Okretanje leđa Anji Šimpraga: naša odgovornosti i krivica

Ne mogu se odmaknuti od nedavne slike okretanja leđa Anji Šimpraga, potpredsjednici Vlade RH (također i Vladi RH, zar ne?) za vrijeme odavanja počasti žrtvama u povodu obilježavanja 31. obljetnice ratnog stradanja Škabrnje.

A opet, nema puno mjesta za čuđenje. Neka se ponašanja i aktivnosti godinama ponavljaju u osjetljivim komemorativnim situacijama što samo znači da su društveno prihvaćene i normalizirane. O tim pojavama prigodno primamo mlake, zapravo dvostruke poruke i postupke koji zbunjuju i zasigurno ne doprinose zdravijim odnosima u društvu.

Sredinom prošlog stoljeća Gregory Bateson, jedan od značajnih pionira obiteljske terapije, uvodi pojam double bind veze kada se u obitelji dvosmislenim porukama djetetu stvara zbunjenost i kaos (koji u nekih osoba mogu izazvati pojavu psihotičnih simptoma).

Pitam se može li se tako jednostavno ovo shvaćanje o dvostrukim porukama prenijeti na jedno (neveliko) društvo.

Na primjer, nije li tipičan dokaz zbunjujuće poruke da je ustaški pozdrav ”Za dom spremni” neustavan i zabranjen, ali se može koristiti u iznimnim situacijama?! Ili često traženje isprike od srpske strane za počinjena nedjela, ali okretanje leđa i izrazi nezadovoljstva kada se polažu vijenci u Dunav za sve žrtve?!

Iz mojih susreta s civilnim ratnim stradalnicima i ljudima koji su nekoga izgubili ili još traže njihove ostatke, nisam naišla na riječi kao što su one lokalnog dužnosnika koje su nam prenijeli mediji: Neprihvaćanje izraza žaljenja i poštovanja stanovnicima Škabrnje za nedopustivu tragediju koju je to mjesto doživjelo i k tome obećanje za svoje buduće akcije onemogućavanja komemoriranja pripadnicima srpske manjine…

Činom okretanja leđa omalovažene su žrtve i oni bliski koji žale za njima te cijela zajednica kojoj o bolnim godišnjicama trebaju rituali kako bi u zajednici podijelili tugu i sjećanje te gostima. Prije svega dostojanstveno.

Stradale ne možemo pitati, a ne vjerujem da je netko pitao većinu tugujućih za dopuštenje o odbijanju izraza sućuti, niti je li takvim činom odbijanja tim tugujućima sada lakše.

Prisjetih se i onih dviju kolona u Vukovaru prije nekoliko godina: po mom mišljenju je to bio poražavajući prizor i spoznaja kako se jedna vapijuća tragedija može bešćutno iskoristiti u druge svrhe.

U sada već davnim posjetima Kozarcu, u BiH, pratili smo (RCT Zagreb) naše korisnike nakon njihova povratka (poslije 1997. godine). Stariji par se vratio u svoju donekle obnovljenu kuću. U dvorištu su pronalazili predmete i znakove zločina iz 1992.

Njihovi nedaleki susjedi bili su bliska rodbina prvog osuđenog ratnog zločinca na Haškom tribunalu (D. T.), između ostaloga ubojice njihovog sina. Rodbina počinitelja došla je izraziti roditeljima svoju žalost zbog počinjenog nedjela od strane njihovog bliskog člana, ne znajući kakav će biti odgovor ožalošćenih.

I dogodilo se ono što je važno, donekle umirujuće i oslobađajuće čemu se nadamo kad govorimo o rekoncilijaciji: počinitelj (ovdje predstavnik obitelji, grupe kojoj počinitelj pripada) dolazi, priznaje nedjelo (ne možemo izbjeći teret koji ostavlja zločin pripadnika grupe kojoj pripadamo), izražava kajanje i moli oprost…

Budući da je ova tema jako osjetljiva, a izrazi oprosta i pomirenja znaju biti površno korišteni ili zloupotrebljavani, oprezna sam s pojmom oprosta. Moji ožalošćeni klijenti prihvatili su ispriku – pružili su ruku za jedan novi početak.

Nebojša Petrović u tekstu Psychological aspects of the reconciliation process in former Yugoslavia (2005.) objašnjava značenje izraza rekoncilijacija koji se odnosi na čin izmirenja nakon sukoba – pomirenje. Unatoč stalnim konfliktima kroz ljudsku povijest (pojedinačno, grupno), sukobi se smjenjuju s obnavljanjem odnosa, prijateljstva i suradnje. Sukobi i pomirenja predmeti su izučavanja različitih disciplina.

Psihoanalitičari su, počevši od Sigmunda Freuda, nastojali svoje znanje o ljudskom ponašanju prenijeti na velike grupe (mada je tada prevladavajući utjecaj realpolitičkog razmišljanja izražavao skepticizam o mogućem doprinosu psihoanalize u međunarodnim mirovnim procesima).

Psihijatar Vamik Volkan (1999.) navodi kako je 1977. godine jedan značajan povijesni događaj odigrao važnu ulogu u spajanju psihoanalize i diplomacije. Bila je to posjeta tadašnjeg predsjednika Egipta Anvara el Sadata Izraelu i njegov čuveni govor u Knessetu, što je bila prekretnica od četiri ratna sukoba kroz tri desetljeća prema mirovnom procesu s prvim susjedom, dojučerašnjim neprijateljem.

Poznate su Sadatove nadahnute riječi da je spreman ići po mir na kraj svijeta. Radilo se o razbijanju mentalne barijere o nemogućem u politici. Ukazao je na neke važne prepreke procesu pomirenja (M. Nikolić, 2017.):

”Pa ipak postoji još jedan zid. Ovaj zid stvara psihološku prepreku između nas. Prepreku sumnje. Prepreku odbacivanja. Prepreku straha i obmane. Prepreku halucinacija u vezi s bilo kakvim potezom, djelom ili odlukom. Prepreku obazrivih i pogrešnih interpretacija o svakom događaju ili izjavi. U pitanju je tip psihološke barijere za koji sam u zvaničnom saopćenju naveo da predstavlja 70 posto naših problema.”

Američka psihijatrijska asocijacija zainteresirala se za proces izmirenja između dviju država i osigurala projekt podrške.

Kroz neformalnu seriju dijaloga u kojima su sudjelovali utjecajni pojedinci različitih profesija i zemalja (Egipćani, Palestinci, Izraelci) te facilitiranje od strane neutralnog tima (psihijatara, psihologa iz SAD-a) između 1979. i 1986. proučavano je što se događa kada predstavnici neprijateljskih grupa razgovaraju u okviru mirovnih pregovora.

Bilo je moguće promatrati kako se odvija diplomatski proces te primijeniti kliničko znanje u praksi diplomacije.

Volkan je kasnije osnovao Centar za izučavanje uma i ljudskih interakcija (CSMHI) u kojem su djelovali psihoanalitičari, psihijatri, bivši diplomati i povjesničari provodeći sljedećih desetak godina slične projekte na kriznim mjestima u svijetu (npr. baltičke republike, Kuvajt, Albanija, Turska, Hrvatska, facilitirajući razgovore među predstavnicima neprijateljskih grupa).

Najuspješnijim doprinosom miru u aktivnostima Vamika Volkana iz tog doba ističu se pregovori prilikom raspada SSSR-a i osamostaljenja baltičkih država (pri tome je važno podsjetiti se da unatoč doprinosu psihoanalize, ali i drugih disciplina, ovdje glavnu riječ uvijek ima politika i vrijeme u kojemu se nešto događa).

Gore spomenuto značenje pojma rekoncilijacije kao izmjene sukoba i približavanja usko je povezano s temom individualnog i grupnog identiteta, a upravo ta poveznica postaje jača i učvršćena kada se neprijatelji/predstavnici grupa sastanu radi dijaloga o pronalaženju rješenja oko sukoba.

Istraživači/autori koji su se bavili recentnim sukobima (npr. Vamik Volkan i Dan Bar-On), slično opisuju fenomene koji se događanju među sudionicima u nizu susreta na temu sukoba i pomirenja suprotstavljenih grupa. Radi se o izmjeni približavanja i udaljavanja, što je povezano s osjećajem identiteta, pripadnosti, lojalnosti.

U takvim trenucima, početni rituali između predstavnika suprotstavljenih skupina uglavnom se usredotočuju na pokušaje popravljanja, zaštite i održavanja identiteta njihovih velikih grupa, što se razmjenjuje s periodima otvaranja i približavanja.

Bliskost u mirovnoj dijaloškoj grupi izaziva pritisak kada se ta bliskost opazi kao prijetnja identitetu pojedine grupe dok je još u regresivnoj, paranoidnoj poziciji (Melanie Klein) koja je bila nužna u situaciji prijetnje, ali se nakon sukoba to mijenja i dolazi do potrebe za integracijom dobrih i loših svojih dijelova (što je težak zadatak).

Upravo ovo – biti posebna individua, osjećati i svoj grupni identitet, te bez bojazni prihvaćati istovremenu sličnost vlastite grupe s drugima, razviti empatiju za ono ljudsko, to je ono od čega smo daleko (dalje nego prije 10 do 15 godina), makar se obilježava 31 godina patnje.

Postati svjesni naših odgovornosti i naših krivica jedan je od najtežih zadataka i često prolazi kroz više faza, a potrebno puno vremena za prihvaćanje i proradu (P. Fonda, 2001.).

Prva faza je izvitopereno opažanje realnosti (primjerice, jedni koriste mehanizam poricanja i kažu ”Ništa se nije dogodilo”; a drugi mehanizam projekcije kada kažu ”Jedino su oni drugi odgovorni”; ili opravdanje ”Sve strane su to radile”).

Poricanje realnosti može se poništiti prihvaćanjem odgovornosti kroz djelomičnu projekciju ”oni su to radili”, odnosno samo neki iz naše grupe…

Konačno, u posljednjoj fazi potrebno je okretanje svim ljudima: Doći do osjećaja odgovornosti, krivnje i stida što su kadri uraditi ljudi koji pripadaju našoj najširoj zajednici – čovječanstvu. Ovo podrazumijeva shvaćanje da svi nosimo potencijalno i razornu moć.

Grupi je lakše sjetiti se pretrpljene patnje nego vlastitog nedjela počinjenog u sukobima (i pojedincu i grupi lakše će biti integrirati negativne vidove slike o sebi ako one premašuju one pozitivne, u protivnom može doći do ozbiljne depresije).

Civilizacija je nemoguća na mjestima gdje se sreću dva neintegrirana dijela, a to je zahtjevan i često dugotrajan proces.

Fonda zaključuje kako je važno očuvati prostor za mišljenje kako bi mogla započeti prorada, žaljenje, integracija svega doživljenog i počinjenog…

Neki dan kaže bivša premijerka Jadranka Kosor da je Hrvatska zaleđena država. Ona nije govorila o grupnom identitetu i pomirenju, žalovanju.

Ali kao kod onih koji okreću leđa na komemoraciji, bojim se da je i naš grupni, društveni identitet zaleđen, u nemogućnosti rasta i razvoja, povjeren u velikoj većini osobama i grupama onih koji bi imali moć ali nemaju interes, volju i/ili sposobnosti započeti s ovim temama, s jednom drugom perspektivom – tko smo, kamo i kako idemo, što želimo i možemo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora