novinarstvo s potpisom
Promjena koju je donio Drugi vatikanski koncil, a da je odmah bila vidljiva i osjetna svima svakako je ponajprije liturgijska: svećenik više nije okrenut leđima vjernicima, a mise su govorene na jeziku zemlje u kojoj su služene. No učinci su mnogo dalekosežniji.
Marcel François Marie Joseph Lefebvre, francuski nadbiskup, izabran je za generalnog poglavara Otaca Svetog Duha i dodijeljeno mu je da sudjeluje u izradi i pripremi dokumenata za nadolazeći Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.).
Međutim, pripadajući konzervativnoj struju unutar Katoličke Crkve, protivio se promjenama koje je Drugi vatikanski koncil pokrenuo – dakako, ne samo liturgijskim – te je 1968. dao ostavku na vodstvo Otaca Svetoga Duha i 1970. osnovao Društvo svetog Pija X., malu zajednicu sjemeništaraca u selu Écône u Švicarskoj.
Zajednica nije prihvatila odredbe i uputstva Drugoga vatikanskoga koncila. Štoviše, širila se, zaređivala svećenike i biskupe postajući stvaran i simbolički znak otpora Svetoj Stolici koja je 1988. izdala izričitu naredbu da raspusti društvo i prestane zaređivati svećenike.
Lefebvre ju je ignorirao tvrdeći da je modernizacija Crkve ”đavolski kompromis s idejama modernog čovjeka”.
Godine 1988., protiv izričite zabrane pape Ivana Pavla II., zaredio je četiri biskupa. Sveta Stolica, odnosno papa Ivan Pavao II., odmah je objavio da su on i drugi biskupi koji su sudjelovali u ceremoniji automatski ekskomunicirani prema katoličkom kanonskom pravu, status koji su Lefebvre, a potom i njegovi pristaše nakon njegove smrti 1991. godine, odbili priznati.
Godine 2007., šesnaest godina nakon Lefebvreove smrti, papa Benedikt XVI. ukinuo je izopćenje četvorice preživjelih biskupa na njihov zahtjev. Summorum Pontificum, apostolsko pismo pape Benedikta XVI., izdano je u obliku motuproprija (tj. na Papinu vlastitu inicijativu). zamijenio je motuproprij pape Ivana Pavla II., Ecclesia Dei iz 1988., koji je dopustio pojedinačnim biskupima da osiguraju mjesta na kojima bi se mogla služiti misa prema misalu iz 1962.
Summorum Pontificum dao je veću slobodu za uporabu tradicionalnog rimskog obreda u navedenom obliku, potvrdivši da u misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda može rabiti misal iz 1962. godine, te da mu za to slavljenje nije potrebno nikakvo dopuštenje ni od koga.
Dokument specificira uvjete u kojima svećenik Katoličke Crkve (latinskog obreda) može slaviti svetu misu prema misalu koji je odobrio Pio V., a ponovno izdao papa Ivan XXIII. godine 1962. (oblik mise koji je u današnje vrijeme poznat kao ”tradicionalna latinska misa”), kao i podjeljivati sakramente u onom obliku koji je bio u uporabi sve do liturgijskih promjena koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga koncila.
Uz ovaj dokument izdano je i popratno pismo biskupima u kojem papa Benedikt XVI. tumači razloge objavljivanja: smatra, naime, kako je njegov postupak bio usmjeren na široku i velikodušnu brigu oko pružanja dostupnosti obreda koji su hranili vjernike kroz toliko stoljeća, kao i na ”postizanju unutarnjega pomirenja u krilu Crkve” s tradicionalnim katolicima koji se nalaze u nesuglasju sa Svetom Stolicom, poput pripadnika Svećeničkog bratstva svetog Pija X.
Papa navodi kako se ispočetka mislilo da će zanimanje za tradicionalnu latinsku misu nestati zajedno sa starijim generacijama koje su odrasle uz nju, no pokazalo se kako ”i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije”.
Što se tiče bojazni koje su se pojavile još tijekom pripreme dokumenta, Papa je naglasio kako njegova odluka ne zahvaća u autoritet Drugoga vatikanskoga sabora, kao i to da ”uporaba staroga misala pretpostavlja određeni stupanj liturgijske formacije i poznavanje latinskog jezika, a niti jedno niti drugo ne susreće se odveć često”. Stoga misa Pavla VI. ostaje ”normativni” ili ”redoviti oblik euharistijske liturgije rimskog obreda”.
Mnogi zagovornici tradicionalne latinske mise u svijetu (a nema ih malo, tradicionalna latinska misa služila se i u Zagrebu svake nedjelje i zapovijedanog blagdana u crkvi sv. Blaža) izrazili su optimizam u pogledu budućnosti, i pripremili su se za praktične aspekte ove odluke, a većina službenih reakcija unutar Crkve naglašavala je želju za jedinstvom i pomirenjem unutar Crkve.
Kao odgovor na mogućnost da se afirmacijom upotrebe misala iz 1962. Crkva vrati na stari odnos prema Židovima (u liturgiji Velikoga petka Židove se naziva ”nevjernima”, štoviše ”perfidnim” /perfidis Iudaeis/), papa Benedikt XVI. je 2008. odmijenio molitvu u misalu iz 1962. s novosastavljenom molitvom koja ne spominje ni zaslijepljenost Židova niti se u njoj moli za obraćenje Židova.
Štoviše, s odobrenjem pape Benedikta XVI. Papinsko povjerenstvo ”Ecclesia Dei” izdalo je na blagdan sv. Pija V., 30. travnja 2011., naputak Universae Ecclesiae, kako bi razjasnila neke aspekte Summorum Pontificuma pozivajući se, kada je riječi o implementaciji Drugoga vatikanskoga koncila, na ”hermeneutiku kontinuiteta” umjesto na ”hermeneutiku diskontinuiteta”.
Talijanski biskup Luca Brandolini, najbliži suradnik Annibalea Bugninija, ”arhitekta” liturgijske reforme provedene 1970. godine, međutim, povodom objavljivanja Summorum Pontificuma, rekao je:
”Ovo je najtužniji trenutak u mom životu kao čovjeka, svećenika i biskupa. Ovo je dan žalosti, ne samo za mene, već za mnoge ljude koji su radili za Drugi vatikanski sabor. Reforma, na kojoj su radili mnogi, uz velike žrtve i nadahnuta samo željom za obnovom Crkve, ovime je poništena”.
Da nije riječi samo o liturgijskim inačicama, tj. da dokument pape Benedikta XVI. Summorum Pontificum može imati mnogo ozbiljnije i dalekosežnije posljedice, svjestan je i papa Franjo. U obranu jedinstva Kristovog Tijela, prisiljen sam opozvati mogućnost koju su dali moji prethodnici”, napisao je papa Franjo u motupropriju Traditionis custodes objavljenim 16. srpnja ove, 2021. godine.
Tradicionalne latinske mise ubuduće se neće slaviti u župnim crkvama, a čitanja će morati biti na narodnom jeziku uz korištenje prijevoda Svetog pisma odobrenog od strane mjesne biskupske konferencije. Zabranjeno je formiranje novih skupina vjernika koji žele sudjelovati na slavljima tradicionalne latinske mise.
Motuproprij također poziva na imenovanje biskupijskog delegata koji će vjernicima koji žele sudjelovati na tradicionalnoj latinskoj misi pružati pastoralnu skrb. ”Taj svećenik na srcu bi trebao imati ne samo ispravno slavljenje liturgije, nego i pastoralnu i duhovnu skrb vjernika”, stoji u dokumentu.
Svećenici koji će htjeti slaviti svetu misu po izvanrednom obliku rimskog obreda, a koji će biti zaređeni nakon objave motuproprija, morat će podnijeti formalni zahtjev mjesnom biskupu koji će se konzultirati sa Svetom Stolicom oko odobrenja, dok će svećenici koji su dosad slavili misu trebati zatražiti od biskupa odobrenje da nastave s tom praksom.
U pratećem pismu uz motuproprij Papa je naveo kako je 13 godina nakon objave dokumenta Summorum Pontificum naložio Kongregaciji za nauk vjere da biskupima pošalje upitnik o utjecaju slavljenja tradicionalnih latinskih misa u pojedinim biskupijama.
”Odgovori koje sam primio otkrili su situaciju koja me boli i brine, potvrđujući potrebu za intervencijom. Nažalost, pastoralna namjera mojih prethodnika koji su namjeravali ‘učiniti sve moguće da svi oni koji istinski čeznu za jedinstvom mogu ostati u ovom jedinstvu ili ga ponovno pronaći’ često je bila ozbiljno zanemarena”, napisao je Franjo.
Papa je posebice istaknuo svoju tugu zbog činjenice što je slavlje po izvanrednom obliku rimskog obreda postalo karakterizirano odbijanjem Drugoga vatikanskoga koncila, i ne samo njegovih liturgijskih reformi. Sumnjati u Koncil znači ”sumnjati u samog Duha Svetoga koji vodi Crkvu”, stoji u Papinom pismu.
”Ovdje je riječi o ponašanju koje je u suprotnosti zajedništvu i koje njeguje tendencije podjela ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov’, protiv kojih je apostol Pavao tako snažno reagirao (1 Kor 1, 12-13)”, navodi Franjo.
”U obranu jedinstva Kristovog Tijela, prisiljen sam opozvati mogućnost koju su dali moji prethodnici. Iskrivljena upotreba ove mogućnosti u suprotnosti je s namjerama koje su vodile do pružanja slobode da se slavi misa korištenjem Missale Romanuma iz 1962. godine”, napisao je papa Franjo.
U video poruci vjerskim redovima Latinske Amerike, poslanoj 13. kolovoza ove godine, papa Franjo dotaknuo se važne teme: neodvojivosti evangelizacije i inkulturacije. No također je diskretno ponudio uvid koji bi mogao objasniti zašto je u srpnju odlučio ograničiti i regulirati liturgiju prije Koncila koja je sve više postajala instrumentom podjele unutar Crkve.
”Ne zaboravimo da vjera koja nije inkulturirana nije autentična”, rekao je Franjo Latinoameričkoj konfederaciji vjera, dodavši: ”Ne zaboravite ono bitno: inkulturaciju vjere i evangelizaciju kulture”.
”Inkulturacija” pojam je Drugoga vatikanskoga koncila koji je postao popularnim u Crkvi 1980-ih, posebice u Latinskoj Americi. Papa Pavao VI. taj je izraz 1975. implicitno upotrijebio u svojoj apostolskoj pobudnici objavljenoj 1975. Evangelii Nuntiandi, posebice u odlomcima 20. i 48., koji jasno kažu kako navještaj Evanđelja gradi kulturu i obnavlja je. Ne poništava kulturu niti ju odmjenjuje.
Rast razumijevanja i poštivanja kulture omogućio je, s jedne strane, koncilsko shvaćanje Crkve kao univerzalnog tijela i zajedništva mjesnih crkava, a s druge, liturgijske promjene – dopuštanje molitve na lokalnim jezicima u kojima su ljudi mogli aktivno sudjelovati.
Latinoamerička Crkva, osobito mislioci povezani s onim što je postalo poznato kao ”teologija naroda” (teología del pueblo), bili su pioniri tog shvaćanja, a njihovo razmišljanje odrazilo se na sinodi koja je prethodila apostolskom pismu Pavla VI.
Sastanak latinoameričkih biskupa u Puebli u Meksiku 1979. bio je odlučujući trenutak u oslobađanju te ”inkulturirane” evangelizacije i od kulturno eurocentričnog pretkoncilskog katolicizma, kao i od odveć uskih socioloških kategorija pod utjecajem marksista koje su prožimale ranu teologiju oslobođenja.
U Argentini je inkulturaciju osobito promicao provincijal argentinskih isusovaca Jorge Mario Bergoglio, koji je u tu svrhu slao svoje učenike u barije. Inzistirao je na tome da će ih vjerni narod toga kraja poučavati, a ne oni njih, te da je njihova sposobnost ulaska u njihovu kulturu i pobožnost odlučujući ispit njihove vjere.
Rekao im je da isusovci koji promiču pravdu moraju djelovati na načine ukorijenjene u konkretnim brigama, kao i vrijednostima i odanostima vjernika, za razliku od ideologa, koji su, po poznatom Bergogliovom sloganu, bili ”za ljude, ali nikada s ljudima”.
Dvadesetak godina kasnije, kardinal Bergoglio nadgledao je uređivanje dokumenta koji je izašao s revolucionarnog sastanka Aparecide latinoameričkog episkopata u svibnju 2007. Njegove misli o popularnoj religioznosti i kulturi bile su doprinos, osobito triju argentinskih autora teksta i spominju se u mnogim ulomcima Franjine apostolske pobudnice Evangelii Gaudium iz 2013.
Tamo Franjo objašnjava ključne spoznaje inkulturirane evangelizacije kao djelovanje samog utjelovljenja: ”Božji dar postaje tijelo u kulturi onih koji ga primaju” (br. 115). Kršćanstvo ima mnogo kulturnih izraza, koji se odražavaju na katoličnost Crkve (br. 116). I dok su neke kulture povezane s razvojem kršćanstva, ”otkrivena poruka nije identificirana ni s jednom od njih” (br. 117).
Kulturna raznolikost, dodaje, nije prijetnja crkvenom jedinstvu, koje je djelo Duha Svetoga; taj Duh pomiruje različitost, a ne nameće jednoličnost. Otuda je važno ne nametati određenu kulturu zajedno s Evanđeljem, jer se time želi pokazati ”više fanatizma nego istinski evangelizacijski žar”.
Bez inkulturacije, piše papa Franjo, kršćanski život ”završava u najbizarnijim i najsmješnijim gnostičkim tendencijama i fanatizmu kojima je važna ideologija, a ne stvarnost naroda, a to nije Evanđelje”. Kao primjer toga istaknuo je ”zlouporabu liturgije”.
Drugi vatikanski koncil je, podsjetio je Franjo biskupe, inzistira na ”punom, svjesnom i aktivnom sudjelovanju čitavog Božjeg naroda u liturgiji”.
Citirajući Koncil, napomenuo je da su ”unutar crkvenog zajedništva” postojale određene crkve koje uživaju u svojim vlastitim tradicijama, ne dovodeći u pitanje prvenstvo Petrove stolice s koje predsjeda univerzalnim zajedništvom ljubavi, jamči legitimnu raznolikost i zajedno osigurava da posebnost ne samo da ne ozljeđuje univerzalno, nego mu prije svega služi.
Prije Koncila liturgija je odražavala tadašnju ekleziološku kulturu – visoko rimsku, europocentričnu i centraliziranu, ali ne i stvarnu. Dokument Koncila ”Lumen Gentium” otvorio je vrata onome što će s vremenom postati shvaćanje da su evangelizacija i inkulturacija nerazdvojni. ”Crkva je narod s mnogo lica”, kaže Franjo u svojoj knjizi ”Sanjajmo”, ”pozvani biti Božji narod unutar povijesti, na konkretnom mjestu, na jeziku tog mjesta”.
Upravo to odbacuje konzervativna struja unutar Crkve naoružana borbom za tradicionalnu latinsku misu protiv Drugoga vatikanskoga koncila. Čini se da papa Franjo u njemu razaznaje oživljavanje drevne gnostičke hereze koja pretvara kršćanstvo u obespravljenu ideologiju apstrahiranu od žive stvarnosti ljudske kulture.
Umjesto istinskog duhovnog jedinstva stvorenog iz različitosti, ono stvara univerzalnu ideologiju. ”Neprijatelj želi da različitost postane opozicija, pa ju pretvara u ideologiju suprotstavljenu ideologiji na kojoj on sam stoji”, upozorio je Papa ove godine tijekom homilije na Duhove.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.