Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski

Meteorolozi su za noć s 4. na 5. kolovoza najavili oluju. I zaista, u svitanje velikog praznika nebo se uskomešalo. Najprije su tmasti niski oblaci istresli prvi pljusak u još uvijek zagušljivu ljepljivu sparinu. Isušena ga je zemlja usrknula nadušak. A potom se, uz nekoliko gromova i munja, jugo sudarilo s burom. Zahladilo je i ubzro se u krošnjama i po kamenu začuo zlokoban topot ledene konjice.

Na kamenu terasu bacamo ožeg koji se zgrče i razgrče žar nad pekom. Praznovjerica iz davnog doba kad su nebom vladali Perun i ostali slavenski bogovi i ovaj put je pomogla. Led se pretvara u krupne kapi obilne kiše. Premda je kratko trajala, vrt je zapjevao i zablistao na suncu koje već suši pokislu zastavu izvješenu u čast Oluje. Uz nadu da ova jutrošnja nikome nije pokazala i svoje opakije lice, odnijela krov, satrala vinograd.

Trenutno živim u kući u koju je Oluja, ona u kolovozu 1995., vratila njene stanovnike. U mjestu, kraju i pokraj grada koji su četiri godine bili ispražnjeni od svojih žitelja hrvatske nacionalnosti. Tamo u poslijepodne Dana pobjede pomnog iščitavam što je tko gdje rekao.

Najdosadniji tekst nalazim na portalu Ministarstva obrane RH gdje se najavljuje program obilježavanja 26. obljetnice VRO Oluja. Tako vam je s državnim protokolima. Njih sastavljaju činovnici s glavnom svrhom da budu okvir i dekor govorima političara koji se kasnije ponajviše citiraju u medijima.

Najdosadniji tekst nalazim na portalu Ministarstva obrane RH gdje se najavljuje program obilježavanja 26. obljetnice VRO Oluja. Tako vam je s državnim protokolima. Njih sastavljaju činovnici s glavnom svrhom da budu okvir i dekor govorima političara koji se kasnije ponajviše citiraju u medijima

No, obljetnice Oluje su specifičan slučaj jer su prilika za upućivanje poruka koje utječu na društvenu i političku klimu, osobito na međunacionalne odnose između hrvatskih Hrvata i Srba.

Politički predstavnici hrvatskih Srba ove su godine opet izrekli neke važne poruke koje zaslužuju snažniji odjek. U 14. izjavi sjećanja Srpskog narodnog vijeća stoji:

“Na prostoru bivše Jugoslavije, 30 godina od početka rata i 26 godina od njegova završetka u Hrvatskoj, ratuje se komemorativnim politikama sjećanja. Svatko ima svoje sjećanje, svoje komemoracije i svoju političku upotrebu ratnih straota i ratnih stradanja. Rijetko se sjećamo strahota koje su prošli drugi i stradanja koja su se dogodila drugima.

U naše narodno ime ili od našeg narodnog imena. Jednako rijetko nam dopire do svijsti do koje smo mjere pijetet vlastita stradanja pretvorili u političko-vjersko podgrijavanje mržnje i neprijateljstva. Slično onom podgrijavanju žrtava Drugoga svjetskog rata koje nas je pripremalo za početak rata prije 30 godina. Zapanjujuća je, a nerijetko i zastrašujuća ustrajnost kojom veličamo svoje, a obezličujemo tuđe stradanje, kojom odbijamo priznavati tuđe, a očekujemo priznavanje svojeg stradanja”.

Za razliku od Vučića, Dodika i njihovih pobočnika u RS&RS koji to vrlo rado zaboravljaju, Milorad Pupovac i SNV bez okolišanja su podsjetili da rat nije počeo 4. kolovoza 1995., četiri godine ranije protjerivanjem, zlostavljanjem i ubijanjem hrvatskog stanovništva s područja SAO Krajine.

A uz komemoriranje svojih sunarodnjaka, civila koje su nakon Oluje ubijali mahom nekažnjeni ratni zločinci, polaganjem cvijeća odali su počast i poginulim hrvatskim vojnicima.

Bez obzira na izdvojene i sve rjeđe ekscese pojedinaca i manjih esktremističko-nacionalističkih grupa u Hrvatskoj, u tom “političko-vjerskom podgrijavanju mržnje i neprijateljstva” posljednjih godina prednjače Republika Srbija i Republika Srpska sa svojim političkim vođama Vučićem i Dodikom. Stoga ne bi trebalo ostaviti bez odgovora ovo retoričko pitanje srbijanskog predsjednika Vučića izrečeno na komemoraciji stradanja Srba u Oluji i nakon nje: “Hrvatska ovaj dan proslavlja kao ‘Dan pobjede i domovinske zahvalnosti’. Pobjede nad kim?”

To je Dan pobjede u prvom redu upravo nad politikom, agresijom i zločincima poput njega koji su je poticali i provodili, trujući i sluđujući stanovništvo pobunjeničke SAO Krajine tek koji mjesec prije Oluje parolaškim obećanjima kako to nikada neće biti Republika Hrvatska i bulažnjenjima o Velikoj Srbiji, kao što sada na Vulinova i Dodikova usta bulazni o “Srpskom svetu”. Uzalud im Basara objašnjava kako je to najbrži put do još manje Srbije.

Novost je da su u svom kontriranju Vučiću Srbi iz Hrvatske ovog ljeta dobili snažnog saveznika tamo gdje ga u tom smislu ranije nisu imali. Naime, duhovni pastir svih pravoslavnih Srba, a na poseban način onih iz Hrvatske, patrijarh Porfirije pred tim istim Vučićem je izrekao da “Bog ne broji čijih je žrtava više, a čijih je manje”, te da su “pred Bogom sve žrtve iste, zvali se oni Jovan, Jozo ili Jusuf”.

Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski. To sam naučio od dalmatinskog vladike Nikodima u čijim je besjedama baš radost najvažnija zapovijed Božja. Nakon empatije u nesreći, napravimo korak u radovanje sa živima, s onima koje je Oluja vratila kući

A možda ima i koordinacije između SNV-a i patrijarha koji je rekao i ovo: “Ne želimo voditi ratove komemorativnim politikama sjećanja, a još manje ući u matricu zapomaganja i trajno ući u stanje žrtve. Narativ žrtve ne može biti pokretač nadahnuća, prije je trajna muka i pakao”. I bez obzira što to Dodika nije omelo u guslanju o “stradalničkom narodu”, ipak se od tamo ovaj puta čuo i jedan bitno drugačiji glas.

Moja je vjera i čvrsto uvjerenje da čovjek nikada ne može pretjerati u suosjećanju s drugim i pružanju ruke. Pa čak i kad to čini na svoju štetu. Ipak, da bi doprinosilo miru među narodima, to suosjećanje mora biti uzajamno. A postoji veliki broj ljudi o čijim emocijama ni u Hrvatskoj, a kamoli u Srbiji, malo tko vodi računa.

Svaka čast komemoracijama i svim poginulima i ubijenima. Neka cvijeća i svijeća, misa, parastosa i protokola. Ali, mnogim je ljudima oko mene Oluja prije svega praznik povratka u njihove domove i ja tu radost s njima iz godine u godinu dijelim.

O jalovosti vječnog narativa žrtve, pa čak i onda kada se plemenito misli na sve žrtve, ponešto piše i u Evanđeljima po Mateju i Luki. “Pođi za mnom”, reče jednom Isus nekom čovjeku koji mu odvrati: “Hoću, ali dopusti mi da prije odem i pokopam oca”. A Isus će mu na to: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje”.

Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski. To sam naučio od dalmatinskog vladike Nikodima u čijim je besjedama baš radost najvažnija zapovijed Božja. Nakon empatije u nesreći, napravimo korak u radovanje sa živima, s onima koje je Oluja vratila kući.

A naša radost, slavlja i država neka budu takvi da se i ostali čije kuće zjape prazne, ili leže razorene, požele i mogu u nju vratiti. Na radost svih nas i zemlje kojoj svaki čovjek treba.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Komemoracija svih žrtava u Oluji ne može i ne treba prigušivati radost i slavlje živih koje je vratila kući).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli

> Svi tekstovi ovog autora