autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Čudesni Tonko Maroević je bio elitni duh, a boemska duša

AUTOR: Goran Matović / 04.11.2022.

Goran Matović

Dragi Tonko,

bio si naša divna nestvarnost i čudesan prijatelj. Elitni duh, a boemska duša. Skroman, jednostavan, razigran kao dijete koje se čudi. Vazda s osmijehom koji osvaja. Tvoj veliki sugovornik Borges sa žudnjom piše: Želim da me više pamte kao prijatelja nego kao pjesnika. Znao si biti i prijatelj i pjesnik.

Nije te bilo teško voljeti jer si bio radost svijeta, a svaki susret s tobom čista svečanost. U svakoj si prilici rekreirao duh vedrine. Bio si prvi čovjek u životu hrvatske kulture koji se do kraja posvetio drugima. Znao si se oduzeti da bi se do kraja dao. Tu je snaga tvog nagovora i tvoje veličanstvene misije dobrote.

I kao da mi danas Borges šapuće: Nisam siguran da postojim, u stvari: ja sam svi pisci koje sam poznavao, svi ljudi koje sam sreo, sve žene koje sam volio; svi gradovi koje sam posjetio… Nisam ni u što siguran, ne znam ništa… Možeš li zamisliti da čak ne znam ni datum svoje smrti?

Bio si produženi svijet Borgesa i Tina, Aleph i Vječni prsten. Memorija kulture. Epoha. U posveti drugima rasla je tvoja veličina. Spajao si nespojivo, zagovarao pobratimstvo ljudi na zemlji. Bio si kroničar i psihoterapeut naše kulture. Osoba složena od više drugih.

Sudjelovali smo u stotinama različitih programa. Zadivila me tvoja verbalna okretnost, spremnost da improviziraš, da slušaš i neverbalno reagiraš. Tvoje sudjelovanje u našim zajedničkim programima na mene je inspirativno djelovalo. Kao da posebno ritmiziraš svaki događaj.

Posvetili smo se najviše Borgesu i Ujeviću. Ti si mi bio Tin i Borges. Nisi ih tumačio već s njima uspostavljao dijalog na sceni. Imao si scenskog šarma, razvijao živu dramsku napetost, slušao aktere na sceni, reagirao, osmijehom i živim govorom. Doživljavao sam te kao glumca koji čudesnom lakoćom osvaja i zavodi, gotovo kabaretski mjeri puls publike i iz ključne riječi pronalazi neočekivani govor.

U materiji jezika gradio je žive oblike.

Trebalo bi govoriti o pjesničkom teatru Tonka Maroevića. Jednostavnost nastupa, osmijeh (čuju se jedino riječi koje se govore s osmijehom) i skromnost pozicije s koje govoriš od prve razvijaju simpatije prema svakom tvom istupu.

Ali to je ona vrsta jednostavnosti koju uvijek donosi veličina tema i snaga slogova. Ulaziš hrabro u avanturu govora kao da se nalaziš pred bjelinom papira koju treba ispuniti. Trocki govori po Tinu kao Šaljapinu govorništva. Vlado Gotovac po Berkoviću je Mozart besjedništva. Tin i Gotovac govorili su glasno. Mogli se čuti od Vrgorca do Imotskog.

Tvoj govor radio je na tišini, okupljao je tišinom. Govorio si gestom glumca koji traži, išće pravu riječ i intonaciju da opiše događaj… kruži, pipa i onda progovori živo, sretno, oduzimajući uvijek svoju ulogu i značaj.

Imao si ti plan što ćeš reći, ali si ga napuštao slušajući druge te uspostavljao neočekivani živi dijalog. Uvijek je u tom činu bilo lijepe teatralizacije koja je otkrivala neočekivano. Na početku bi krenuo gotovo apstraktno u potrazi za pravom riječju, a onda bi se tvoj magični govor kristalizirao, zgusnuo i precizno ocrtao prirodu teme i motiva o kojima si govorio.

Žrtvovao si čitave rečenice tražeći riječ koja bi mogla biti težište govora. U potrazi za ključnim riječima razvijao si dramsku napetost i okvir za živi govor koji se rađa samo u dodiru s publikom. I osvaja publiku jer pred njima i za njih smišlja svoj monolog. I tu je snaga tvog nagovora.

Ne poznam ni jednog umjetnika koji je sebe toliko davao drugima poput tebe. Govoreći o drugima govorio si o bitnome sebi. Hrvatska kultura je kultura zaborava jer je kultura monologa. Nema ulančavanja, nema povezivanja, nema razgovora, nema ogledanja. Nema susreta… Samo monolozi i negacije onog drugoga. Zatvoreni smo za druga iskustva.

Ti i ja krenuli smo na turneju pod radnim naslovom ”Pobjeđujem kruh”. Putujemo u Sarajevo, pa preko Mostara, Vrgorca i Dubrovnika do Herceg Novog u posjetu slikaru Voji Staniću, čiju izložbu pripremamo u Muzeju Mimara. Upravo si promoviran u akademika.

Pričamo o svemu i svačemu. O čudima i fenomenima sumornog 20. stoljeća, o ruskoj avangardi, o Majakovskom, Nataliji Gončarevoj, o Kručonihu, o Hljebnikovu… o Severu kako prevodi Majakovskog.

Nagovorio sam te da za ”Zagrebačke posvete” Severu napišeš pismo. Napisao si ga u obliku pjesme. Ti si bio jedan od rijetkih koji u dijalogu, u interakciji, u ogledanju s drugima i kroz druge nalazi smisao svog artističkog angažmana.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• 15. festival Miroslav Krleža (28. lipnja – 7. srpnja 2026.)
• Otvaranje Jadranske magistrale u Zagrebu, u znaku Tina
• Boris Maruna: Bilo je lakše voljeti te iz daljine
• Uz Krležu putujemo i selimo se kao sretni “nomadi ljepote”
• Don Branko Sbutega, veliki zagovornik jezika ljubavi
• Krleža u češkoj kulturi
• Vojo Stanić nas uvjerava da mladi sve duže i duže žive
• Moj susret s Krležom
• Zagrebačke posvete Josipu Severu i V. V. Majakovskom
• Borges Maroeviću: Ja sam svi pisci koje sam poznavao

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: SJEĆANJA
Oznake: Goran Matović, Imotski, Jorge Luis Borges, Mozart, sjećanja, Tin Ujević, Tonko Maroević, Vlado Gotovac

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".