Važne poruke mirovne konferencije ”Srcem do mira”

Od početka povratka u Kozarac (nakon prestanka sukoba u BiH 1995.), Udruženje žena ”Srcem do mira” organizira mirovne konferencije krajem mjesesca maja/svibnja u Kozarcu ( Na dan 24. maja 1992. godine počeo je napad na Kozarac i okolna naselja, vršene su egzekucije i odvođenje građana u prijedorske logore). Ovogodišnja je konferencija održana od 24. 5. do 26. 5. i bila je posvećena temi izgradnje mira i povjerenja, tranzicijskoj pravdi, važnosti obrazovanja, iskustvima ekonomskog osnaživanja žena, lekcijama koje su naučene u proteklih 30 godina (i onima koje nisu savladane ni toliko godina iza rata).

Panelisti su bili predstavnici ili suradnici međunarodnih organizacija (OSCE, MSKJ), predstavnica Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava, nevladine organizacije, medijski stručnjaci i profesionalci u području mentalnog zdravlja, te svjedokinje o teškim kršenjima ljudskih prava u sudskim procesima na MKSJ.

U publici su bili gosti iz inozemstva (Velika Britanija, Austrija),  profesionalci i dugogodišnji prijatelji Udruženja, te drugi zainteresirani profesionalci, aktivisti i građani s iskustvom rata i kršenja ljudskih prava. Uglavnom žene. Program je moderirala Amira Šabić i popratila lokalna TV iz Sanskog Mosta. Značajan doprinos (ne samo razumijevanju, nego i smislu, porukama) dao je prevoditelj, i sam aktivist u području ljudskih prava i pomirenja u BiH, Vjekoslav Saje.

Za mene je ovaj susret bio vrlo emotivan, posebno sa Šerifom Halilović (iz početaka zajedničkog rada u Zagrebu na podršci ženama izbjeglicama i njihovim obiteljima – BOSWOFAM 1993.) i Emsudom Mujagić, neumornom predsjednicom ”Srcem do mira” i dušom ovog susreta (koju također znam iz zagrebačkih izbjegličkih vremena i početaka njezine organizacije). I kao što je slučaj kod traumatskog pamćenja, moj doživljaj vremena također je izmijenjen, te nisam imala osjećaj da je prošlo više od 30 godina!

Posebno su me se dojmile žene – svjedokinje na Haškom tribunalu, koje su svoje traumatsko iskustvo hrabro prihvatile, čiji život teče na način djelovanju u području provođenja pravde, ljudskih prava i suočavanja s prošlosti.

Najemotivniji dio ove konferencije bio mi je momenat spontanog izlaska na govornicu iskusne prevoditeljice u ratnim vremenima koja je, potaknuta izlaganjem o posljedicama traumatskog iskustva, spontano podijelila jedno svoje dramatično iskustvo prevođenja u kome je došlo do identifikacije sa žrtvom – svjedokom mučenja vlastitog djeteta. Slučaj je to koji svjedoči o neizbježnosti sekundarne traumatizacije onih koji pomažu u teškim okolnostima, snaga koje neočekivano izbija svojom silinom i dugo vremena kasnije (malo se pažnje tada, u žaru događanja, pridavalo prevoditeljima).

Moje izlaganje odnosio se na iskustvo dugotrajne psihosocijalne podrške civilnim žrtvama rata (posebno ženama i njihovim obiteljima iz prijedorskog kraja) u svjetlu ljudskih prava i tranzicijske pravde. 

Trauma i dugotrajna patnja odraze se na zdravlje tijela i duše, radnu sposobnost, odnose u bliskoj i daljoj okolini, na identitet osobe, na generacije koje dolaze, zajednicu, društvo.

U literaturi se tvrdi, a i život potvrđuje, da ljudi imaju snage i otpornosti te neće svi posustati i razboljeti se. A opet, trauma ostaje upisana u tijelo i dušu: posljedice se mogu pojaviti i kada ona dugo miruje; nešto je neočekivano može aktivirati, a simptomi možda neće biti prepoznati kao posljedica traume.

Ne mogu ovdje odoljeti da ne upitam: Da li bi se razboljela moja draga R. R. (štitnjača, karcinom dojke..) da nije ono tragično ljeto 1992. provela u logoru Trnopolje s troje male djece i starom svekrvom? Da nije morala u izbjeglištvo iz svojeg ubavog mjesta nedaleko Kozarca i predvidivog života doći Zagreb k mužu koji je tu radio na skromnim poslovima?

Dolazak u drugu sredinu, iako je bio spas, sam po sebi bio bi zahtjevan i u boljim okolnostima… Šutke podnoseći sudbinu, usmjerena na djecu i obitelj, zahtjevnog supruga, brinući o dementnoj svekrvi, djeci i njihovom razvoju, poteškoćama integracije, u dugotrajnoj neizvjesnosti, nosila se s naporima koje ne bi susrela da nije bilo rata. Djeca su danas odrasli i uspješni građani na koje može biti ponosna.

U svemu tome, kao kod mnogih, ostalo je nepoznato i u drugom planu koja je njena intimna ratna traumatska priča ostala neispričana.

U početku su žene, izbjeglice, bile uznremirene, nesigurne, nepovjerlive i često nestabilne, s nizom zdravstvenih problema. U to doba saznanja o masovnosti zločina prema ženama izazivala su različite osjećaje i reakcije te senzacionalizam u svjetskoj i domaćoj javnosti.

U RCT Zagreb nastojali smo ih zaštititi od javnosti i senzacionalizma, istovremeno podržavajući neke u odlukama o svjedočenju: u početku je to bilo pred tijelima UN-a, a odvijalo se u velikoj povjerljivosti, kasnije na Haškom tribunalu i lokalnim sudovima.

Osjećam veliko suosjećanje i poštovanje za žene – izbjeglice, mnoge žrtve silovanja, mnoge s djecom. Stoga je nedavni susret s nekima nakon toliko godina bio izniman doživljaj.

Ljudska se prava temelje na vrijednostima: dostojanstvo, jednakost, sloboda, poštovanje, nediskriminacija, tolerancija, pravda, odgovornost, suradnja i prihvaćanje.

Što je sve potrebno za oporavak od traume? I tko se to sve treba oporaviti?

Kada govorimo o liječenju, to se u pravilu odnosi na pojedinca. A što je s društvenim kontekstom u kome očekujemo oporavak? Nema zdravlja bez zdrave društvene okoline…

Žrtve trebaju sigurnost, poštovanje, prikladnu pomoć i liječenje. 

Potrebno im je priznanje za proživljenu patnju, nasuprot prepreka iskazivanju doživljene nepravde. Često se događa šutnja žrtve zbog ambivalentne prirode traume koja bi da se sakrije, porekne, ali i da se pokaže. Žrtve šute zbog straha, prijetnje, srama, osjećaja krivnje. Ponekad zbog nevoljkosti okoline da ih čuje jer nešto mora i poduzeti, srami se žrtve ili je osuđuje. Osobito je teško priznati patnju i prava pripadnicima iz one druge grupe u sukobu, pripadnicima neprijateljske grupe.

Potrebno je provođenje pravde (ovdje je jedno veliko polje za susret psihologije i prava i potrebe o posebnoj brizi za žrtve i znanju o traumi).

Za oporavak žrtve potrebno je traženje oprosta (zar to nije potrebno i počinitelju – iskreno zatražiti oprost i tako se vratiti u ljudsku zajednicu… ili ćemo vječno slaviti osuđene počinitelje zločina kao heroje!?)

Žrtvi je potrebno obeštećenje, nadoknada – reparacija i sigurnost da se zlo neće ponoviti. U stvarnosti je prisutna praksa onemogućavanja ostvarivanja tih prava za sve žrtve, o čemu je bilo govora i na konferenciji; poznajemo taj nemilosrdni cinizam u sudskim procesima za obeštećenja kada se zahtjev žrtve ne samo odbije, nego još obaveže na sve načine osiromašenu žrtvu za naknadu troškova… (Ipak, bila isam znenađena izlaganjem predstavnika OSCE u BiH, koje je dalo neku malu nadu).

I čini mi se ono najvažnije: Potrebno je da je društvo sposobno i voljno odgovoriti na sve gore nabrojano.

Tako dolazimo do konteksta, sredine, društva: velika grupa. Dolazimo do pogleda na zdravlje i dobrobit ne iz ugla pojedinca i njegove ranjivosti, nego uopće utjecaja okoline, odgovornosti vladajućih elita i politika.

Uloga pomagača i stručnih udruženja nikako nije samo tu da olakša patnju žrtve (civilne žrtve rata većinom su prepuštene civilnim organizacijama):  Javno nastupaje sa stečenim znanjima i iskustvima, sudjelovanje u obrazovanju, prepoznavanju važnosti suočavanja s prošlosti, s nepravdom vezanom uz nekažnjivost i ukazivanje na politike koje ne dozvoljavaju naprijed nego drže društvo i građane kao taoce, bio bi put napretka davanja smisla neuzrecivoj patnji i dosezanju pravde.   

Značajan opći doprinos u borbi za pravdu (i oporavak seksualno zlostavljanih žena – žrtava rata) dale su svojom hrabrošću svjedočeći same žene iz BiH i profesionalke kao npr Marijana Senjak (udruženje Medica, Zenica) doprinosom shvaćanju silovanja žena kao zločina protiv čovječnosti. 

Teofika Ibahimefendić (Vive žene, Tuzla) svjedočila je u Hagu kao ekspert u ime žena, a sigurno je i mnogo drugih zaslužnih…

A ipak, s pravdom i istinom nismo došli daleko, ni nakon toliko godina:

”Tranzicijska pravda danas ima prilično široko značenje i odnosi se na kreiranje tribunala, komisija za dokumentovanje istine, komisija za reparaciju, kao i političke i socijalne inicijative posvećene utvrđivanju činjenica, pomirenju i kulturi sjećanja” (Tranzicijska-pravda.org/tranzicijska-pravda-u-teoriji-naspam-realnosti/).

Koji su još oblici nastojanja utvrđivanja istine, provođenja pravde i priznanja žrtvama?

To su ženski sudovi, komisije za istinu, kampanje, obrazovanje… Da li je moguće organizirati senzitivnu mrežu psihosocijalnih usluga između nevladinih udruga i zdravstvenog sistema, te među ovdašnjim zemljama?

Svakako i umjetnost je nezaobilazna i dragocjena: ponovo spominjem dva dokumentarna filma: ”Čovjek koji nije mogao šutjeti”, autora Nebojše Slijepčeviča i ”Mirotvorac”, autora Ivana Ramljaka.

Rad sa ženama i njihovim obiteljima, većinom iz prijedorskog kraja obogatio me je i poučio mnogočemu. Između ostaloga i značaju kulture koja može biti izvor snage, jedinstvenih strategija suočavanja s proteškoćama i specifičnim resursima.

Svoje sam izlaganje završila sjećanjem na njihov originalni način koji bi pomogao otpustiti dio tereta koji su nosile: bila bi to često zajednička pjesma na kraju grupne seanse.

I za nas, na toj konferenciji, spontano otpjevana zajednička tradicionalna pjesma ”Djevojka je zelen bor sadila” pružila je doživljaj povezanosti, snage, neku vrstu katarze i obećanja za nove susrete.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši mladi nisu u fokusu društva
    •  Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima
    •  Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske

> Svi tekstovi ovog autora