručnjaka za strategiju današnjice, Martin Van Creveld je doktorirao na London School of Economics and Political Science 1971. godine tezom o Hitlerovom napadu na Jugoslaviju i Grčku; teza je ubrzo objavljena pod naslovom Hitler’s Strategy 1940-1941 – The Balkan Clue (London: Cambridge University Press, 1973), ali nikada nije prevedena na neki od južnoslavenskih jezika.

[v] Koliko su pripadnici savezničkih misija gledali svijet očima svojih domaćina vidi se i po tome da jedan od njih, Yoel Palgi, u svojim memoarima (engleska verzija zove se Into the Inferno; New Brunswick: Rutgers University Press, 2003) kozake redovno naziva ”Čerkezima” kako su ih nazivali i partizani i narod.

[vi] ”Sjećanja Vukomanović Pavla-Stipe”; op. cit., str. 238.

[vii] Judith Tydor Baumel-Schwartz, Perfect Heroes; Madison: The University of Wisconsin Press, 2010., str. XI.

[viii] Komandant prve izraelske padobranske jedinice (890. bataljona) bio je upravo Hannin saborac iz Jugoslavije, Yoel Palgi.

[ix] Mukotrpan process pregovora opisao je Haggai Eshed u knjizi Reuven Shiloah – The Man Behind the Mossad; London: Frank Cass, 1997., str. 59-70.

[x] Prevod u Vojnom arhivu u Beogradu, Arhiva NOR-a, Br. reg. -46/2 F. 4 K. 2221.

[xi] Yoav Gelber, The Mission of the Jewish Parachutists from Palestine in Europe in World War II, in „Studies in Zionism“ 1/1986, str. 55.

[xii] Patrick K. O’Donell, They Dared Return; London: Simon & Shuster, 2009.

[xiii] Yoav Gelber, The Mission of the Jewish Parachutists from Palestine in Europe in World War II, op. cit., str. 54.

[xiv] Nenad Goll, ”Nemoguća misija”; Zagreb: Despot Infinitus, 2014.

[xv] Vojni arhiv u Beogradu, Arhiva NOR-a, Br. reg. -7/4 F. 4 K. 2221.

[xvi] ”Sjećanja Vukomanović Pavla-Stipe”, op. cit., str. 238.

[xvii] Yoel Palgi, Into the Inferno, op. cit., str. 47.

[xviii] Pomenuta knjiga Nenada Golla iako, kao što smo rekli, vrlo dobro istražena, zamišljena je kao vojnoistorijsko publicističko djelo. Za kontekst misije padobranaca Jišuva u okviru istorije holokausta, pogledati Jovan Ćulibrk and Seth J. Frantzman, The Jewish Paratroopers and the Partisans in Yugoslavia: Yugoslav Perceptions and Recollections 1944-1945 u ”Dapim” 1/2012, str. 39-59.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Odbrana i posljednji dani: od Odbrane dva ethosa
    •  Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo ''Slava Ukrajini!''
    •  Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora
    •  Rađanje muzike iz duha holokausta?
    •  Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve
    •  Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
    •  Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?
    •  Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora