autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama

AUTOR: Zdenka Pantić / 06.06.2024.

Toliko toga se događa oko nas, bliže i dalje, od čega me preplavljuju  snažne emocije i teške misli.

Prisustvo sahrani malene hendikepirane djevojčice – izbjeglice, koju je herojska majka uz nevjerojatne napore, u dvostrukoj opasnosti (zdravstveni rizik zbog transporta i neposredna opasnost od neprijateljskih vojnika) uspjela izvesti iz ratom opustošene domovine u sigurnost, a našla je trajni mir u tuđoj zemlji – za mene je bio poseban, nadrealan doživljaj. Ostaje mi slika njezinog humka s igračkama i cvijećem, na uzvisini lokalnog počivališta u Zagorju. Za nju više nema neizvjesnosti.

U međuvremenu oko nas ratovi traju i dalje. Tko smo mi, promatrači?  Pojedinci, države, razne zainteresirane grupe, domaće, strane i međunarodne institucije?

Izbjegavam pogledati slike osoba bez udova iz Gaze.

A kako je kod nas? Čudnovati izbori i još čudnija skrajanja i raskrajanja savezništava. Čujemo zabrinjavajuće poruke i neprihvatljive stavove prema srpskim političarima i zapravo srpskoj (smanjenoj) manjini. Milorad Pupovac kao crvena krpa (ne samo deklariranim desničarima)! Možda će to postati neka nova-stara normala?

Da li se itko zabrinjava oko toga što u Saboru sjede ljudi koji su kadri prizivati kolac i metak u srce? Ako ne brine nikoga, onda je to prihvaćena normala.

Kamo spada nečuven verbalni napad i ostrašćene prijetnje prema jednom Zoranu Pusiću, mudrom, hrabrom i nepokolebljivom, istinoljubivom i skromnom?

Istovremeno na stvarne i složene probleme društva ne vidimo odgovore, volju, a ni kapacitete. Kada čujem da se kao rješenje demografskih problema spominje vraćanje iseljenika – Hrvata, mislim da se šale ili rugaju: u mojoj široj rodbini vidim da se djeca povratnika iz Australije iz devedesetih godina (oduševljenih i punih nade), zadnjih godina ipak vraćaju u Australiju.

Ovih dana (23. 06. 2024.) donesena je UN –ova Rezoluciji o Srebrenici (11. srpnja se proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici, kojom se osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenika za ratne zločine).

Pratimo reakcije uključenih strana… od predstavnika žrtava, do istinskih boraca za istinu i ljudska prava, sve do onih koji nedostojnim oblicima odbijanja Rezolucije pokazuju zarobljenost u poricanju genocida, nedostatku poštovanja i empatije prema žrtvama.

Bila sam nekoliko puta u Srebrenici, sretala žene – povratnice u svoje opustjele domove. Žene koje nastoje dostojanstveno održati život i smisao nakon nezamislive tragedije. Od kolegica (civilni sektor iz Tuzle) svojedobno saznajem (najprije diskretno, potom to postaje javno) o mukama nizozemskih vojnika (bataljun UN – a koji je trebao zaštiti stanovništvo od Mladićeve sile, a nisu to učinili, nego su, poniženi, napustili područje): nakon dvadesetak godina od počinjenog genocida počeli su dolaziti u srebrenički kraj da potraže odgovore na pitanja koja ih muče. Osuda njihove javnosti, doživljaj poniženja u vrijeme masovnih egzekucija i osjećaj krivnje zbog okolnosti u kojima nisu osigurali povjerene im bošnjačke živote – demoni su genocida.

A mezari u Potočarima stoje uspravno u pitomom okruženju –  dostojanstveno sjećanje na počinjeno zlo. Bijele se i svijetle.

Ali, eto, imamo mi i svoju muku (zapravo dugotrajnog) izbjegavanja jasnog određivanja vlasti prema genocidu nad Srbima u NDH u Drugom svjetskom ratu. Ostavka ravnatelja Spomen područja Jasenovac povezana je s dugotrajnom revizionističkom atmosferom (prešućivanje, poricanje, ublažavanje).

Da, riječ je o poricanju: u psihologiji poricanje je obrambeni mehanizam kojim odbacujemo neku bolnu istinu, kada se ne želimo suočiti s odgovornošću prema nekim događajima i postupcima.

Tako se ovih dana nađoše u fokusu dva genocida. Genocidi i negiranje.

Što kaže psihologija o genocidu? Koji su preduvjeti za genocid, tko sve sudjeluje u takvom djelovanju?

Kao preduvjete navode se neke društveno političke okolnosti koje dovode do kolektivne frustracije (npr. ekonomske poteškoće, problemi ljudskih prava i drugo /Ervin Staub, 2010. Preplavljujuće zlo, genocid, nasilni konflikti, terorizam/ Overcoming Evil. Genocide, Violent Conflicts, and Terrorism).

U nepovoljnim društvenim okolnostima traže se krivci: neka grupa biva označena kao krivac za aktualne nevolje društva. To može biti etnički, religiozno, kulturološki (neznatno) različita grupa od one većinske.

Dotadašnje toleriranje postojećih razlika radikalno se mijenja, karakteristike grupe koja će poslužiti za dežurnog krivca počnu se doživljavati ugrožavajućim i štetnim za život većine. Potrebno je pojačati razlike i granice, projicirati u okrivljenu grupu vlastite negativne karakteristike kako bi se sačuvalo jedinstvo grupe.

Vještom manipulacijom, ciljajući na emocije zabrinutih građana, nudeći naoko jednostavna rješenja, (zbog čega se s vremenom i ljudskom naravi, ona učine prihvatljivima, otupi ili biva ušutkano kritičko razmišljanje) a – označeni krivac/”žrtveno janje” biva obezvrijeđen, dehumaniziran, podređen, pritisak postaje nepodnošljiv.

Budući da počinitelji svojom propagandom (izazivanjem i poticanjem strahova kod mase) postižu gubitak empatije pa i svake ljudskosti prema ”žrtvenom jarcu”. Politički vođe tako okupiraju moralnu svijest šireg društva, stvaraju iluziju jednoglasja, preuzimaju potpunu kontrolu.

Scena za genocid je postavljena.

A kada se zločin počne događati, prepoznaju se počinitelji, promatrači i spasitelji. Nevoljko o ovome nastavljam pisati: jedno je analizirati i kategorizirati pojave, a posve je nešto drugo, nezamislivo i neiskazivo kada se stvarno zlo ljudima događa. A posljedice se nose generacijama, na strani počinitelja i žrtava, pojedinaca i grupa.

Počinitelji su pojedinci koji neposredno provode zločine, te oni moćni (rjeđe dostupni pravdi ako do nje uopće dođe) koji odlučuju i stvaraju uvjete za uništenje određene skupine (nekad je dovoljna atmosfera koja je prepoznata kao dozvola za zločin).

U raspravi o počiniteljima postavlja se pitanje jesu li počinitelji normalni ili poremećeni. Govori se o predispozicijama i naglašava se autoritarnost (konvencionalnost, podložnost autoritetu, agresivnost) kao najvažnija karakteristiku počinitelja (Adorno). Ubijanje bez grižnje savjesti (opravdavanje obavezom poslušnosti) omogućuje ponavljanje zločina. Neki autori govore o snazi situacije/dogovora o akciji (Milgram, Solomon) koja smanjuje snagu moralnog sukoba, a može izazvati trajne promjene ličnosti; velika izloženost nasilju i krvoproliću vodi u desenzibilizaciju i prihvaćanje masovne brutalnosti (da ne spominjemo potencijalni užitak u agresiji).

U zločinu sudjeluju i promatrači, pojedinci koji ostaju pasivni i tihi kada svjedoče progonu označenih neprijatelja, npr etničkom čišćenju. Oni prihvaćaju dobrobiti pripadnosti svojoj grupi, a one druge izbjegavaju, znajući što im se događa. To su oni što zatvore prozor da ne vide i ne čuju, za neko se vrijeme spašavaju, a zapravo su polu-aktivni.

Sasvim svježa nagrada u Kanu za film N. Slijepčevića ”Čovjek koji nije mogao šutjeti” pokazuje drugačiji, tragičan, a tako snažan primjer odbijanja svjedočenja nepravdi. U doba sukoba to je životno opasno, ali takvi primjeri i kasnije remete pojednostavljene crno – bijele isključive narative koji žele ostati trajni, uz cijenu zarobljenosti zajednica, društava, koji ne dozvoljavaju oslobođenje i razvoj.

Ima još zanimljivih mišljenja o promatračima: prema jednoj studiji (Zimler i Harover) oni se oslanjaju na druge za vodstvo (nedovoljno emocionalno razvijeni, nižeg nivoa moralnog rasuđivanja, stoga podložni i popustljivi), što se dovodi u vezu sa slabom povezanošću (privrženost) s majkom u ranom razvoju.

Spasitelji su osobe koje su aktivne, nastoje pomoći osiguravajući osnovne potrebe ili bijeg ugroženima. Empatične su, vodi ih snažan osjećaj individualnosti (nasuprot ideologiji počinitelja o čvrstom zajedništvu pripadnika iste grupe), tj. spasitelji se ne konformiraju s isključivim stavovima većine.

Isto tako, i među vojnicima grupe koja je počinitelj, nalazi se i određeni broj koji izbjegavaju ubijanje koliko mogu, simpatizirajući s progonjenima (i u ”našim” sukobima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih u radu sa žrtvama nailazili smo na takve primjere).

Također se smatra da su spasiteljima majke prenijele zdravije moralne kompetencije i poticale neovisnost u razmišljanju više nego majke počinitelja. Spasitelji su u većoj mjeri nego oni drugi usvojili etičke kodekse (npr. osjećaj kolektivne odgovornosti i jednakosti, bez obzira na nečiju etničku pripadnost, uvjerenja i dr!).

Ima još nešto što nije lako prihvatiti, a značajno je ponoviti: pod određenim okolnostima svi možemo postati progonitelji, počinitelji.

Kod razvoja nacionalnih mitova koji potiču osjećaj grupne ranjivosti, poniženja i straha, oblikovanja grupnog identiteta oko traume, može se dogoditi da se u situacijama prijetnje i nesigurnosti, decenijama pa i stoljećima kasnije, aktiviraju stare težnje za revanšizam prema počiniteljima u vidu preventivne agresije ”u samoobrani”; može se desiti prema onima koji uopće nisu povezani s nekadašnjom viktimizacijom.

I ponovo, takve događaje mogu organizirati i njegovati jedino beskrupulozni politički vođe (i njihovi podupiratelji), kako bi ojačali svoj legitimitet i opravdali agresivni rat i genocid.

Studij i prevencija genocida razvija se značajno unazad četrdesetak godina (počelo je ranije, s proučavanjem Holokausta). Unatoč bogatstvu materijala, istraživanja aktualnih i ranijih događaja, terenskog rada i preventivnog djelovanja (koliko dozvoli politička volja), ovo polje spoznaja i mogućnosti prevencije u želji za boljim svijetom se razvija i širi.

O tome govori Samuel Totten u tekstu ”Stanje i budućnost studija genocida i prevencije: pregled i analiza nekih ključnih pitanja” (The State and Future of Genocide Studies and Prevention: An Overview and Analysis of Some Key Issues. 2012.).

U zaključku, autor ističe da patnja ne prestaje kada prestane paljba i ubijanje. Da, ako već nije spriječeno, prvo je zaustaviti genocidnu mašinu.

To nije dovoljno. Možemo se zavaravati, ali dokle god se ne odmotaju istinite priče, dok se istinito ne sagledaju događaji, preuzme odgovornost, nema osjećaja rasterećenja.

Poricanje je teret i nije znak zdravlja. Žalost za gubicima ne prestaje, ali istina o sebi i drugima, a ne poricanje, pomažu prihvaćanju činjenica, smirenju, novoj orijentaciji, razvoju.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Socijalna (ne)pravda
     Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
     Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
     Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
     Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
     Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
     Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
     Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
     Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
     Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1