Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu

”Kao otac petero djece mislim da ozakonjivanje odredbe koja kaže da roditelj u iznimnoj situaciji, u okviru odgoja, uopće ne može ošamariti dijete niti ga pljesnuti po zadnjici nije ispravno.”

Izjavio je ovo češki ministar rada i socijalne skrbi Marian Jurečka pod čijom su nadležnosti i institucije za zaštitu djece.

Ministar smatra da pljuska, šamar, zaušnica, ćuška, kako hoćete, ili pljeskanje po zadnjici nije nasilje, nego odgojna mjera jer djetetu postavlja granice. On inzistira na razlikovanju pravog nasilja od tjelesnog kažnjavanja kao odgojne mjere.

Razlikuje li dijete što je pravo nasilje od odgojne pljuske? Shvaća li dijete kad ga zaboli i kad ga se ponizi da je roditelju ruka poletjela iz frustracije, nemoći, umora, a ne zbog ”pravog nasilja”? Razlikuje li to i roditelj, znaju li svi očevi i majke gdje je ta fina granica koju, eto, zna otac petero djece, ministar i lider čeških demokršćana?

Ministar ignorira činjenicu da se još 2007. Češka obvezala da će zakonom zabraniti tjelesno kažnjavanje djece što je učinila većina europskih zemalja i da je prošle godine u listopadu Odbor UN-a za prava djeteta ponovo kritizirao Češku zbog odlaganja donošenja zakona koji bi regulirao fizičko kažnjavanje djece.

Nakon ministrovog ispada oglasili su se mnogi stručnjaci i osudili njegovu izjavu, a skupina čeških psihologinja napisala je otvoreno pismo/peticiju ministru Jurečki u kojem se ističe da treba jasno dati do znanja da je ”svaka psihička i fizička kazna akt agresije koji dokazano ima negativne učinke na psihosocijalni razvoj djece i pobija osnovno moralno načelo da se slabijima ne smije nauditi”.

Prema istraživanjima u Češkoj su najugroženija djeca od sedam do deset godina. U Češkoj traje i šest godina dok se djetetu koje je žrtva domaćeg nasilja pruži stručna pomoć. Ministar Jurečka tvrdi da je u Češkoj dovoljno razrađen sustav zaštite djece od nasilja u obitelji. Brojke pokazuju da nije

Autori peticije naglašavaju da donošenje zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja djece nema za cilj kažnjavanje odraslih. Smatraju, međutim, da se odraslima treba pružiti pomoć u odgajanju djece, uključujući i postavljanje granica, ali bez korištenja nasilja.

”Koliko god možemo razumjeti da nekom poleti ruka, mora biti jasno da je to neuspjeh od strane roditelja zbog čega se roditelj djetetu mora ispričati kao kad takve neuspjehe ispravljamo u odnosima s odraslima”, stoji u peticiji.

Odbor za prava djece, koji spada pod nadležnost vlade, smatra da bi tjelesno kažnjavanje djece moralo biti neprihvatljivo kao što je to i kod odraslih.

Češka je među malim brojem europskih zemalja koje nemaju zakon o zabrani tjelesnog kažnjavanja.

Portal Aktualne.cz ističe da se stručnjaci koji odbacuju svaku vrstu tjelesnog kažnjavanja pozivaju i na istraživanja iz 2016. i prošlogodišnje koja pokazuju da ni lakše tjelesne kazne tipa lupanje po stražnjici djetetu ništa dobro ne donosi. Djeca iz takvog ponašanja zaključuju da se konflikti rješavaju nasiljem, a da autoritet roditelja proizlazi iz straha od njega, a ne iz poštovanja prema njemu.

Svaka tjelesna kazna, smatraju autori peticije, sa sobom nosi rizik od povećanja nasilja i razvoja ozbiljnijih problema u starijoj dobi.

Zakonska zabrana, međutim, sama po sebi nije dovoljna. Roditelji kojima ruka češće ”poleti” samo ponavljaju ono čemu su bili i sami izloženi u djetinjstvu. Većina ih to radi zbog stresa, teške svakodnevice, financijskih problema, teškoća u odnosima s partnerom i slično.

Autori i potpisnici peticije smatraju da država mora pomagati ugroženim obiteljima na više razina, osigurati im pomoć psihologa i ostalih stručnjaka. A djeca bi se još u vrtiću morala učiti da se konflikti mogu i moraju rješavati bez nasilja.

U Švedskoj je fizičko kažnjavanje djece zabranjeno još 1979. godine. Statistika i tamošnja iskustva jasno pokazuju da se zbog toga nije pogoršalo ponašanje djece, naprotiv, smanjena je delikvencija i socijalno patološke pojave kod maloljetnika.

Sjećam se šoka mog švedskog prijatelja kad se preselio u Češku i shvatio da su pljuske i lupanje po zadnjici sastavni dio djetinjstva većine češke djece i da roditelji u tome ne vide ništa sporno.

Prema istraživanjima u Češkoj su najugroženija djeca od sedam do deset godina. U Češkoj traje i šest godina dok se djetetu koje je žrtva domaćeg nasilja pruži stručna pomoć.

Ministar Jurečka tvrdi da je u Češkoj dovoljno razrađen sustav zaštite djece od nasilja u obitelji. Brojke pokazuju da nije. U njegovoj zemlji desetina djece je izložena nasilju u obitelji, a dvije trećine djece je doživjelo neke oblike zlostavljanja.

Većina roditelja ne smatra pljusku tjelesnim kažnjavanjem. Ministru rada i socijalne skrbi je od ovih podataka, međutim, bitnije da se u naziv njegovog ministarstva doda i riječ obitelj. Naravno, tradicionalna. U kojoj je i šamar tradicionalan.

”Kao otac petero djece mislim da ozakonjivanje odredbe koja kaže da roditelj u iznimnoj situaciji, u okviru odgoja, uopće ne može ošamariti dijete niti ga pljesnuti po zadnjici nije ispravno.” Izjavio je ovo češki ministar rada i socijalne skrbi Marian Jurečka pod čijom su nadležnosti i institucije za zaštitu djece

Sociolog Stanislav Biler u satiričnoj video emisiji na portalu Alarm.cz pod nazivom ”Ne tucite svoju djecu inače će od njih nastati Marian Jurečka”, podsjeća ministra da je svako nasilje nasilje bez obzira na to što pljusku nazovemo odgojnom.

”Uostalom zbog toga u kaznenom zakonu nemamo tjelesno kažnjavanje. Možete dobiti i doživotnu kaznu, ali odgojnu pljusku vam nitko ne smije dati. Odrasli se, dakle, tući ne smiju, a djeca začudo smiju… Povezanost između tjelesne kazne i duševnih poremećaja, depresije, tjeskobe, niskog samopouzdanja ili sklonosti k nasilju dokazuju brojna istraživanja. A i kad ne bi postojale na stotine takvih studija, ne mogu zamisliti kako bi netko mogao opravdati udaranje djeteta – nekoga, tko je toliko manji, lakši, ranjiviji i potpuno ovisan o svom roditelju.”

To što se kao otac petero djece poziva na svoja iskustva, da mu je poletjela ruka kada ostale odgojne metode nisu dale rezultat, da to može izbrojati na prste svoje dvije ruke, te da je zahvalan svojim roditeljima što su mu ”u pravi trenutak, udijelili pljusku” ne čini, po riječima Bilera, oca petero djece autoritetom za odgoj.

”To što svi hodamo po zemlji, nas ne čini ekspertima za gravitaciju. Prosječni zec napravi više djece od prosječnog ministra. Nije to ništa komplicirano. Ono što nas pak dijeli od zečeva je sposobnost stvaranja znanja i umijeće njegove primjene. A sadašnja saznanja nam govore da je udaranje djece opasno, ponižavajuće, štetno i potpuno bespotrebno. Gospodin Jurečka bi trebao prestati razmišljati kao otac i početi razmišljati kao čovjek.”

Ono što je najvažnije, a na što upozoravaju češki stručnjaci, jest da javni dužnosnici, posebno političari koji donose odlučujuće odluke za društvo, u medijima ne bi smjeli istupati kao privatne osobe posebno kad su njihovi nazori u suprotnosti sa znanstveno utemeljenim podacima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?
    •  Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje

> Svi tekstovi ovog autora