Isti jezik – a ne razumiju se

Još u vrijeme učitelja Mišne, dakle u prvom i drugom vijeku nove ere, govorni jezik u zemlji Izraela bio je aramejski. Hebrejski su znali govoriti samo oni učeniji – dok je većina prostog naroda (zahvaljujući, između ostalog, i sličnosti između klasičnog hebrejskog i govornog aramejskog) posjedovala pasivno poznavanje hebrejskog jezika koje im je dostajalo za snalaženje u svetim tekstovima i razumijevanje istih, kao i za učešće u sinagogalnoj liturgiji koja je, i onda kao i danas, bila mahom na hebrejskom jeziku.

Po propasti II Hrama, 69. godine nove ere – a posebno poslije niza u krvi ugušenih judejskih ustanaka protiv rimskih zavojevača, postade neizmjerno teško učiti i obdržavati Toru u zemlji Izraela.

Kako je sunce učenja u Izraelu polako zalazilo – tako se, polako, dizalo sunce Vavilona, novog centra jevrejskog života i učenja, u kome su se potomcima izgnanika iz vremena razorenja I. Hrama, sada pridružili i novi bjegunci.

I u Vavilonu, kao i u Izraelu, govorni jezik bio je aramejski – ali, dok se u Vavilonu govorilo istočnim dijalektom ovog jezika – dotle se u Izraelu govorila njegova zapadna varijanta.

Kako je migracija u oba pravca bila česta (mnogi su, trbuhom za kruhom, odlazili iz Izraela u mirni i prosperitetni Vavilon – dok su drugi, vučeni idealima, napuštali Vavilon hrleći zemlji Izraela) često se dešavalo da judejske pridošlice u Vavilonu, ”zahvaljujući” pogrešnom razumijevanju lokalnog dijalekta, budu dovedeni u smiješnu situaciju. Isto se dešavalo i vavilonskim pridošlicama u Judeji.

Vavilonski Talmud, u traktatu Nedarim (Hebrejski: Nedarim – Zavjeti) 66b bilježi priču o Jevrejinu koji se iz Vavilona  vratio u zemlju otaca, gdje se oženio i osnovao dom.

U svojoj uobrazilji on poče optuživati ženu da je odlučila da ga navede da na rastavu – i to na takav način koji bi njega obavezivao da joj isplati sve obaveze preuzete bračnim ugovorom. Naime, ako muž ženu otjera iz bijesa ili kaprica dužan je platiti joj iznos za izdržavanje predviđen bračnim ugovorom

Jednog dana, prije no što će krenuti na posao, on kaza ženi da mu skuha dvije talafe (kravlje noge).

No, kako se u izraelskom dijalektu aramejskog uobičajilo gutanje grlenog slova ‘h’, čime se izgubila svaka razlika između riječi talafe (kravlje noge) i talafhe (leća), ovaj dijalekat je za označavanje kravljih nogu pronašao drugu riječ, dok je riječ talaf(h)e dobila samo jedno značenje: leća. – Te, tako, žena onog došljaka (istina pomalo začuđena muževljevim prohtjevima) skuha dva zrna leće sa kojima to veče dočeka muža.

Ovaj, opet, kada se vrativši s posla zatekao ženu kako ga čeka s večerom od dva kuhana zrna leće – ne samo da nije shvatio da su poručene kravlje noge u riječniku njegove žene značile leću – nego mu nikako nije bilo jasno zašto ova čudna žena kojom se oženio (ako već štedi na mesu) makar leću nije u stanju napraviti u nekoj normalnoj količini.

Sutradan, krenuvši na posao, on, aludirajući na sinoćnju obilnu večeru, naloži ženi da za večeras pripremi mjeru leće.  U Vavilonu riječ mjera mogla je označavati konkretnu količinu, jednako kao što je mogla značiti mnogo ili puno (kao kod nas ‘milion puta sam ti rekao’). Kako je u Izraelu riječ imala samo redovno značenje – tako ona jadna žena, uviđajući i sama da se udala za čudaka bez osjećaja za mjeru, poče kuhati i kuhati i kuhati – dok do večeri ne skuha čitavu mjeru leće.

Te večeri muž uvidje da se oženio kapricioznom ženom koja je namjerno izvrtala svaki njegov nalog. Nije mu trebalo mnogo da ”shvati” kako su radnje njegove žene bile ciljne i namjerne.

U svojoj uobrazilji on poče optuživati ženu da je odlučila da ga navede da na rastavu – i to na takav način koji bi njega obavezivao da joj isplati sve obaveze preuzete bračnim ugovorom. Naime, ako muž ženu otjera iz bijesa ili kaprica dužan je platiti joj iznos za izdržavanje predviđen bračnim ugovorom.

Istovremeno, ako bi žena odbila da vrši svoje ugovorom preuzete obaveze, muž je mogao zahtijevati rastavu bez obaveze plaćanja iznosa za izdržavanje.

Našem junaku postade jasno da je žena namjerno izvršavala obrnut smisao njegovih riječi kako bi sutra na sudu mogla tvrditi da je sve u svemu samo slušala njegove naloge – a da ih je on namjerno formulisao dvoznačno kako bi uvijek mogao tvrditi da je imao na umu suprotno od onog što je ona već uradila.

Dok u Vavilonu onog vremena ovakva uvidurma nije bila nemoguća, pripisati jednostavnoj Izraelki tako promišljeno ponašanje nije nikako moglo odgovarati istini.

No, naš junak koji to još nije znao, odluči da će ubuduće koristiti samo jednoznačne riječi kako bi izbjegao ženino kinjenje.

Nekoliko dana po ovoj odluci muž se uželi lubenice – pa, krećući na posao, naloži ženi da kupi dvije lubenice. – No, kao za đavola, od svih mogućih riječi kojima je mogao nazvati lubenice (u aramejskom ima bar pet izraza kojim se označava ovo povrće) – on se odluči upravo na izraz busine kojim su se u Izraelu prvenstveno označavale svijeće (tačnije, keramičke posude u koje se stavljalo ulje i fitilj) koje su oblikom podsjećale na lubenicu.

Kada se u rano poslijepodne vratio kući nošen željom da naporan ljetni dan zasladi hladnom lubenicom, i kada uvidje da ga je žena opet izigrala – on joj povišenim glasom naredi da svijeće koje je kupila razbije al reša debaba – ”vratima o glavu” (u vavilonskom aramejskom tako se nazivao visoki kameni prag tipičan za vavilonske kuće).

Kako u Zemlji Izraela takvih pragova uopše nije bilo jadna žena riječ baba shvati kao vlastito ime – te se, ponijevši u rukama svijeće, uputi pravo u zbornicu vrhovnog suda.

I u Vavilonu, kao i u Izraelu, govorni jezik bio je aramejski – ali, dok se u Vavilonu govorilo istočnim dijalektom ovog jezika – dotle se u Izraelu govorila njegova zapadna varijanta

Čuvari suda koji su stajali pred vratima skromne dvorane u kojoj je zasjedao visoki rabinski sud, vidjevši ženu sa svijećama u rukama zaključiše da dotična sigurno ima neko pravno pitanje koje se tiče propisa o paljenju subotnjih svijeća – te je, ništa je i ne pitajući, propustiše.

Žena, vidno uzbuđena i dobro prepadnuta, s vrata baci jednu, a potom i drugu svijeću u pravcu glave predsjedavajućeg Sanhedrina, Rabi Babe ben Bute. Prostorijom zavlada tišina. Baba, kako su Rabi Babu ben Butu (poznatog po izuzetnoj skromnosti) od milja skraćeno zvali u cijelom Izraelu, mirno obrisa ulje s kose – pa upita već vidno uplašenu ženu:

Kojim dobrom dobra ženo?

Na šta ona odgovori: Nište me ne pitaj, učitelju, tako mi je rekao muž.

Iz njenog pripovjedanja Rabi Baba ben Buta (koji je dijalektskim razlikama vladao mnogo bolje od jednostavne žene i njenog muža) uvidje kroz kakve su nesporazume prošli ovi supružnici zbog razlika u dijalektima kojima su se služili.

Pohvalivši pred prisutnima ženinu spremnost da posluša muža čak i kad nije razumjela njegove razloge on je blagoslovi ovim riječima: Radila si ono što ti je rekao muž – neka bi ti Svemogući dao dva sina kao što sam ja. Kada su mužu, sutradan, ispričali šta je njegova žena učinila njega radi, i kako je na to reagovao sam predsjednik Vrhovnog Suda – on shvati da su mjerila Zemlje Izraela drugačija no ona s kojima je došao.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Džihad, džihad, čet'ri noge, sve četiri krute
    •  Zlatni topuz
    •  Međ’ Istokom i Zapadom: struja na Božić
    •  Čovjek kao božanski AI eksperiment
    •  Šta je cionizam?
    •  Ham Ribi Elija(h)u Šamula i jugoslovenske časne sestre
    •  Kako molitva, sadaka i dobro srce produžavaju život
    •  Isti jezik – a ne razumiju se
    •  Nije lako shvatiti proroke
    •  Kako Bog nikad ne odbija dobro srce

> Svi tekstovi ovog autora