autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Rađanje muzike iz duha holokausta?

AUTOR: Jovan Ćulibrk / 05.12.2021.
Jovan Ćulibrk

Jovan Ćulibrk

Jennifer Otter Bickerdike, You Are Beautiful and You Are Alone: The Biography of Nico; London: Faber & Faber Ltd., 2021., 504 str.

”Tokom 2004. godine, provela sam anketu ograničenog obima koja se sastojala od razgovora za usmenu istoriju s Nijemcima koji su za vrijeme nacionalsocijalizma bili djecom ili mladim ljudima”, piše Carolyn Birdsall na početku svoje groundbreaking studije Nazi Soundscapes. ”Ono što je privuklo pažnju, među drugim temama, bila je njihova povišena svijest o zvuku u svakodnevici urbanog življenja, naročito tokom Drugog svjetskog rata, i osjećanje da su uševidci tog razdoblja.”[i]

No, po zapažanju Birdsallove, ritmička harmonija, tehnološka inovacija i nacionalna utopija – ideali nacističkog društva razvijeni iz Wagnerovog Gesamtkunstwerka i razvijani unatoč ratu – nisu se mogli održavati u ratnim uslovima jer su ”pretpostavljena neutralnost medija i pažnja publike bili razbijeni nekontroliranim zvukom rata spolja.”[ii]

Taj zvuk, zvuk rata spolja, ne samo da je prevladao konstruisani ideološki zvučni narativ nacističke Njemačke, nego je – prepleten s njim – stvorio zvučni amalgam koji je u poratnim decenijama bio nesavladiv za linearne narative koji su pokušavali da pacifikuju njemačko sjećanje na rat (a posebno na holokaust), a bili su bazirani na kazivanju, pisanoj riječi, fotografijama pa čak i filmovima.

Konačno, u ključnom momentu svog života, u pustinji s Jimom Morrisonom, ona ovako opisuje život u viziji koji su tamo našli: ”Bili smo kao Indijanci koji su živjeli na ovaj način hiljadama godina, prije hrišćana, jednako dugo kao i Jevreji

Ukazujući na razumijevanje mita o Narcisu koje je razvila Gayatri Spivak, po kome ”Ehoino ponavljanje Narcisovih riječi može izmijeniti njihovo izvorno značenje, nezavisno od njene namjere”[iii], Birdsallova kaže da to otvara put ka ”sonaru koji pokušava da zađe iza tzv. ‘buke’ zvaničnih diskursa”[iv], i zaključuje da ”njemačko društvo u proteklih šezdeset godina nije nužno ostalo nijemim o periodu nacizma.”[v]

”Ponoćni vjetrovi prizemljuju se na kraju vremena / Tamnica tone u dremež do kraja vremena / Burevjesnik otpjevava zvuk kućnog zvona do nesvršenog kraja vremena”, stihovi su pjesme Evening of Light njemačke pjevačice Nico s njenog albuma Marble Index iz 1968. godine kojim je ona izvela kopernikanski obrat u svom životu i od Warholovog modela i Fellinijeve zvijezde postala … neko i nešto drugo.[vi]

Dostojni nekog Götterdämerunga koji bi bio pisan na kraju XX. vijeka – uostalom oni referišu na Wagnerovu O du, mein holder Abendstern iz Tannhäusera koliko i na Blakeovu Evening Star – ovi stihovi su svakako proročki, koliko će proročko biti i njeno ultimativno čitanje Morrisonove The End.

”Ona je živjela u drugoj dimenziji”, kako Jennifer Otter Bickerdike, u knjizi koja je po svemu pokušaj da se napiše definitivna biografija Nico,[vii] citira njenog saradnika iz osamdesetih Jamesa Younga, koji je i sam napisao ne jednu knjigu o Nico. ”Sve je to poticalo od njenog nasilnoga djetinjstva. Ona nije mogla da se otrgne od traume odrastanja u nacističkoj Njemačkoj. To iskustvo ju je emocionalno zaključalo.”[viii]

Iako će Otter Bickerdike posvetiti za ovako ambicioznu nakanu zapanjujuće malo prostora samoj muzici Nico – po nekoliko stranica za svaki album – ona će prvi put istražiti njene formativne godine dovoljno detaljno da bismo mogli vidjeti kako je to odrastanje u soundscapeu nacizma teklo.

Kada su pitali Nico odakle dolazi njena lirika, Nico odgovara da je ona proistekla iz njenog doživljaja Berlina 1946. godine (ona tada ima osam godina) ”i gledanja cijela grada razorenog. Volim palo carstvo, sliku palog carstva.”[ix] ”Egzekucija američkog narednika koji ju je silovao; berlinski vazduh ispunjen prašinom s grobova” – ove slike određuje i James Young kao ključne slike njenog života.[x]

Te su slike zvučne: kada jedan od njoj istinski bliskih ljudi, Danny Fields, kaže da ”ti odrastaš pod bombama – to je bilo njeno djetinjstvo”, cijela stvar dobiva i svoj konkretan zvuk.

I zaključak Davida J, basista Bauhausa, jeste da je ”ključ stvarno u tome što je rođena pod sjenkom Drugog svjetskog rata koja se nadvijala nad njom, i ona je toga bila jako svjesna. Nacisti i sve to. Berlin … Ona je […] proizvod svoga vremena na koju je to istorijsko doba uticalo i ona ga komentariše na njen sopstveni kreativni način.”[xi]

Taj zvuk, zvuk rata spolja, ne samo da je prevladao konstruisani ideološki zvučni narativ nacističke Njemačke, nego je – prepleten s njim – stvorio zvučni amalgam koji je u poratnim decenijama bio nesavladiv za linearne narative koji su pokušavali da pacifikuju njemačko sjećanje na rat (a posebno na holokaust), a bili su bazirani na kazivanju, pisanoj riječi, fotografijama pa čak i filmovima

Otter Bickerdikeova je doista dala glas mnogim perspektivama na Nico i uredno je prenijela skoro sveopće mišljenje kako je Drugi svjetski rat ključno utjecao na nju.

Značajna novost koju donosi ova knjiga jeste saznanje toga koliko su u uticaju rata i nacizma na Nico značajno mjesto imali sudbina Jevreja i nacistički sistem terora: sinagoga zapaljena u Kölnu u Kristalnoj noći bila je samo stotinjak metara od Meister Gerhard Strasse gde je tek rođena Christa Päffgen živjela sa svojom majkom; direktor dječjeg doma u kome je Christa bila jedno kratko vrijeme smještena – bio je istovremeno i šef projekta T4, ubijanja ”nevrijednih života”, za Berlin.[xii] ”Kazivala bi mi svakakve stvari o svom djetinjstvu”, priča Jane Goldstraw, ”o tome kako je morala da preskače streljane Jevreje i takve stvari;”[xiii] nesumnjivo i o tome kako je ”gledala vlakove smrti kako se kotrljaju ka logorima”.[xiv]

U Manchesteru Nico notira da je vrijeme jevrejskih praznika: ”Jevrejska Nova godina je najpobožniji dio godine i sav Narod posti cijeli dan”. Štaviše, Nico je kao šabatni goj palila svijeće svom kućevlasniku Jevrejinu i uključivala mu pećnicu, i ”to je radila i kao dijete”.[xv] Konačno, u ključnom momentu svog života, u pustinji s Jimom Morrisonom, ona ovako opisuje život u viziji koji su tamo našli: ”Bili smo kao Indijanci koji su živjeli na ovaj način hiljadama godina, prije hrišćana, jednako dugo kao i Jevreji.”[xvi]

Rat je, konačno, odredio i njen skitski i asketski način života: ako ”ona nije imala mnogo više od odjeće na sebi, stvari u toj njenoj torbi i harmonijuma”[xvii], bilo je to zato što je ona s majkom ”živjela u jednoj sobi u podrumu kuće srušene u bombardovanju, kao i svi u Njemačkoj u to vrijeme.”[xviii]

Transformacija djetinjstva Nico i zvuka rata, i rata i holokausta samih, u niz njenih remek djela – albuma Marble Index, Desertshore, The End i Camera Obscura, koji se protežu u periodu od 1968. do 1985. godine – raskriva se u načinu na koji je Yolanda Gampel pokušala da se nosi s nemogućnošću transfera iskustva holokausta i, sljedstveno, s provalijom između pokoljenja koje je prošlo kroz holokaust i pokoljenja kome to iskustvo mora da se prenese. ”Pozajmljen iz nuklearne fizike, pojam ‘radijacija’ je metafora za monstruozne posljedice izazvane socio-političkim nasiljem”, kaže Gampelova.[xix]

Radioaktivna identifikacija, nastavlja ona dalje, ”može naglo isplivati u momentima ekstremnih traumatskih tenzija; i onaj koji nosi takvu metaforičku radioaktivnost u svojoj psihi ili u svom tijelu, kao trag ili nukleus identifikacije u bilo kojoj formi, može sebe naći zatvorenim i nesposobnim da živi svoj život.”[xx]

Traumatske tenzije u životu Nico, koje je Otter Bickerdikeova zaista minuciozno dokumentovala i prikazala u svoj knjizi, jesu nju onemogućile da živi svoj život i Nico je praktično počela da živi apokaliptičnu svečovječansku traumu koju je proživela kao dijete, ”fantazmatski asimilovanu, fiksiranu i internalizovanu”, ragnarok Drugog svjetskog rata.

Ovaj ”radioaktivni nukleus” kao ”beskrajni, ubrzani proces u kome bilo šta može da se uobliči i potom odmah nestane”, koji ”paradoksalno, sadrži svaku mogućnost za promjenu”[xxi] istovremeno je onemogućavao Nico da živi svoj život i stvarao njome veličanstven niz umjetničkih djela, jedinstven u svojoj asketskoj uzvišenosti i veličanstvenosti, skoro neuporediv ne samo unutar pop muzike i pop kulture, nego i u okviru ukupnog ljudskog stvaralaštva.

Ova knjiga prvi put daje i dovoljno materijala da se razložno može poimati i razmišljati o načinu na koji je ona bila prosto rođena u zvučnom pejsažu Drugog svjetskog rata, nacizma i holokausta i kako su oni kao neka ponornica unutar Nico (pre)usmjeravali njen fascinantni život – iako pisac maši da tu uspostavi izravne veze

Konačno, stvaralaštvo Nico je i svjedočanstvo o jednom njemačkom glasu koji je glas rata, smrti i holokausta – i glas tragično uzvišene ljepote.

Knjiga Jennifer Otter Bickerdike detaljno i sa usrđem dokumentuje kako je život Nico bio opredeljen njenom nemogućnošću da živi sopstveni život, i kako se to manifestovalo u njenim odnosima s ljudima oko sebe, koji u nizovima prolaze kroz ovu knjigu, jedan zaumniji od drugog.

Ova knjiga prvi put daje i dovoljno materijala da se razložno može poimati i razmišljati o načinu na koji je ona bila prosto rođena u zvučnom pejsažu Drugog svjetskog rata, nacizma i holokausta i kako su oni kao neka ponornica unutar Nico (pre)usmjeravali njen fascinantni život – iako pisac maši da tu uspostavi izravne veze.

Konačno, ono čime se ova knjiga uopšte ne bavi to je sama suština Nico: njeno stvaralaštvo koje je ona smatrala toliko važnim da je sopstveni život zaustavila da bi se to stvaralaštvo rodilo. Kao što je Lou Reed rekao za samu Nico, a što je neodvojivo i od njenog djela: ”to je takva ličnost da nakon susreta s njom niste više isti čovjek.”[xxii] Ta dimenzija Nico za Otter Bickerdikeovu je ostala nepoznanica.

Zanimljivo je da je autorica uradila dosta solidan posao na najsličnijem mogućem slučaju – uredila je prije pet godina vrlo zanimljivu knjigu o Joy Division, možda zato što ju je radila u low profile[xxiii] – ali kada se Jennifer Otter Bickerdike na kraju knjige obrati Christi Päffgen riječima ”Nadam se da sam ispravila nepravdu prema tebi”, odgovor je na žalost ipak odričan.[xxiv]

Utjeha je barem da je autorica svojom knjigom dala mnogo dragocjenog materijala za one koji su spremni da se poduhvate susreta s Nico koji može da im izmjeni život.

__________________

[i] U izvorniku: earwitnesess. Carolyn Birdsall, Nazi Soundscapes: Sound, Technology and Urban Space in Germany, 1933-1945; Amsterdam: Amsterdam University Press, 2012., str. 11.

[ii] Ibid., str. 172.

[iii] Ibid., str. 174. ”Baveći se iznova ovim mitom, Spivakova sa performativne tačke gledišta iznova uspostavlja status Eho, čije nepotpuno ponavljanje mijenja značenje Narcisovog kazivanja.” (Ibid., str. 213.)

[iv] Ibid., str. 176.

[v] Ibid., str. 175.

[vi] U ovom tekstu se moralo podrazumijevati da čitalac zna ko je Nico jer bi njen CV bio prezahtjevan za predviđeni obim članka.

[vii] Jennifer Otter Bickerdike, You Are Beautiful and You Are Alone: The Biography of Nico; London: Faber & Faber Ltd., 2021.; str. 319.

[viii] Ibid. Intervju autorice s Jamesom Youngom.

[ix] Ibid., str. 175. Otter Bickerdike citira knjigu Davea Thompsona Beyond the ‘Velvet Underground’ Chicago: Omnibus Pr & Schirmer Trade Books, 1989.

[x] Ibid., str. 360. Otter Bickerdike navodi knjigu Jamesa Younga Nico: Songs They Never Play on the Radio, London: Bloomsbury, 1992.

[xi] Ibid., str. 301. Intervju autorice s Davidom J. Haskinsom.

[xii] Aktion T4 je nacistički program očuvanja čistote više rase u kojem su sistematski ubijani mentalno bolesni, stari, invalidi, homoseksualci i drugi nepoželjni elementi. Program je započeo krajem 1939., a zvanično je završio 1. listopada 1941. godine nakon protestne propovijedi katoličkog biskupa Münstera Clemensa Augusta von Galena. Ljudstvo ”Programa eutanazije” bilo je premješteno u ”Akciju Reinhardt”, i različite nacističke institucije preuzele su ubijanje na sebe. Prema izvorima koji su korišteni na suđenju u Nürnbergu, program eutanazije je koštao života oko 275.000 ljudi; drugi izvori procjenjuju broj žrtava na oko dvije stotine hiljada.

[xiii] Jennifer Otter Bickerdike, You Are Beautiful and You Are Alone: The Biography of Nico; op. cit., str. 333.

[xiv] Ibid., str. 385. Otter Bickerdikeova citira Helen Donlon, Shadows Across the Moon: Outlaws, Freaks, Shamans and the Making of Ibiza Clubland, London: Jawbone Press, 2017.

[xv] Ibid., str. 420.

[xvi] Ibid., str. 158. Autorica citira prikaz reizdanja albuma The End od strane Carl Byron Batsona za “Trebuchet Magazine” iz 2012. godine https://www.trebuchet-magazine.com/nico-the-end-reissue/.

[xvii] Ibid., str. 311.

[xviii] Ibid.

[xix] Yolanda Gampel, Trans-generational Fallout u: Ira Brenner (ur.), The Handbook of Psychoanalytic Holocaust Studies, London: Routledge, 2020., str. 104.

[xx] Ibid.

[xxi] Ibid.

[xxii] Jennifer Otter Bickerdike, You Are Beautiful and You Are Alone: The Biography of Nico; op. cit., str. 94. Autorica citira knjigu Victora Bockrisa Lou Reed: The Biography London: Random House, 1994.

[xxiii] Jennifer Otter Bickerdike (ur.), Joy Devotion: the Importance of Ian Curtis and Fan Culture, Manchester: Headpress, 2016.

[xxiv] Jennifer Otter Bickerdike, You Are Beautiful and You Are Alone: The Biography of Nico; op. cit., str. 399.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Odbrana i posljednji dani: od Odbrane dva ethosa
     Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo ''Slava Ukrajini!''
     Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora
     Herojska misija – nekad i sad
     Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve
     Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
     Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?
     Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1